Vječiti dječak naše poezije

Hadžem Hajdarević bio, prije svega i poslije svega, najvećma pjesnik. On je svojim intelektualnim i duhovnim  habitusom rođen da bude pjesnik. On je bio zaronjen u poeziju bez ostatka i bez rezerve. Iako nije vjerovao kako će poezija promijeniti svijet napisao je dvanaest knjiga poezije

(Slovo povodom smrti pjesnika Hadžema Hajdarevića)

Posljednje jutro

Ponekad pomislim kako će izgledati
To posljednje jutro moga života.
Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti
Umorno tijelo do toaleta.
Možda neću
Ni pogledati u ogledalo…
Potom ću
Zahvalit se
Bogu na još jednom darovanu
Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.
Svi ćemo biti doma.
Svi ćemo istom
Nekamo žuriti-  svako za svojim neodložnim
Poslom zemaljskim…
Manje je važno
Hoće li tog jutra grijati sunce ili će razjareni
Ožujski vjetri hladnom
Kišom lupkati o prozor…
Ja ću mirno ispijati kahvu,
Blaženo sretan što nije mi
Dano znati je li to moje posljednje jutro.
A možda se tog jutra i ne dignem iz postelje
Možda ću zauvijek ostati u nekom svome
Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati
S kreveta napušteno tijelo-dok će duša sama
Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu
I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom
Kao jasnom granicom za sve što nepovratno
Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za
Raj…

Hadžem Hajdarević, 21/22. XI 2006.

Hadžema Hajdarevića, mladog i darovitog pjesnika, upoznao sam  daleke 1985. godine u Stocu,  na pjesničkoj manifestaciji Slovo Gorčina, koja se svakog septembra održavala u čast pjesničkog i ljudskog djela pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara. Sjećam se kako smo toga popodneva, u stolačkom hotelu Bregava, sjedili i divanili uz kafu, Zulfikar Zuko Džumhur, pisac i hodoljubac, Ciril Zlobec, slovenački pjesnik, Krunoslav Pranjić, profesor stilistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Čedo Kisić, pisac i prijatelj Slova, i na kraju stola Hadžem Hajdarević i ja, kao dvojica smjernih softi s rukama na koljenima, pred svojim učiteljem.  Šutimo i slušamo Zuku. Da nešto učinim, buduću da sam domaćin, vodim ih mojoj kući na dubravsko grožđe  i smokve. Zuko kaže; „Evo ih, Čedo, k´o iz dženetskih bašči.“ Hadžem je te godine dijelio sobu sa Zukom, u stolačkom hotelu Bregava.

Hadžem je često isticao kako je ova stolačka manifestacija bila jedina u Jugoslaviji, koja ga je pozvala da kao gost provede dva dana u Stocu. Hadžema je tada kandidirala, za stolačkog gosta, osvojena vrijedna nagrada Trebinjskih večeri poezije (1981.) za prvu pjesničku zbirku i uvjerljiva preporuka, dvojice znalaca poezije Alije Isakovića i Enesa Durakovića, kako se radi o ozbiljnom pjesničkom talentu. Hadžem je tada, po njegovom opetovanom priznanju, zavolio Stolac, kao prostor pjesničkog preobraženja i inspiracije. Od tada je postao prijatelj Slova i Stoca i Maka, na način da je redovno pisao za bilten Slovo Gorčina, koji je pratio manifestaciju ili je bivao, u više navrata, član žirija za dodjelu nagrade Mak Dizdar, mladom pjesniku za prvu neobjavljenu zbirku poezije i konačno dočekao je da svojom pjesničkom zrelošću i izvrsnošću zasluži čast; gosta pjesnika kome je posvećena manifestacija Slovo Gorčina.

