Dizajn: Bojan Stojčić
Knjiga Nerzuka Ćuraka je zbirka tekstova koje je autor objavljivao najviše na portalu tačno.net ili prezentirao na znanstvenim skupovima. U takvoj situaciji, prezentacija cijelog rukopisa mora početi s propitivanjem zajedničke poveznice koja tekstovima daje jedinstven smisao.
Samim podnaslovom knjige autor je otkrio svoju ideju poveznicu: od ZAVNOBiH-a do danas. Radi se, dakle, o događaju koji se desio prije 80 godina i kojim je ustanovljena, konstituirana BiH, prvi put u njenoj povijesti nakon propasti bosanskog kraljevstva. Autor ovaj događaj piše velikim slovom, drugim riječima radi se o nultom događaju za BiH, o „Apsolutnom Događaju“. U logici apsolutno je opće, pojam koji u sebi sadrži svako posebno i pojedinačno, tj. oni postoje po njemu; u teleologiji apsolutno je krajnja svrha posebnog i pojedinačnog, a to znači i njihov početak jer ono što je na kraju mora biti i na početku; u teologiji apsolut je tvorac svega postojećeg i sve što postoji postoji po njemu i njemu teži.
Nerzuk Ćurak, dakle, ne promatra ZAVNOBiH samo kao povijesni događaj koji se desio u jednom vremenu i koji je imao implikacije za to vrijeme. Takav pristup imaju historičari jer njih zanimaju samo objektivno date činjenice i artefakti. On ima normativni pristup i vrednuje taj događaj kao „Apsolutni“. Što je to opće, svrhovito i inicirajuće u tom „Događaju“, odakle mu ova univerzalnost?
ZAVNOBiH je, po autorovom mišljenju, ideja, ideologija i društveni odnos.
Kao ideja on je partizanski antifašistički pokret, kao ideologija bio je liberalno-demokratski tj. građanski, kao društveni odnos bio je humanistički. Povijesno je uvjetovan tada vladajućim fašizmom i nacizmom ali je imao unutarnju emancipatorsku snagu koja je nadilazila naslijeđeni evropski kapitalizam, unutarnji nacionalizam i velikodržavne ideje susjeda.ZAVNOBiH je objedinio ideje zajedništva, građanstva i države. Autor ga radi toga i promatra u kontinuitetu, kao događaj u razvoju, od prvog, preko drugog do trećeg zasjedanja, od utemeljenja zajedništva, građanskog društva i elemenata državnosti i samostalnosti u zajedničkoj jugoslavenskoj državi. Svako zasjedanje je bilo emancipatorski korak. Vrijednosti koje je utemeljioZAVNOBiH najviše su vrijednosti koje jedno društvo i država mogu postići. One su univerzalne jer su na nov način riješile temeljne probleme be-ha društva i države koji su se stoljećima nasljeđivali.
Pokret koji traje
Prostor BiH, koji nije bio država, bio je zapušten, ruralan, s veoma niskim standardom života i s rastućom eksploatacijom koja je dolazila s kapitalizmom. Građani, odnosno narodi koji su tu živjeli nisu bili ravnopravni, živjeli su u neriješenim i napetim nacionalnim odnosima jer su susjedi svojatali prostor BiH. Temeljno pitanje: čija je BiH?,ZAVNOBiH je riješio na jedini ispravan i pravedan način. Niti jednom narodu nije dana prednost ni ekskluzivnost, BiH je utemeljena na njihovoj ravnopravnosti. Sudionici ZAVNOBiH-a su znali da svako svojatanje BiH znači gubitak, da svaki narod koji želi BiH za sebe mora znati da gubi BiH. Ta se formula već u partizanskom ratu potvrdila kao ispravna i pravedna jer se ova jednakost stjecala u zajedničkoj borbi, rame uz rame.
