Ako sam ponekad i bio u iskušenju da neki poziv učtivo odbijem, jer putovanja nije lako uskladiti sa poslom urednika nedjeljnih novina, susreti s čitaocima i naročito mladima – koji još nisu išli ni u školu kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine – uvijek mi ponovo pokazuju da je riječ o naporu koji se intelektualno isplati. Ta mlada publika – od Vašingtona, Ljubljane, Sarajeva do američkih univerziteta – pokazuje zanimanje iz kojeg nerijetko dođu i pitanja na koja ranije nisam odgovarao potičući i autora na nova promišljanja i osvjetljenja vremena o kojem piše.
Pita me, tako, dvadesetogodišnjak nakon nedavnog predavanja u vašingtonskom Muzeju holokausta je li bilo moguće da se sporazum sličan dejtonskom napravi prije nego što je izbio rat i ne bi li tada bilo manje žrtava. Odgovaram kako jeste prije nego što je počeo rat bilo riječi o nekoj vrsti etničkog razgraničenja – na pregovorima u Lisabonu u martu 1992. – ali da su takve ideje, od tajnih sporazuma Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu prije rata do njihovog javnog sporazuma u Dejtonu, polazila od vlasti nad teritorijama u kojoj bi svaka od tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini imala vlastitu, manju ili veću, teritoriju.
“Bilo da se to razgraničenje provodilo u obliku ‘humanog preseljavanja stanovništva’ ili ‘etničkog čišćenja’ ono je – u etnički mješovitoj zemlji – moralo viditi progonima, obespravljivanju, poniženju drugih i drugačijih. Dejtonska podjela nije mogla biti uspostavljena prije nego što su u velikoj mjeri obavljena ta ‘preseljenja’ i progoni uključujući i genocid u Srebrenici” – odgovaram mladom čitaocu.
Djevojka u Ljubljani na promociji slovenačkog izdanja knjige o ulozi medija u pripremi terena za progone u Bosni pita: “A gdje su sada novinari koji su poticali na mržnju?”
“U Dejtonu su balkanske palikuće Milošević i Tuđman proizvedeni u vatrogasce: imali su ključnu ulogu u zaustavljanju rata za koji su uvijek tvrdili da nisu učestvovali u njemu a u Bosni je vlast ostala u rukama lokalnih izvršilaca njihovih projekata – Krajišnik je prije hapšenja i presude za ratne zločine bio i član državnog Predsjedništva a Prlić ministar spoljnih poslova – i nije nikakvo čudo da su medijski promotori njihovih ideja u poratnoj Bosni nagrađeni diplomatskom i drugom javnom službom a multietnički mediji prepušteni tržištu na kojem dominira tranziciona pljačka”.
Od svih i danas čestih razgovora povodom mojih knjiga ipak ću posebno pamtiti promociju koju je u proljeće 2003. godine u svojoj bečkoj knjižari simboličnog naziva “Mi” organizovao moj sarajevski prijatelj i kolega Miroslav Prstojević: okupljena publika, uglavnom prognanici iz balkanskih ratova devedesetih, mogla je vidjeti da su se oko jedne potencijalno kontroverzne teme – kao što je knjiga o medijskoj propagandi rata – okupili ambasadori sve tri zemlje o kojima knjiga uglavnom govori: Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Kad sam te godine dobio nagradu Erharda Buseka “za doprinos razumijevanju u regionu” pomislio sam kako slika priložena uz ovaj tekst na neki način opravdava to priznanje.