U Stocu smo postali prijatelji. Ako bi me sada pitali da kažem zašto sam zavolio Hadžema Hajdarevića, ne bih vam znao reći. Ono što definiramo prijateljstvom između dvojice ljudi je nešto sasvim fluidno, neobjašnjivo, metafizičko. Uostalom, zar se odmah ne gnijezdi pitanje, čemu to i zašto objašnjavati. Možda je to trenutak kada se duše negdje slučajno prepoznaju, interaktivno miješaju i konačno stapaju u nešto što obično imenujemo prijateljstvom, koje u našem slučaju traje, evo bezmalo, četerdeset godina. Čini mi se danas da znadem čemu imamo zahvaliti na ovom vremešnom kontinuitetu prijateljovanja; nismo se nikada trudili da promijenimo jedan drugoga i prihvatili smo se kao originali a promjene ostavili procesu, a ne agresivnom dociranju i utjerivanju svojih stavova i mišljenja. Poštovali smo se i uvažavali „Zato što je on bio on, zato što sam ja bio ja.“, kako to sjajno zaključuje francuski esejist Mišel de Montenj, u svom eseju O prijateljstvu. Bili smo aktivni svjedoci naših padova i naših uspona. Naše nesavršenosti i zaboravljene sastanke pravdali smo „mudro“ uplitanjem onog bezdušnog Nijemca, Alzhajmera, u naše druženje. Hadžem je znao nasmijati cijelo društvo šalom na svoj račun. Jednom prilikom, pošli smo na jednu od naših brojnih književnih večeri pa zapeli u sarajevskoj saobraćajnoj špici. Dok se „grizemo“ da se „protučemo“ kroz taj saobraćajni haos, prebacujem mu kako je to što radimo uzaludan posao i kako ljude više ne zanima knjiga. On šuti i vozi, a ja retorički pitam; kuda će ovaj ovoliki svijet. „Vraćaju knjige u biblioteku“ kaže Hadžem.

Iako je bibliografija Hadžema Hajdarevića vrijedna svake pažnje i poštovanja, najprije po brojnosti njegovih interesovanja; prozaist, esejist, publicist, novinar, urednik, leksikograf, ipak valja reći kako je Hadžem Hajdarević bio, prije svega i poslije svega, najveći pjesnik. On je svojim intelektualnim i duhovnim habitusom rođen da bude pjesnik. On je bio zaronjen u poeziju bez ostatka i bez rezerve. Iako nije vjerovao kako će poezija promijeniti svijet napisao je dvanaest knjiga poezije. On se svojim pjesničkim djelom već pozicionirao i kontekstualizirao u historijske tokove bošnjačke i bosanskohercegovačke moderne poezije i zadužio našu kulturu jednim plemenitim angažmanom. Pjesnički i ljudski angažman Hadžema Hajdarevića izražen je i realiziran na jednoj širokoj platformi univerzalno shvaćenog čovjekoljublja, kao i njegovog društvenog statusa, u današnjem razorenom i dehumaniziranom svijetu, izbjegavajući i odbacujući onu vrstu utilitarne i ideologizirane tendencioznosti, kako je on, taj termin angažmana, prvotno upotrebljavan sredinom devetnaestog stoljeća u Njemačkoj.

Ostaće vrijedno pažnje njegovo pjesničko nastojanje da reinterpretiranjem i reverzibilnošću motiva sufijske poezije, zajedno sa svojim savremenicima Džemaludinom Latićem i Zilhadom Ključaninom, ključnim simbolom i metaforom svjetlosti kao puta prema Apsolutu, ostvari duhovnu konekciju sa evropskim modernim tokovima, ma koliko to izgledalo ponekad utopijski. Varirajući, stalni lajtmotiv Hajdarevićeve poezije je voda; Seobe obala (1981.), Koje Nuhove lađe (1987.), Žive vode (1990.), Pjesme ponornice (1995.), Četvera ušća, (1995.), Peto ušće (1997.), Sutrašnje putovanje brodom, (2000.), Na sonetnim otocima, (2004.), Gdje voda izvire (2010.), Kiša rujanka ušiva rasute nerve (2020.), Arabeske od vode, (2019.) Voda se ukazuje kao simboličko značenje; izvora i prapočela života, sredstva očišćenja i središta obnavljanja, što bi moglo biti zajedničko svim civilizacijskim kultovima vode. Hajdarevićeva specifičnost je u tome „što ovozemaljski život upoređuje sa vodom koju raznosi vjetar. (Kur´an, 18, 46). Riječ je o kiši koju Bog spušta s neba i oživljuje zemlju nakon njene obamrlosti (Kur´an, 2, 164). Govoreći o vječnoj teofaniji Rumi kaže da se more prekrilo pjenom, a pri svakoj pahuljici pjene nešto da se oblikovalo, nešto da se utjelovilo (Diwan). Hajdarević se, ne samo sa motivom vode, često referira na svete knjige, kao inicijacijski princip. Dakle, ona poznata tvrdnja, kako čovjek cijeloga života piše jednu knjigu, na djelu Hadžema Hajdarevića, je sasvim bjelodana i uvjerljivo potvrđena. Hajdarević je pjesnik vode, pa bi se njegova životna knjiga mogla nazvati Knjiga Vode. Jednom komentaru Ibn ul´Arabijevih Fosusa, Jâmi poistovjećuje vodu na kojoj je Božansko Prestolje (Ku´an) sa Dahom Milostivog Boga. U vodi Rumi simbolizira božanski temelj Univerzuma, i ovdje je voda materia prima. U Hajdarevićevoj poeziji voda jest prapočelo života, jeste i sredstvo oćišćenja ali je istovremeno i metafora proticanja vremena, simbol rastakanja bića, alegorija ljudskog otuđenja i izglobljenosti od svoje prirode, ali je istovremeno i žal i žudnja za povratkom svome izvoru.