To je posebno zajedništvo u kome se identitet svakoga potvrđivao identitetom drugoga, gdje je moj opstanak bio i opstanak drugih, gdje je moja budućnost zavisila od budućnosti drugih. To nije bilo mehaničko zajedništvo nastalo u trenutku borbe za opstanak, to je bilo življeno zajedništvo, zajedništvo kao kriterij budućnosti, kao svrha. Ono je bilo realno postavljeno u jednom povijesnom trenutku ali istovremeno i kao svoja buduća mogućnost. Realnost ideje zasnovana je na njenoj realizaciji, na njenoj zbilji. Po svojim idejama i vrijednostima ZAVNOBiH je pokret koji traje, koji je realna budućnost.
Ova teorijska razmatranja Nerzuka Ćurka ostala bi akademska rasprava bez velikog rezultata da on nije postavio temeljno pitanje: koliko be-ha društvo i država žive zavnobihovski život? Bez ove paralele bilo bi nemoguće na pravi način vrednovati i ZAVNOBiH i našu današnju situaciju. Za 80 godina desilo se mnogo toga što nas je vremenski odmaklo od „Apsolutnog Događaja“ . Pitanje je koliko smo se stvarno odmakli od njega. U međuvremenu raspala se zajednička država, raspao se jedan poseban socijalno-ekonomski sistem, proveden je Referendum o neovisnosti i suverenitetu države BiH, izvršena je agresija na državu, postignut je Dejtonski mirovni sporazum o kraju rata, BiH je ustrojena na novi način, nacionalističke politike su vladajuće politike.
Sve ove krupne povijesne događaje autor je doveo u vezu sa svojom početnom premisom da je ZAVNOBiH „Apsolutni Događaj“. Njegovi tekstovi sabrani u ovoj knjizi, zapravo su zavnobihovsko propitivanje naše društveno-političke situacije, stanja u društvu i državi, odnosa unutarnjih političkih snaga i uloge međunarodne zajednice u tome.
Projektirani rat
Jedini događaj koji je sačuvao vrijednosti ZAVNOBiH-a bio je Referendum o nezavisnosti i suverenitetu BiH, temeljem kojega je država dobila međunarodno priznanje. Sve što je uslijedilo nakon toga, do današnjih dana, bilo je usmjereno na rušenje zavnobihovskih principa i svih vrijednosti na kojima je bio utemeljen i na kojima se BiH razvijala nepunih pola stoljeća i izrasla u jednu samoodrživu ekonomsku zajednicu, sa razvijenim i harmoničnim društvom i stabilnom republičko-državnom strukturom.
Onoga trenutka kada je otvorena mogućnost demokratizacije političke scene u BiH formirale su se nacionalističke stranke koje su po logici svojih interesa krenule u razbijanje multietničkog društva. Cilj im je bio razbijanje cjelovitosti države i formiranje nacionalnih država na tlu BiH. To nije bilo moguće s obzirom na polastoljetno stabilno multietničko društvo. Radi toga je projektiran rat kao sredstvo razbijanja tog stabilnog društvenog odnosa. Nerzuk Ćurak nacionalističke stranke promatra i procjenjuje iz tog ugla. On pojedinačno analizira vodeće nacionalističke stranke, principe na kojima funkcioniraju, njihovu ulogu u agresiji na BiH i današnju poziciju. Sve su one učinile da se današnja BiH odmakne što dalje i od ZAVNOBiH-a i od referendumskog pitanja.
Milošević i Karadžić kao tadašnji srpski lideri bili su jasni od početka – htjeli su BiH priključiti velikoj Srbiji, prvo politički a onda vojnom silom. Što se tiče tadašnje hrvatske politike koju je vodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ona je prikazana kao licemjerna – zalaganje za nezavisnu BiH bilo je samo verbalno, za spoljnu upotrebu, a ustvari se radilo o jasnom zahtjevu za podjelu države. To se najbolje vidi u njihovom pokušaju da se referendumsko pitanje zamijeni s tzv. Livanjskim pitanjem u koje je ugrađena podjela države na tri etniciteta.
