Kada bih ja bila pisac da opišem jedan lijepi petak i subotu u svom životu.
U petak sam započela čitati „Zlatni geler“ Almira Imširevića. Zaronila u knjigu kupljenu još na Sajmu knjiga na Skenderiji. Od ljepote, od smiraja, od katarzičnog učinka koju knjiga donosi onom koji je čita, nisam je ostavila skoro cijeli dan.
„Vidim, danas nema ništa od ručka“, usput je dobacila Ivana. „U redu, ja danas kuham“.
Pročitala sam nekih sto pedeset strana. Imširević nas uranja u puno tema. Majka, otac, ljubav, brak, vjera, exil ,ali iza svega stoji rat, pa je to , vjerovatno, razlog da svako poglavlje romana originalno zove gelerima . Od prvog do osamdesetog. Kao da sabire krhotine svog života, koje pokušava objediniti u jedan koliko toliko podnošljiv život, ali knjiga mi ipak izgleda kao knjiga pisca koji se bolje od mene nosi s traumom rata, i zato „Zlatni geler“ djeluje na mene, u konačnici, katarzično. Obiluje i suptilnim humorom, pa se sjetih početka opsade Sarajeva. Bili smo nekako naivni, pogotovo mi žene. Ja sam nastupila na završnoj promociji SDA stranke, osjećajući da je to pokret mog naroda za slobodu. Bila sam i članica BZK Preporod. Raja je vjerovala da imam silne veze u politici. Početkom aprila nazvala me rahmetli majka Dževahira i rekla:“Idi, sine, pitaj da li bih ja mogla vezti ljiljane na uniformama za vojsku“.Rahmetli Nermina Kurspahić, već skoro zaboravljena intelektualka, koju tad još nije bila shrvala teška skleroza multipla, rekla je: „Idi, pitaj, mogu li biti od kakve koristi“ .Telefon se usijao od poziva. „Ovdje Danis Tanović. Bio sam u Štabu, zadužio neku puškicu M 48 , vjerovatno iz Drugog svjetskog, idi pitaj vlasti imaju li šta jače.”
Ovi su dječaci, Almir Imširević, Faruk Šehić, Danis Tanović, Senadin Musabegović, Edin Zupčević, Feđa Štukan,Faiz Softić, pominjem samo neke umjetnike koje poznajem, u tenisicama i bez ikakvog iskustva, odbranili su našu zemlju. Oni su moji heroji . Naravno, sa svim drugim dječacima, kao i onima koji su o ratu već nešto znali.
Sa suprugom jednog od najvećih heroja našla sam se sasvim slučajno.
Pisala sam o još jednoj heroini odbrane, Arijani Saračević Helać i njenom filmu „Talijan“. Tekst mi je objavio portal Radiosarajevo.ba, stavila sam ga na FB. Letimično sam pregledala ko je lajkao post. Privuklo mi je pažnju jedno ime: Sabina Hajrulahović Hrenovica. Šaljem poruku s pitanjem da li je ona nešto u rodu s Mutafom Hajrulahovićem.
„Ja sam mu kćer“ , glasio je odgovor.
„ Sad putujem u Berlin, od Božića nisam vidjela moju kćer Hanu, pa kad se vratim, javiću Vam se da se sretnemo.“
Dogovor je glasio u „Saporu“ na Ciglanama u dvanaest.
Puhao je strašan jugo, omorina je bila nesnosna, mučna kao u danima kad je u bolnici na Koševu umirao otac Nurudin. Nije umro u ribarenju , kao Imširevićev. Tata je u Novom Vinodolskom lovio ribice za moju mamu, koja nije mogla jesti izbjegličku hranu.
„Sad će doći mama“, telefonirala je Sabina, ja ću se priključiti kasnije.
Popila sam na brzinu sok da se okrijepim od uzbuđenja koje je proželo cijelo moje tijelo.
„Ja sam Zlata“-jednostavno je rekla udovica heroja.
Sjedile smo tu licem u lice, gospođa Zlata, pravnica, supruga rahmetli ratnog komandanta, generala koji je svojom britkom pameću, vojnim obrazovanjem i puškom branio naš grad, i ja, supruga pjesnika koji je to činio svojim novinskim tekstovima i poezijom. Koliko je ova potonja odbrana bila važna, neka pokaže povijest.
Gledam lice gospođe Zlate, koje u meni izaziva duboko poštovanje.
„Nevjestice ugasla osmijeha“ -prostruja mi kroz glavu Stojićev stih iz pjesme „Djevojke moje mladosti“.
Bliske su mi ove drage, bosanske žene, navikle da čekaju svoje muškarce da im se vrate sa bojišta, žene koje su svoje najbolje godine provele u skloništima, u redovima za kruh, ili kupeći po ulicama svoje mrtve. Oboljele od teških bolesti, kao i Majke Srebrenice ili Prijedora.
Zlata je bila više raspoložena da sluša, nego da govori.
Nisam pričala o svome exilu, mada mi je baš taj dio Imširevićeve knjige bio najsvežiji. Pitala me : „Imate li još nekog u Jajcu?“
„Nemam. Moji su svi na Mezarjima na Baščelucima ili iznad Bara, ili u Švedskoj. Majka i otac na Barama.
Preživjeli u Sarajevu, Hrvatskoj ili Švedskoj.