Druga velika tema pjesnikova je pjesnikov zavičaj, rodno podneblje. Nikada nisam bio u njegovom rodnom Kruševu kod Foče, ali mogao bi sada opisati njegov očev dom, osjetiti okus krušaka, miris zelengorske majčine dušice i svu grubost i nježnost hrastove kore, oslušnut grgoljenje Sutjeske i zelengorskih vrela. Pjesnik razumijeva zavičaj i rodno podneblje kao stjecište utisaka i sjećanja, jednu vrstu prirodnog arhiva gdje su pohranjeni naši doživljaji i naš duh. Hajdarević pjeva o onoj bašlarovskoj, oniričkoj kući koju nam niko ne mođe uzeti niti srušiti, jer ona nije nikad ni postojala osim u našim snovima. Duh podneblja može odrediti sudbinu čovjekovu, izmijeniti njezin smijer, vratiti izgubljenu snagu, vratiti dušu iz sustalosti u akciju i okrepljenje. Hajdarevićeva poezija potvrđuje kako još uvijek postoje pjesnici koji nisu izgubili tu pupčanu vrpcu sa zemljom i njezinom vječnom tajnom. Njegova zavičajna poezija njeguje još tu veličanstvenu i  mitsku, nikada do kraja neobjašnjenu, čovjekovu neugaslu želju za vlastitim korijenima, u čijoj se sabranosti cijeloga kosmosa i našega bića, vjerovatno krije ono toliko traženo i nedostignuto jedinstvo svijeta i njegova ljepota. Otuda mi često naum pada ona antologijska misao Momčila Nastasijevića o izgubljenom jedinstvu čovjeka i svijeta, čovjeka i prirode; „Gledam sve je u punoći postojanja, kamen, biljka, životinja, u lepoti sebe, sve osim čoveka“, pri čemu je vidljiva čovjekova izglobljenost i isčašenost iz općeg toka stvari u prirodi, budući kako su  biljke i životinje zaštićene svojom savršenošću i završenošću, a njemu, čovjeku, je dato da se antitetički postavi naspram rijeka, koje protiču kao pored ostavljenih ostrva, a da pri tome nikada nije zaboravio svoja ishodišta i svoja mitska vrela, kojima se vraća u trenucima izmoždavanja i mašte. Zato se Hadžem Hajdarević u svojoj poeziji, često poput mitskog diva Anteja,  vraćao rodnom podneblju i djetinjstvu, kao najpouzdanijem sloju njegove identitarne mape.

Radoznalo zagledan i infantilno začuđen pred surovošću svijeta, a to je preduslov svakog pjesničkog prosedea, Hadžem Hajdarević je predanim i marljivim radom u književnosti i kulturi ostavio vidljiv trag, ostajući vječiti dječak naše poezije.

(Besjeda je izgovorena na komemoraciji povodom smrti pjesnika Hadžema Hajdarevića, u sarajevskoj Vijećnici, 6. decembra 2023. godine)

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Alija Pirić

Alija Pirić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Možda u tom suđenom času ništa na ovom svijetu njemu nije bilo važno, jer se već tada nalazio s one strane vremena i prostora, u...
Svetlana Broz, Galaksija Gojer (stazama poezije i teatra), Gariwo, Sarajevo, 2023.)...
Odlazak Hadžema Hajdarevića opomena je (još jednom) da ne odlaze oni koji ostavljaju tragove – one smislene tragove utkane u prostor književnog teksta i Njegove...