Foto: Ognjen ALUJEVIĆ
Ne bi bilo rata da nije bilo oružja. Ne bi bilo patnje da nije bilo zločina. Vrijedi to za Srbiju u Hrvatskoj, u BiH, na Kosovu; vrijedi to za Hrvatsku u BiH. Da nije bilo spremnosti i oružja za rat s muslimanima, rata ne bi bilo. Mogao je Tuđman željeti banovinske granice koliko mu drago, ali da nije bio spreman to provesti u djelo – oružjem, zločinima, progonom – ne bi danas šestorica sjedila u Haagu. Zločini su problem, ne ideja zbog koje su počinjeni. Pa čak ni sam hrvatsko-bošnjački rat Haškome sudu nije problem, nego ratni zločini sami po sebi, ma koliko se možda moglo argumentirati da su zločini sama srž toga rata; da takvog rata bez zločina nema; da je sam taj rat zločin. Jer, Hrvatska je vodila dva, a ne jedan rat: branila se u Hrvatskoj i ratovala u BiH. Kako, vidjet ćemo.
A ratne zločine ne osporava ni obrana šestorice u Haagu. Rijetki su sudski procesi u kojima obrana ne opovrgava da postoji odgovornost za kriminalno djelo; naročito ako je tako masovno i okrutno kao što su masovni i okrutni zločini počinjeni uime osnivanja Herceg-Bosne. Karim Khan, odvjetnik Brune Stojića, ovim je riječima započeo obranu svojega branjenika: »Dokazi su tragični. Ostavljaju ožiljke na duši. Tužiteljstvo s pravom upozorava na žrtve. Mrlja je na ljudskoj savjesti da se u moderno doba događaju takva zlodjela«. Prenio je suosjećanje svojega branjenika sa svim žrtvama rata u bivšoj Jugoslaviji. Čini se da nijedan od šest braniteljskih timova nije osporio nijedan jedini zločin koje je tužiteljstvo dokazivalo u maratonskome četverogodišnjem procesu: logore, ubijanja, zlostavljanja, progone, sveobuhvatnu nacionalnu diskriminaciju Bošnjaka; riječju, postupanja za koja tužiteljstvo nije smatralo pretjeranim uspoređivati ih s postupcima nacista u Drugome svjetskom ratu.
A koliko o svemu tome zna hrvatska javnost? Što su to hrvatske snage u naše ime činile u Hercegovini i srednjoj Bosni 1993.?
Pa, istočni Mostar granatirale su napalm bombama. Tužiteljica Kimberly West u završnim je riječima, govoreći o Milivoju Petkoviću, citirala izjave nekoliko svjedoka te predočila dokument HVO-a od 16. ili 17. kolovoza 1993., koji potvrđuje da je HVO bacao napalm na istočni Mostar. Obrana to zasad nije opovrgnula. HVO je istočni Mostar granatirao i kazetnim bombama, onakvima kakve Hrvatska pamti kao izraz najveće bestijalnosti srpskog napadača. Obiteljske kuće uništavali su improviziranim bombama koje su zvali »Livno bombe«: goleme gume za traktore i kamione punili bi eksplozivom i kotrljali ih niz strmo brdo Hum iznad Mostara, puštajući ih da se zabijaju i eksplodiraju u kućama Bošnjaka u podnožju. Gume u kotrljanju vrludaju, pa nikada niste mogli znati u koju će kuću udariti. Civili koji su se u njima skrivali živjeli su u neprestanoj smrtnoj opasnosti.Tako su, eto, ratovali branitelji hrvatstva devedesetih u BiH.
Kadrove zatočenika u logorima HVO-a ovdašnja je javnost dosad mogla vidjeti, premda u radikalno cenzuriranoj mjeri. Ako vjerujete potpisniku ovog teksta, ono što je pred Haškim sudom pokazano, neodoljivo podsjeća na fotografije oslobođenih iz nacističkih logora: kost, koža, brada, očaj u upalim očima, ništa više. Jedan je logoraš, izjavio je tužitelj, s više od devedeset kilograma smršavio na četrdesetak.
To su činjenice. Manje je važno jesu li one posljedica zamisli o velikoj Hrvatskoj, ili želje za slobodnom BiH, kako nas ovih dana uvjerava obrana. Fakat je, međutim, da je HVO, bio ili ne bio tek postrojba HV-a u BiH, i u naše ime počinio sve te užase. Tu je ključ pripovijesti o Herceg-Bosni: u tragovima našeg užasa. I u današnjem refrenu: Herceg-Bosno, srce ponosno.
