(ukratko o balkanskoj tragikomediji)
Pitam sebe često, zašto ljudi dijele između sebe mržnju, a na primjer ljubavlju podijeliti se ne žele? Gdje je tu žudnja za normalnim životom? Zašto su tako sebični i, ustvari, šta je to podjela? Biti gladan, a nasilno dijeliti državu je zastrašujući proces. Država sa više naroda u civiliziranom svijetu je uobičajena stvar. U civiliziranim zemljama raznolikost je vrlo važna i pokazuje jednu pravu, tolerantniju i humaniju sliku društva. Ljudi u njima se ne ubijaju međusobno zbog religije i nacionalnosti, već poštuju raznolikost u kojoj uživaju. Koriste se raznim jezicima i cijene onaj administrativni tj. zvanični. Istražuju međusobno svoje kulturne sadržaje i smjerove. Promovišu se međusobnno, a sve se odvija uz pomoć smirenih i tolerantnih tokova. Ponekad se desi nešto na tlu mržnje, ali nije to toliko intenzivno, kao na Balkanu. Ne shvaćam politiku, puna je kombinacija. Politika ubija, to smo svi iskusili. Kako možemo nekome ukrasti kolijevku? Dijeliti se na lijevo i desno. Kako to već ide u pjesmi poljskog pjevača Kazimira Staševskog, lidera rock sastava “Kult”: moja kuća zidom podijeljena (…) moje tijelo zidom podijeljeno… Zar je tako vruća atmosfera na Balkanu zaslijepila oči narodima. Hrišćanski je da sa bližnjima treba dijeliti. Ne moramo se mrziti, ubijati i stvarati skoro pa kvazidržave. Naravno da svako njaviše voli svoju zemlju i želi u njoj živjeti i raditi, a ne zauvijek preseliti u daleki svijet. Ali ako ta zemlja nema svjetlonosnu budućnost, kako onda dalje živjeti? Sam u svojoj tuzi i jadu? Bez podrške i kvalitetnog života. Najzad se treba opametiti. Cijeniti našu regiju i podržavati vlastite, kao i tuđe kulture. Zaštitimo se od uzajamnih mržnji i svađa. Njegujmo raznolikost. Uvedimo harmoniju u naša sela, gradove, opštine, države. Ako već živimo tamo, govorim o Južnim Slavenima koji su doselili na Balkan u VII. vijeku (i ne samo o njima), dugi niz stoljeća, zašto da se proganjamo i mrzimo zarad različitih istorijskih iskustava koje vučemo iz davno propalih carstava? Svi smo vlasnici Balkana i zajedno odlučujmo o našoj regiji. Ljudi su se previše ušutkali. Predali su se svakodnevnoj i opštoj depresiji. Imamo toliko sunca i mora, što nedostaje mnogim strancima, a ne znamo da to cijenimo, već to dijelimo na kamen i kamenčić. Ako smo napadani uz pomoć psihološkog rata i tu imamo pravo da se branimo. Pravi čovjek mora da se brani i prvi ne napada. Gdje su nestali intelektualci? Mnogi su postali narcisiodni. Podržimo mladost naše regije, kako bismo imali prave ljude u budućnosti (jer danas su se svi ućutali) koji će umjeti braniti se od jada i nestašluka, zbog svojih potomaka i sebe, pa i mi sa njima. Držimo palčeve jedni za druge, nemojmo biti žestoki prema sebi i svojim komšijama. Mislim da su današnje generacije pametnije od nas i od onih koji su ratovali. Mnogi bijahu primorani ići u rat, a nisu to htjeli. Oni su mislili na savremen način i njima nije bio potreban, već zdravlje i stanje njihove porodice, prijatelja… Svakodnevni život. Htjeli su da uživaju u životu, nisu to morala biti velika materijalna bogatstva, već su se na skroman način radovali da im je porodica zdrava, i svaki dan za njih je bio kao lijep san. Oni koji su htjeli da idu u rat uništili su previše krasnih ličnosti. Mladih i starijih. Zato mi koji smo još tu, ne dijelimo se noževima, već dobrotom. Razvijajmo našu regiju. Budimo ponosni na sebe i naše komšije. Pamtimo krvavu prošlosti samo zbog toga da se zlo ne ponovi. Uživajmo u raznolikosti. Oprostimo sebi i drugima. Jer kako je to već rečeno i zapisano, ako ne oprostimo sebi, kako ćemo drugima, i kako će Bog da nama oprosti? Budimo kreativni i čuvajmo blago naše regije. Pokažimo svijetu da znamo biti civilizovani, a ne samo međusobno da ratujemo i mrzimo se. Ispijmo zdravicu za našu novu budućnost. Živjeli dragi naši, i svi narodi svijeta!
