Foto: Generacija.hr
– ZILIK, što je to? – tim sam pitanjem započela manje putovanje u Karlovac. U Karlovcu živi moja sestra i ona mi je i stavila “bubu u uho” pozivom “Dođi na Zilik! Sigurna sam da ćeš uživati.” Dođoh i krenuh.
Iz svjetlosti sna i melankolične, zatamnjene prošlosti izranja djevojka sva u zlatu, u patini plemenitog metala – zlatne kose i odjeće, elegantnog, ovalnog lica, ozbiljnih, sočnih usana i prodorno gleda u daljine. Njezin pogled prolazi kroz mene poput rentgenske zrake i pruža se negdje tamo daleko izvan okvira, izvan realnog postojanja. Vidljiva, a nedodirljiva. Vječna ljepota povezuje nas nečujnom komunikacijom pjesničkih struna
(Mersad Berber, Djevojka, kombinirana tehnika, 24×39 cm, 2011.)
Začarana snagom profinjene odlučnosti, pogled mi kliznu na susjednu sliku i zaustavi se na vitkoj figuri mlade žene sa šeširom na glavi u bogatoj, dugoj, bijeloj haljini, koja nam je okrenuta leđima i čije lice zbog toga ne vidimo, ali ga maštom možemo povezati s prvom slikom. Mlada žena razgovara sa starijim gospodinom, kojemu se također ne vidi lice zbog bijele brade koja proviruje ispod šešira. Bijeli sako, duge, crne hlače – neki umjetnik, mnim. Ta nas dva lika odvlače u dubinu slike prema ženi koja sjedi ispred ogledala. Cijela je slika zagonetna, irealna, na neki čaroban način toplo-hladna, dostojanstvena, čistih linija i misterioznih obrisa i sve se stapa u kazališni prizor ispred i iza kulisa onoga što vidimo i onoga što naslućujemo. Bijela, vertikalna uska vrata desno od dame sa šeširom i nešto manja, bjelkasta, uspravno postavljena kutija, pandan su mladoj ženi. Pastelne, zagasite boje neba, dalekog, tamnog horizonta i isto tako tamnog nedefiniranog poda tvore iluziju lebdenja. Sve ja tako blizu, čini se nadohvat ruke, a opet tako daleko. Htjeli – ne htjeli, postajemo sudionici ili tek nijemi svjedoci scene koja nam i jest i nije poznata.
(Vasilije Josip Jordan, Obitavalište, sitotisak, 50×70 cm, 1998.)
U istom je tonu bliskosti i udaljenosti, realnosti i mašte, sna i jave i slika Miroslava Šuteja, Žena. Dugo stojim pred njom i zamišljeno je gledam dok pokušavam odgonetnuti tajnu njezine privlačnosti. Ili ona gleda mene. Nisam sigurna, ali je ipak tako. Crna podloga u čijem je središtu lik, glava žene, dobija značenje i smisao tek čipkastim tabletićem/miljetićem koji žena nosi na glavi. Bjelina miljetića bljesak je života čistog i jasnog poput valovite linije ove tradicionalne rukotvorine koja upija našu znatiželju i čuđenje. Sve je drugo sjena – oči, obrve, obrazi, usne, brada, sve osim nosa koji svojom bijelom vertikalom čini skladnu kompoziciju s horizontalom tabletića. Neobično i originalno, no ljudski toplo i zbog toga privlačno.
Melankoličnim tonom prošlosti, ali i sna, progovara i “posljednji slikar naive” Petar Grgec čija su platna tj. stakla (tehnika ulje na staklu) do posljednjeg milimetra ispunjena bojama – jedna bogatim nijansama zelene (slika Poplava) i druga isto tako bogatim nijansama plave (slika Kupska sojenica). Vodoravni potezi zelenog neba i vode te plavi potezi slojevitog ili, pak, kompaktnog snijega probodeni su visokim i oštrim granama jablanova i zdepastih vrba. Iz vode izranjaju prljavo-crveni ili smeđi krovovi skromnih seoskih kuća i crveno-smeđe kućice koje nisu zametene snijegom jer su smještene na vrh ostarjelih debla vrbe. Tišina. Tišina osvaja prostor i preplavljuje promatrača koji ostaje zapanjen, zatečen veličanstvenom snagom prirodnih katastrofa, tragedijom bez plača, bez krika i jecaja, kataklizmom bez patetike i suza govoreći nam da je seljak od pamtivijeka naučio trpjeti i nositi se s tegobama života na dostojanstven način.
