Svjestan sam da argumenti i sve ono što se u ovoj priči mora spomenuti i ne smije izostaviti, zahtijevaju i vještije pero i puno više vremena i truda. Neka ovo, svejedno, bude moj skromni doprinos povodom obljetnice. Pedeset godina je pola stoljeća. Silne godine. Posljednja desetljeća bila su godine tišine. Vrijeme je da se opet spomenemo jedne zlatne mladosti iz vremena koja se ne smiju prepustiti zaboravu.
Malo mjesto na periferiji Banje Luke. Zalužani. Nekad selo, poslije mjesna zajednica i prigradsko naselje, koje će u ovo novije vrijeme grad prigrliti, ne sjeća se da je nekad bilo spominjano doslovno od Vardara pa do Triglava. Jedna osnovna škola, tada „krštena“ imenom narodnog heroja, partizanskog pilota Rudolfa Rudija Čajaveca, danas nazvana po bosansko-hercegovačkom pjesniku Jovanu Dučiću, u svojoj kolektivnoj memoriji vjerovatno ne baštini sjećanja na svoje najslavnije dane.
Pred razorni zemljotres 1969. godine školu je pohađalo blizu 400 učenika i učenica. U tom potresu svi školski objekti su pretrpjeli ozbiljnu štetu, te đaci nastavljaju školovanje u sedam željezničkih vagona, sve do jeseni 1971. godine, kada u Zalužanima počinje sa radom novoizgrađena školska zgrada OŠ “Rudi Čajavec” koja tada prima više od 450 đaka.
Nakon katastrofalnog potresa, iz željezničkih vagona tih 70tih godina nije nikla samo nova školska zgrada, već i fiskulturna sala koja će imati presudnu ulogu u ovoj priči o jednom jubileju, jednom zaboravljenom košarkaškom klubu i njegovim uspješnim sportašicama, o jednom zaboravljnom košarkaškom treneru, i desetinama generacija mladosti čiji životi su utkani u ovaj grad, ali nažalost zaboravljeni. Kao da se sudbina sada igra sjećanjem i zaboravom ovih „parosnika“ iz Zalužana.
Prije pedeset godina, u proljeće 1973. godine, mladi, tada dvadesetšestogodišnji, nastavnik fizičke kulture u osnovnoj školi „Rudi Čajavec“ Emir Ibrahimbegović osniva žensku košarkašku sekciju, koja će već 21. novembra iste godine prerasti u Ženski Košarkaški Klub “Rudi Čajavec”. Odaziv je bio znatan. Mlade i talentirane djevojke iz Zalužana, Priječana, Vujinovića, Kuljana i Barlovaca su začas brojem, a poslije i kvalitetom, ispunile očekivanja njihovog ambicioznog trenera. Iako su vremena bila takva da se u mnogim kućama starog komšiluka nije blagonaklono gledalo na činjenicu da se ‘mlado žensko’ skida i presvlači po svlačionicama, daleko od kuće, a često i na otvorenim igralištima, želja za bavljenjem sportom je bila jača i od predrasuda, i od tog svojevrsnog konzervativnog naslijeđa. Ustrajnost mladog banjalučanina i polet i zanos tadašnje zalužanske mladosti već su nakon kratkog vremena dali impozantne rezultate.
Prvu ekipa košarkaške sekcije, a poslije i klupskog tima činile su, tadašnje učenice sedmog razreda osnovne škole: Andrijević Anđelka, Bilić Berta, Bartulović Manda, Jakovljević Antonija, Ljevar Ankica i Ljubičić Katica; te tadašnje učenice osmog razreda osnovne škole: Ćosić Zdenka, Klindić Ankica, Ljevar Marina (kapiten tima), Mršic Marinka i Plazanić Elza. one mlade košarkašice koje će na samomo početku i u narednim godinama zaigrati u dresu ŽKK “Rudi Čajavec” ostavile su nam toliko ponosa i lijepih uspomena da im dugujemo puno više od kratkog članka povodom pedeset godina od osnivanja. Nadam se da je ovo tek prvi korak u nastojanju da im se dodijeli zasluženo mjesto u historiji banjalučkog i bosanskohercegovačkog sporta. Jedna mala crtica o odanosti klubu i prijateljima je činjenica da prvobitini sastav ostaje neizmjenjen sve do 1978 godine. Nijedna od djevojka nije htjela zaigrati za neki drugi klub iako su kao jako talentirane bile tražene.
Bilo je to vrijeme kada se od Save pa do mora, a sigurno i šire, u mjestima poput Zalužana (koji u to doba broje jedva 400 duša, tj. oko 1.800 stanovnika računajući i navedena okolna sela koja tada gravitiraju ka Zalužanima upravo zbog novosagrađene moderne škole) nije moglo ni sanjati o ovakvom sportskom čudu. Zašto čudu? Zato jer su ove djevojčice doslovno harale košarkaškim dvoranama i terenima uzduž i poprijeko tadašnje zajedničke države. Pobijeđivale su nebrojeno puta, a i kad su gubile bilo je to uz veliki trud, često i sreću, njihovih protivnica.
