Kad jednog intelektualca napadne huligan, onda se on brani šakama, a ne lijepim govorom i zamolbama. Tako Andrija Hebrang zamišlja, u maniri najtvrđih sovjetskih revolucionara koji su, kao Lav Trocki, voljeli držati govore s oklopnih vlakova, da bi se HDZ trebao držati u ovoj izbornoj kampanji. Povod za taj šakački istup u nedjeljnom Jutarnjem je, jasno, Željko Jovanović i njegova nedavna ispravka da je bio preblag kada je vrh HDZ-a nazvao ‘zločinačkom organizacijom’. Jer, veli, neki u tom vrhu su ‘pravi zločinci’
Gotovo mi je došlo da nazovem ovog riječkog SDP-ovca jer mi ta nadopuna zvuči nejasno, pa i malčice blesavo. A koga bi, za dragoga boga, okupljale zločinačke organizacije nego ‘prave zločince’?! Hoće li, riječki druže, u sljedećoj izjavi oni napredovati u ‘prave pravcate’? Ali nakon što se Hebrang uspentrao na svoj oklopni vlak, a Jovanović na svoj, vrag zna bi li me Riječanin uopće čuo od tutnjave i pištanja pare iz lokomotive. I, naravno, od bijesnih kletvi koje mu Hebrang sasipa u lice, nazivajući ga ‘dezerterom’ koji je odbio njegove pozive da ode u rat, što ga, dodaje, i ne čudi jer je zapravo bio ‘fan Slobodana Miloševića’.
Na stranu sada što je Hebrang nazvao dezerterima i neke HDZ-ove ministre i što među Hrvatima devedesetih nije bilo većeg Miloševićevog fana od Franje Tuđmana. To su sitnice u ovoj muškoj razmjeni mišljenja koja se uspješno kreće prema verbalnom građanskom, bratoubilačkom ratu. Dobro, ovo ‘bratoubilački’ treba uzeti s velikom rezervom, jer čisto sumnjam da Hebrang u Jovanoviću vidi išta nalik bratu. Naprotiv, on se specijalizirao da razne jovanoviće razvaljuje po nacionalnoj osnovi, pa je svojedobno obznanio da je Zoran Šprajc zapravo Srbin Jovanović. I tako završio polemiku s njim, zašto bi se on, biva, mučio tražiti neke druge, jače argumente protiv njega.
Sa SDP-ovcem Jovanovićem je još jednostavnije, ovaj ne skriva da je Srbin, pa Hebrangu sigurno ide na živce što se drznuo ovako javno pohrvati s njim, atlasom hrvatske državotvorne ideje. Sve je to, ukratko, do povraćanja mučna priča, u kojoj jedan Hrvat po izjašnjenju (Hebrang) gazi kao žohara drugog Hrvata po izjašnjenju (Šprajc), a kako iz HDZ-a ne dobiva nikakav prigovor na to, što je normalnije, računa, nego da uzme kao suvenir skalp i jednom Srbinu (Jovanović). Da li zbog toga treba uzeti Jovanovića u zaštitu? Apsolutno, upravo to i činim. A da li treba podržati i njegovo kidisanje na vrh HDZ-a kao ‘zločinačku organizaciju’? E, to je već nešto drugo, tu mene više nema, i to iz dva razloga.
Kolektivno otkopavanje
Prije svega, Jovanović je pustio da to u javnost ode kao njegov stav da je cijeli HDZ zločinačka organizacija, što jednostavno ne može biti točno, jer se time kolektivizira krivnja čitave vladajuće stranke. Drugo, takva kolektivizacija savršeno odgovara HDZ-u, jer će on ovu izbornu kampanju upravo tako i voditi. Najavljenim otkopavanjem žrtava komunističkog terora i procesuiranjem krivaca provlačit će tezu da je cijeli hrvatski antifašizam bio zločinački, štoviše da mu je glavni i jedini cilj bio ubijanje Hrvata (njemačko-talijanski okupator i četnički kvislinzi bili su, valjda, samo kolateralne žrtve). A kada se dođe do te točke ludosti, što košta napraviti i ludi korak više te optužiti pravnog sljednika hrvatskih komunista, SDP, da je ostao na toj hrvatožderskoj crti do današnjih dana.