U toj očaravajućoj tišini svih nijansi zelene ili pak plave, u ritmičnom ponavljanju realnosti i snoviđenja i seljak kao sudionik, i mi kao promatrači, i umjentnik kao tvorac nalazimo utjehu u beskonačnom krugu života.
No život na selu, ma kako težak i sumoran, nije uvijek tuga, sjeta, bol ili rana. Svijetli trenuci kada smo obasjani radošću i slavom, jednakom snagom progovaraju s platna Ivana Rabuzina i Ivana Lackovića Croate, o čemu svjedoče ovdje izložene slike.
Na slici Ivana Lackovića Croate, Žena s cvijećem, žena izrasta do veličine diva. Sva je lagana i svijetla i čini stup života. Skromna je i lijepa, čvrsta poput monolita, dok joj gornji dio tijela proviruje između nježnih stabljika poljskoga cvijeća. Lice mlade žene uokvireno je žutim rupcem koji joj pokriva glavu i kosu, a iz dugih rukava pokazuju se nježne, gotovo krhke ruke. Duga halja sakriva joj noge, pa tako od cijelog, kompaktnog tijela vidimo samo ono što je dozvoljeno i bitno, ne samo za nju već i za čovjeka uopće – lice i ruke. Sve je drugo apstrahirano i simplificirano – i livada na kojoj stoji usred nigdine, i škrto raslinje koje proviruje iz suhe zemlje. No buket stabljika ili nježnih grančica s titravim, zelenim listićima gotovo na barokni način čine rozetu, dinamični vrtlog iz čije sredine izviruje njezina sitna, skladna, ženstvena glava s rupcem. To je glava nejake djevojke s licem svetice. Da, to je ona – krhka i snažna žena, nositeljica života.
Rabuzinova su platna (ulje na platnu i akvarel) optimistični i vedrim tonovima izražavaju radost i ljepotu seoskog jutra i dana u svoj njegovoj punini. Ali na tim prizorima nema pokreta, užurbanosti ni gužve. Njegov poentilizam unosi ritam unutar svakog motiva – unutar krošnje, grma, livade, ali sve zajedno djeluje smireno i tiho, onako kakva je majka priroda u svom iskonu. Plošnost kadrova, tj. ploha podsjeća na crtež djeteta, gdje je svaki detalj jednako važan i svaki je u prvom planu. Uostalom, radi se o velikanima naivnog slikarstva pa je logično da su i njihova djela ispunjena iskrenošću djeteta kojom stvaraju nevidljive, titrave veze između njih, tj. njihove umjetnosti i nas promatrača. To su čvrste veze ispunjene naivnim povjerenjem i realnošću mašte podsjećajući nas da u svakom od nas čući dijete.
(Ivan Rabuzin, Zeleni pejzaž, ulje na platnu,30×55 cm, 1993 )
Sve ove motive natkriljuje Ranjena ptica Dubravke Babić ili pak Svijet leptira Daniela Butale, bez čijeg prisustva gotovo da nema niti jedne izložbe, pri čemu mislim na motive ptice i leptira kao takve. I dok je Ptica D. Babić velika, crna, rasčupana, zloslutna i u svemu tome veličanstvena, Leptiri su D. Batale lagani, prozračni i veliki gotovo kao i ptica. Obje slike impresioniraju svojom veličinom, ali i neodoljivom moći izraženim grandioznim volumenom ili, pak, prozirnom, rasplesanom linijom, jedna da nas povede prema Thanatosu, a druga prema Erosu.