U više nego skromnim uvjetima, bez ozbiljnije financijske podrške i ozbiljnije košarkaške sale, uspjeh ovih djevojaka je još veći, zavrijeđeniji i posebniji.
Kako ni same ne skrivaju, sretnih okolnosti je bilo. Sam tadašnji direktor osnovne škole “Rudi Čajavec“ Vaso Todorović nije štedio ni sebe ni svoj položaj da mladim košarkašicama osigura sve što je škola kao ustanova mogla pružiti. Od mogućnosti da gotovo neograničeno koriste fiskulturnu salu i ostale školske prostorije, pa do beskrajnog razumijevanja za njihova neminovna izostajanja s nastave. Ono što se nije moglo priskrbiti minimalnim ozbiljnijim sponzorstvom, često je bilo srčano nadomješteno razumijevanjem tadašnjih uticajnijih ljudi iz Zalužana i okolnih mjesta iz kojih su dolazile mlade košarkašice. Klupski troškovi su se nerijetko pokrivali iz ‘vlastitog džepa’, pri čemu su prednjačili ljudi poput prvog predsjednika kluba Franje Cuceka; ili vjernog i ustrajnog utemeljitelja i skrbnika kluba Ilije Vidovića (čika Ilije, kako su ga zvale košarkašice); ili dobrog Vlade Jakovljevića; ili nastavnika Ante Lukende, Ilije Plazanića; te nemalog broja drugih mještana. Nažalost mnogi od njih više nisu s nama. I neka mi mi bude oprošteno, jer ih sve, ovom prilikom, ne mogu spomenuti.
Ipak, ono što je obilježilo više od petnaest godina uspješnog postojanja ovog kluba je činjenica da je nastao u gotovo nemogućim uvjetima. Da su od svega što je trebalo za normalan rad jednog kluba imali samo neopisivu volju i želju da igraju i da budu najbolje. Srce i čeličnu volju. Zato je i priča o njima još čarobnija.
„Milina je raditi s djevojčicama koje košarci prilaze s toliko ljubavi“, riječi su mladog Emira Ibrahimbegovića, mladića iz grada, koji je bez ikakve naknade, godinama, raznim prevoznim sredstvima žurio iz grada u Zalužane na treninge, jer ga je tamo čekalo 11 djevojaka kojima je košarka tada bila sve. I isplatilo se.
ŽKK “Rudi Čajavec” osvaja prve pobjede već na “Malim olimpijskim igrama” koje su se održavale u Zavidovićima, Žepču i Tuzli od 1973. do 1975. godine, što je bilo dovoljne da mali klub izroni iz potpune anonimnosti i bude uvršten među najperspektivnije tog doba u ženskoj košarci. Već tada su novinski članci govorili o neobjašnjivom uspjehu talentiranih Zalužanki vođenih trenerom i zaljubljenikom u košarku Emirom Ibrahimbegovićem.
Nakon toga, put prema uspjehu se jasno nazirao. Nižu se pobjede od omladinskih do republičkih i državnih prvenstava. Na omladinskim i juniorskim prvenstvima, od Šibenika, Sarajeva, Titovog Užica do Novog Mesta, “Rudi Čajavec“ nikad nije ispod četvrtog mjesta na ljestvici najboljih. Ove skromne cure bile su potpune svjesne svoje nepovoljnije pozicije tokom svakog odmjeravanja snaga sa “većim klubovima”, timovima koji su predstavljali gradove sa više od 100.000 stanovnika. Ipak svoje pobjede i plasmane su zasluživale fantastičnom i koordiniranom igrom koja je budila oduševljenje kod publike, te mamila simpatije čak i kod protivničkih navijača.
Pogledajte fotografije u galeriji:
Novinski članak već iz 1973. godine, naslovljen „Bum Zalužanki“, svjedoči da je na jednoj od prvih utakmica “Rudi Čajaveca” protiv juniorskog sastava puno poznatijeg banjalučkog „Mladog Krajišnika“, prisustvovalo čak 300 gledalaca. “Mladi Krajišnik” je bio jedan od prvih timova koji se osvjedočio koliko dobro istrenirane energije i želje za pobjedom su košarkašice ŽKK „Rudi Čajavec“ pokazivale na terenu. Nerijetko stvarajući nezgodne situacije između onih koji su podržavali već donekle renomirani ŽKK „Mladi Krajišnik” i onih koji su tražili da se zasluženo mjesto dodijeli i ŽKK „Rudi Čajavec“. Kao i mnogim drugim sportovima tada, samim tim jer je bio gradski klub, potrebe “Mladog Krajišnika” su uvijek bile prve na listi podmirivanja iz opštinskih resursa, što nije ostavljalo dovoljno novca za mladi tim iz Zalužana.