Polaganje nade
Posebnu pažnju u svojim tekstovima Nerzuk Ćurak je posvetio narastajućem neofažizmu u BiH. I pored njegovih mimikrijskih pojava on ga prepoznaje u negiranju zločina i genocida koji su izvršeni, a što je utvrdio Haški sud. Tome treba dodati uporno slavljenje ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja, daljnje negiranje državnosti BiH i njenog karaktera, neprestano rastakanje društva i formiranje jednonacionalnih područja. Autor upozorava na opasnost navikavanja na ove politike jer to vodi u neosjetljivost. Zato on insistira na debati o neofašizmu koju treba držati otvorenom jer kako kaže, oni bi to opet ponovili.
Nacionalističke politike i otvoreni neofašizam uništili su zavnobihovski karakter referendumskog pitanja. Nerzuk Ćurak s pravom Referendum tumači kao događaj koji se „nije“ dogodio jer se radi o cjelovitom pitanju i polovičnom odgovoru. Građani su dali cjelovit odgovor ali oni koji su trebali provesti rezultate Referenduma dali su polovične odgovore.Vladajuće nacionalističke stranke su uzimale samo ono iz Referenduma što im odgovara – narodne suverenitete.
Nerzuk Ćurak upozorava i na bošnjački nacionalizamkoji se razvijao u sjenci hrvatskog i srpskog. To je veoma važno jer je jedan od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji se s tim suočava. On pokazuje kako se vodeća bošnjačka stranka SDA, koja je decenijama na vlasti u BiH, poziva više na islamizam nego na vrijednosti ZAVNOBIH-a i referendumske principe. Autor citira lidera stranke Bakira Izetbegovića koji je javno rekao: „Ne bismo se trebali izvinjavati zato što smo muslimani, tvrditi da nismo islamisti itd., jer time legaliziramo tvrdnju da je islam problem“. Za Nerzuka Ćurka, naravno, islam nije problem nego poistovjećenje islama i islamizma. To je zbog toga što su Mladi muslimani kao organizacija „ideološko vrelo SDA“, tj. jedan religijski pogled na svijet se propagira kao politička ideologija. To je danas bošnjačkim nacionalistima temelj antievropske kampanje.
Nerzuk Ćurak ni liberalno demokratske stranke ne stavlja u zagradu. On smatra da bi one takođerreferendumsko pitanje rado preformulirale u pitanje: Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana. Time smisao zavnobihovske multinacionalne BiH nestaje: „U građanstvo se ide s koferom svoje autentične povijesti, ono se ne izvodi iz pojma, već iz djelatne historijske prakse u kojoj postoji evidentna mogućnost postepene transformacije Bosne i Hercegovine u državu koja na principima liberalne demokracije, čuva, razvija i njeguje kolektivna prava“. ( str. 87.)
Što se tiče Dejtonskog sporazuma koji je odredio današnju društvenu i državnu strukturu BiH, Nerzuk Ćurak ga određuje kao „negativni mir“. Razlika spram „pozitivnog mira“ je u tome što je to stanje bez nasilja; „pozitivni mir“ je proces izgradnje mira, to je kultura opće emancipacije. Međutim, Daytonski sporazum je ostavio ratne aktere kao nositelje politike mira. Oni su samo nastavili ratni projekat jer je poslije Daytona on ostao nedovršen. Sve dok međunarodna zajednica to ne shvati ona ne može imati ispravan stav prema budućnosti naše države.Inckov zakon o negiranju ratnih zločina, promjena Dejtonskog ustava, zaustavljanje daljnjeg rastakanja države, borba protiv kriminala i korupcije, sve je na čekanju. Nije za očekivati da će ta ista međunarodna zajednica potencirati vrijednosti ZAVNOBiH-a, toga je autor ove knjige svjestan. On nadu polaže u autsajdere kakav je i sam.