(Dubravka Babić, Ranjena ptica, suha igla,bakropis, 110×80 cm, 1997.
(Daniel Butala, Svijet leptira, kombinirana tehnika, 70×100 cm, 1978.)
Mogla bih tako nabrajati likovne umjetnike i analizirati njihova djela od prvog do posljednjeg izloška, ali nema potrebe. I ovih nekoliko koje sam navela od njih, stotinjak je sasvim dovoljno da shvatite što je trebalo učiniti, a trebalo je samo otići u Karlovac, u Galeriju Vjekoslava Karasa, u periodu između 21. 1. i 28. 2, gdje je bila postavljena izložba pod nazivom ZILIK, 50 godina, i prepustiti se mašti i srcu, jednom rječju – beskrajnom uživanju, punjenju unutarnjih baterija, čija nas svjetlost i toplina vode kroz ovu sumornu svakodnevnicu.
ZImska LIkovna Kolonija (ZILIK) kulturna je manifestacija koja se redovito održava u Karlovcu još od 1974. godine, koja je u cijelosti posvećena djeci, djeci štićenicima Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”, tj. štićenicima dječijeg doma “Vladimir Nazor”, kako je inače ova institucija poznata javnosti već dugi niz godina. Dakle 1973. godine slikar Petar Grgec, posljednji slikar naive, došao je na ideju da pokrene likovnu koloniju u Karlovcu u zimskim mjesecima, kada su društvena, a posebno likovna događanja rijetka ili ih uopće nema.
Temeljni ciljevi pokretanja ZILIKa bili su humanizirati život i rad s djecom u Domu; ublažavanje negativnih aspekata života u ustanovi za socijalnu skrb; stvaranje novih doživljaja i poželjnih životnih situacija; smanjenje frustracija te stvaranje povoljne domske atmosfere.
Osnivači su uspjeli u svojoj namjeri, jer kako su godine prolazile, sve je više dobrih i plemenitih ljudi dolazilo u ZILIK, dok su se dječija lica mijenjala postajući zadovoljnija i sretnija. Svi oblici likovne kulture pokazali su se idealni za ostvarivanje navedenih ciljeva. Vođeni kineskom poslovicom koju je u Dom i na manifestaciju donio Petar Car, ravnatelj Dječijeg doma i vrsni pedagog, a koja glasi: “Dijete nije posuda koju treba napuniti, već vatra koju treba rasplamsati.”
Godine 1974. pokreću Likovnu koloniju koja se tijekom polustoljetnog trajanja pretvorila u jedinstvenu manifestaciju s najplemenitijom misijom, koja prvenstveno ispunjava toplinom, ljubavlju i prijateljstvom živote mališana, zbog kojih je i osnovana. U ovih pedeset godina postojanja Zilik je u Dom dovela više stotina umjetnika ne samo iz domovine, već i iz cijeloga svijeta, među kojima su likovnjaci, glumci, književnici, glazbenici, povjesničari, likovni kritičari i filmaši, kao što su Pajo Kanižaj, Martin Sagner, Marija Crnobori, Fabijan Šovagović, Lela Margetić, Lada Kos, Mladen Kušec, Enes Kišević, Arsen Dedić, Stjepan Jimmy Stanić, Petar Krelja i mnogi drugi. Svi su oni ostavili trag dobrote i nesebičnog čovjekoljublja.
Zaključit ću ovaj prikaz ZILIK-a riječima nekadašnje odgajateljice Doma Višnje Car, koja djeci ali i svima nama poručuje:
“U životu se uvijek može pronaći nešto lijepo, čak i ako nam je sudbina takva da smo zbog nečega nesretni, da smo od nekoga ostavljeni. To nešto lijepo možemo pronaći u prirodi, u ljudima, u umjetnosti.”
A ja bih dodala prvo i prije svega U SEBI, jer ako to u sebi ne nađemo, nećemo ga naći nigdje drugo.