Prva petorka kluba u sastavu Bartulović, Ljevar, Mršić, Ćosić i Plazanić, koja će narednih godina biti pojačana imenima sestara Nade i Nele Knežević, Anke Ferenčak, Jelene Đukanović i najmlađe Ivanke Marc, i kad nije pobjeđivala, ostavljala je iza sebe priče o srčanoj igri i velikoj profesionalnosti. Posebno nezaboravna na terenu je bila Ivanka Marc koja je zaigrala u klubu sa samo jedanaest godina.
Cure iz Zalužana do 1978. godine već dva puta kucaju na vrata savezne lige košarkašica Jugoslavije. Prvi put, 1976. godine pobjeda im izmiče u okršaju sa tuzlanskim „Jedinstvom“ i to zbog koša razlike. Drugi put, godinu kasnije, pred ulaz u saveznu ligu su im se ispriječile košarkašice tada jednog od najjačih bosansko-hercegovačkih i jugoslovenskih klubova u ženskoj košarci, budućeg prvoligaša KK “Zenica”. Poznati banjalučki novinar i kroničar grada na Vrbasu Alexander Ravlić te 1977. godine u banjalučkom Glasu piše uoči dugo iščekivane majstorice u Maglaju između daleko nadmoćnijeg KK “Zenica” i “Rudi Čajaveca”, nekrijući nadu u pobjedu Zalužanki, te zaključuje tekst ovom rečenicom koja puno govori o ovom uspješnom klubu: „Ali imat će snage, u slučaju poraza, da čestitaju protivnicima. Takve su. Ali i strpljivo čekaju godinama svoju šansu“.
Šansu su i dočekale. Dana 14.10.1978. godine majstoricu za ulazak u tada II Saveznu ligu – Zapad naše junakinje su odigrale sa favoritom, bijeljinskim „Radnikom“. I pobijedile. Rezultatom 69:66. Zauzevši konačno odavno zasluženo mjesto među najboljima u cijeloj Jugoslaviji. Moram napomenuti da je tadašnja zajednička država, po popisu stanovništva iz 1971 godine, imala više od dvadeset miliona stanovnika.
Kako 1970te odmiču, nižu se pobjede Zalužanki kod kuće i u gostima. Na juniorskom prvenstvu države održanom u januaru 1977. godine u Beogradu, ŽKK “Rudi Čajavec” izlazi na podij s osvojenim trećim mjestom. U dvorani Borik klub ostvaruje veliki i možda neočekivani uspjeh kada ove ‘male’ košarkašice pobjeđuju tada ‘veliku Jugoplastiku’ rezultatom 78:66.
Tokom 1979. godine klub trpi određene važne izmjene. Trener Emir Ibrahimbegović napušta klub, a sa njim i neke od igračica. Ibrahimbegović će svoju trenersku karijeru nastaviti kaliti u banjalučkom “Mladom Krajišniku” sa kojim je postigao značajne rezultate na nivou Jugoslavije.
‘Mali’ klub iz Zalužana će svejedno uspješno nastaviti s radom gotovo do kraja osamdesetih godina pod trenerskom palicom Josipa Jurića i Milenka Novakovića, a zatim i Aleksandra Jurića i Davora Crnića.
Kao predsjednici Kluba, nakon borbenog i neumornog Franje Cuceka koji je i svoju osobnu tragediju na neki način „iskoristio“ za poboljšanje uvjeta rada kluba, izmijenili su se Dr. Marijan Ojdanić, Mirko Miljanović, Ivica Gagula i Pero Gambiroža.
Teško je napisati sažetak jednog velikog uspjeha a ne izostaviti puno imena i činjenica. Želim ovom prilikom dodati da se iskreno nadam da ćemo, hrabre cure iz ŽKK „Rudi Čajavec“ koje su mi nesebično ponudile svoja sjećanja i zapisane uspomene, moja malenkost i još poneki zaljubljenik u nasljeđe što su sve generacije prije moje ostavile nama nešto mlađima kao izvor ponosa i biljeg o kojem se piše, u skorije vrijeme sve staviti na papir. Detaljno i raskošno. Onako kako to zaslužuju svi oni koji od maloga izgrade veliko. Oni koji su ostavili vlastitim sportskim postignućima da o njima svjedoče. Da ih se ne zaboravi. Iako, kako i sami sad znamo, to baš nije uvijek tako.
Drage moje košarkašice, cure iz Zalužana, Priječana, Kuljana, Barlovaca, pa dalje uzvodno i nizvodno Vrbasom sretan vam rođendan. Rođendan ove vaše velike školske ljubavi.
U Trentu, 20.12.2023. godine
Edvard Cucek