Tome treba dodati presude koje ove godine slijede herceg-bosanskoj šestorki (Prlić, Praljak, Petković, Stojić, Ćorić, Pušić) te hrvatskoj generalskoj trojki (Gotovina, Markač, Čermak), koje mogu biti nezgodne i za HDZ. Konačno, sve njih izručio je u Haag baš on, nikoga SDP, i zato sada branitelji (Borković, čak i Đakić) kipte na Kosoričinu stranku. Ali sve se to u narednih mjeseci još može promijeniti, pritiscima na braniteljske udruge, potplaćivanjem, i na druge znane i neznane načine, tako da se i ovo vrlo lako može sručiti na glavu SDP-a. U krajnjoj liniji, uvijek se može izvući ona lažna optužba da je on bio za ostanak u Jugoslaviji, dakle protiv nezavisnosti Hrvatske, pa su se onda, je li, morali podmetnuti pravi hrvatski domoljubi, među ostalim i ovi napaćeni vitezovi u Haagu.
Vađenje tog strašnog grijeha – kao da nije bilo legitimno tražiti ostanak u Jugoslaviji, ako ništa drugo kao taktički uzmak da se izbjegnu desetine tisuća mrtvih i ranjenih – ponovno nas može dovesti u bespuća ultimativnog hrvatstva. A valjda ne treba objašnjavati kako bi to izgledalo. Zemlja bi opet potonula do pupka, ako ne i do sisa, u stanje reustašizirane svijesti, protiv čega bi protestirala samo šačica nepotkupljivih antifašista, a svi ostali pravili bi se, ili i tvrdo vjerovali, da nije tako. Među ovim drugima vidim i SDP. Naravno da to ne znači da se u Hrvatskoj sprema neka neopavelićevska kontrarevolucija, preblizu smo vratima Europske unije da bi to bilo moguće.
Islamski poučak
Ali razmislite. Kakve mogućnosti stoje pred zemljom kojoj Kosorova nudi izlaz iz krize na papcima ovaca i na razlici u cijeni aromatizirane i obične vode? I vidite li da SDP nudi išta drugo, iako toliko glupo ipak ne? Zato uzmite za sigurno da će nam se za koji mjesec opet na klaftre prodavati proustaška muda pod europske bubrege. Uostalom, još ćemo se čuti. O da, HDZ će se silno truditi da se to ne vidi ili barem da se to ne povezuje s njim, ali tako će ipak biti, što govori o zastrašujuće niskoj razini nacionalne svijesti. Tipično je za tu svijest da minimalizira zlo na svojoj strani, a maksimalizira na tuđoj, i za to, ako baš hoćete, može poslužiti i primjer Egipta.
Jeste li primijetili koliko se u nas skupilo golemog straha od pobjede islamista u toj zemlji, kao da je neofašizam nešto kulturnije i bolje? I kao da u krajnjoj liniji nacisti (to uključuje i ustaše) i ekstremni islamisti nisu u svoje vrijeme pokazivali itekoliko simpatija jedni za druge. Ali, eto, nas strašno sekiraju ti islamisti u Egiptu i nikako ne bismo htjeli da se oni povedu za primjerom Hamdei-Ahmedinedžadovog Irana i Erdoganove Turske, jer u zagledanosti u svoj pupak ne razumijemo ni toliko da se te dvije zemlje nikako ne mogu uspoređivati.
Turska je i dalje stup sekularizma u islamskom svijetu, otprilike kao Francuska u kršćanskom, i zadnjih godina samo se blago islamizirala. Tek toliko da se ukloni paradoks da, recimo, studentice u Turskoj ne smiju na sveučilište s maramama na glavi, a studentice u Francuskoj smiju. Ako ostane na tome, tim maramama i još ponečem, a gotovo sam siguran da u doglednom vremenu hoće, Turska će nastaviti putem moderne i ekonomski silno vitalne države. I to toliko brzo da u posljednje vrijeme, izvještava nas Orhan Pamuk, postaje čak primjetno razočarana sve zakopčanijom i ksenofobnijom Europom, iako je u nju umalo cijelo stoljeće fatalno zaljubljena.
tportal.hr
