UsPutni zapisi Zorana Ćatića: „Mjesto na kojem je neko pojeo cvijet“

42°43′48″N 17°51′40″E

Vrtoče u Krajini, Foto: Mirza Ajnadžić

Imam još uvijek original.

Komad papira, na kojem je Rogi prepisao pjesmu iz neke knjige.

Isto veče smo je znali napamet i od tada je bila „na repertoaru“.

Bilo je to vrijeme u kojem smo, mladalački zaneseni tražili razloge i načine da „patimo“ i ne sluteći da će nam se želja jako brzo ostvariti do neslućenih razmjera. Naravno da je ta patnja kojoj smo tada težili, bila ona ljubavna.

Tražili smo je u knjigama, čitali do iznemoglosti E.M. Remarque, jer od onoga što smo pronašli do tog trenutka on je nudio najviše. Čak smo imali nešto kao bend, nazvan po piću koje su pili glavni likovi njegovih knjiga. „The Calvados bend.“

Neke, usudio bih se reći i dobre stvari, koje je majstorski pakovao i aranžirao Cober. Razrađen „nastup“ na klupi uz flašu vina, na derneku, u kampu u Kuparima… Red aktualnih hitova, nonšalantno provučeno nekoliko „naših“ pjesama, a onda zapaljena cigara, instrumental i po već uigranom redosljedu, poezija koja ženski dio publike nije ostavljao ravnodušnim. Bilo je to ono doba sa kojim se klinci danas zajebavaju, „kada se moglo spavati na klupi“. Vrijeme za kojim smo nostalgični, iz možda milion razloga ali samo s jednim pravim, istinskim a to je da smo bili mladi i bezbrižni. Baš onako kako će ovi što nas zajebavaju za izvjesno vrijeme teškati za, ma kako nam to strašno izgledalo, ovim što živimo danas. Jer danas su oni mladi i …

U ratu sam je samo jednom, djevojci s gitarom izgovorio.

A onda tamo krajem devedesetih, kada smo naivno pomislili da je vrijeme patnje iza nas, iskoristio sam je za naslov svoje autorske radijske emisije, koja će nakon par godina promijeniti ime, kad zakuham sa Regulatornom agencijom za medije oko, više se i ne čegam čega.

Za svo to vrijeme pokušavao sam naći knjigu iz koje je Rogi prepisao pjesmu. Nikad ništa. Ni danas, kada ukucate naslov nećete je pronaći ni u t(r)agovima.

Zoran Ćatić i Luko Paljetak

I onda sam jednog ljeta u Šipanskoj luci dobio priliku lično ga pitati. Bio je te večeri gost na Ljetnjoj školi filma Šipan a nakon njegovog sjajnog poetskog nastupa imao sam priliku provesti izvjesno vrijeme u njegovom društvu.

  • Odakle si ti tu pjesmu izvukao, pa i ja je se više ne sjećam!!!

Našao se potpuno u čudu Luko Paljetak, pokušavajući da se sjeti naslova knjige u kojoj je ta pjesma objavljena. Divan, neposredan, neko koga bi mogli satima sjediti i slušati bez da progovorite.

Obećao je potražiti primjerak knjige u kojoj je pjesma objavljena i pokloniti mi je. Obećanje je djelimično ispunio jer ni sam je nije uspio pronaći ali mi je poklonio i posvetio neku drugu, koja se negdje zagubila na relaciji Šipan – Dubrovnik – Sarajevo  a da nikada nije došla do mene.

Ali ne brinem, pojaviće se, onoga trenutka kad se poslože okolnosti na koje mi obični smrtnici nemamo uticaja. Baš kao što će se od sada u internetskim bespućima moći pronaći zapis njegovog mjesta na kojem je neko pojeo cvijet.

 Mjesto na kojem je neko pojeo cvijet

Ljepota svake žene

Ostavlja trag u meni,

I talog.

Kao vino u čaši

Koje stoji na stolu, cijele noći.

I tako ljepši, kažu,

Postajem.

Tako vraćam ustvari

Svakoj ženi, ljepotu njenu,

Kao svoju.

I tako moji prsti,

Je istim njenim prstima lažu,

Zbunjujući me svojom iskrenošću.

I često,

Budim se nesiguran.

Jesam li ja stoga

Postao ti.

A ti si nestala,

Premda moje oči i tijelo imaš

I usred tijela toga, recimo mojega,

Svoje osjećaš,

Kao mjesto

Na kome je neko pojeo cvijet,

I boje njegove

Sad ga hrane sav život,

I ti u meni, ostavljaš talog,

Ljepotu svake žene.

U svakoj od njih

Gubi se tako dio mene.

Tvoje je dakle sve.

 Luko Paljetak

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Zoran Ćatić

Zoran Ćatić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ljubav pokazuje ne toliko da tijelo krije dušu, nego da nema duše koja nije tijelo. Zato je pisanje o ljubavi kao vođenje ljubavi. Ne samo...