Potom sam pričala o Jajcu, ulici Školskoj, danas Gornjogradskoj, Krpinju kako smo ga zvali, koji je bio mikrosvijet moga djetinjstva.
Ta ulica, duga dvjesto-tristo metara jedna je od najvažnijih ulica bosanske povijesti.
Poslije agresije me prolazak Školskom potresao do suza, zarivao se kao geler u moju dušu. Možda je baš sinošnje čitanje Imširovićeve knjige pomoglo da mogu mirnije pričati o njoj, o tri temeljna svijeta koja su me formirala.
U njenom dnu je Gradska džamija, za koju u djetinjstvu nismo znali da nosi ime Esme sultanije. To je bio svijet islama, u koji nas je , fizički uvela maćeha mog oca, Ferida.
Ona je mene i moju sestru Besimu u tu džamiju jednom uvela krišom, jer da se ne lažemo, nije baš bilo popularno da krajem pedesetih prošlog vijeka, neko vidi u džamiji djecu mladih SKOJ-evaca, potom članova SKJ-u. Ali, duhovne zasade islama dobili smo kroz odgoj svojih roditelja, koji su vjeru zamijenili vjerom u komunizam.
Pričam dalje o ulici, uglavnom sablasnoj i pustoj. Kući Kršlakovih, čiji je sin Džibo ubijen po padu Jajca. Nije krenuo pješice u dugoj koloni do Zenice, jer je vjerovao da će ga srpska vojska poštediti . Bio je oženjen Srpkinjom. Komšije kažu: „Nemilosrdno ubijen“.
Ispod moje kuće je napuštena kuća Salihagince, majke Arijane Saračević Helać i njenog brata Armina. Kao što znate, mi nismo znali imena žena u mahali. Samo po imenima muževa: Gafurovićka, Ćukovka, Smajinca, Terzićka.
Moju kuću su kupili Hodžići. Emsa, nova vlasnica, koja se prva vratila u Školsku, hrabro mi je rekla: „Niko neće Emsu odavde otjerati“!
Iznad moje kuće je Šarenica, građena u pseudomaurskom stilu . Također sablasna i zapuštena, kao i većina drugih. Prodata u bescjenje. Na tom, nekad velelepnom zdanju, stajale su dvije spomen ploče: „Ovdje je osnovan TANJUG“ i „Ovdje je 1943. boravio Moša Pijade“
Učili smo ih na pamet, ne znajući stvarnu ulogu Moše Pijade na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a i Drugom AVNOJ-a. Škola nas tome nije učila. Ta kuća, te Burićkina u kojoj je 1943. boravio drug Tito, kao i barake NOV i POJ, koje su stajale u dvorištu Katakombi bili su zvanični svijet mojih roditelja i mog školovanja.
Ali, za mene je bio najtajnovitiji svijet srednjovjekovne Bosne, o kome je najčešće pričao dido Šaćir, čovjek koji je pristupio NOB-e pokretu, i, budući invalid, bio civilni zapovjednik odbrane Jajca. Nakon Drugog svjetskog rata klonio se svih ideologija. Ali, bila sam suviše mala da bih ga bilo šta o tome pitala, ili razumjela.
Toranj sv. Luke, Crkva sv. Marije, na čijim su zidovima Turci, po padu Bosne 1463. izgradili džamiju. Medvid kula, podzemna crkvica osnivača grada, Hrvoja Vukčića, ali više o tome u mojoj autobiografiji.
„Za sve su kriva djetinjstva naša“-završila sam stihovima Vesne Parun svoju priču.
Onda sam dugo slušala godpođu Zlatu. Dok sam je slušala, pala mi je na pamet rečeica iz „Sedam hiljada dana u Sibiru „ Karla Štajnera. Po povratku, nakon tih silnih godina zatočenja u Staljinovim logorima, Karlova supruga mu govori: „ Znala sam da ćeš se vratiti“
A, možda i on njoj kaže: „Znao sam da ćeš me čekati“
Gospođi Zlati i njenoj djeci se njen heroj vraća nakon pobjede Armije BiH, ali neki teški, zlatni geler, makar možda onaj od teškog stresa i umora, zastao je u njegovom srcu i on uskoro završava svoj časni život u Hamburgu. Infarkt. I u njenom, koji duboko krvari i razdire utrobu.
Opraštam se sa ovom jakom ženom, mada ženom blagog pogleda srne .
Pitam : „Mogu li vas zagrliti?“
I, čvrsto je grlim.
Na polju je teška omorina, ne mogu hodati. Sjedam u taksi i tiho pjevušim: „To heroji idu majko, branitelji Sarajeva“
„Oho, to nam Prva udarna bečka pjevuši“-kaže taksista koji me prepoznaje. „Ja sam jedan bubreg ostavio u rovu, a ako treba, ostaviću i ovaj drugi“, govori samouvjereno.“ Ne daj Bože, al ako one kabadahije prijete, ima i nas.“
„Biti spreman, to je sve“, citiram mu malo Hamleta.
Dočekuje me topli Ivanin ručak.
Tonem u san. Htjela sam popodne otići na promociju knjige Dragane Karahasan , knjigu interwiev-a Ivaninog kuma Dževada, ali me prijepodnevni razgovor i teško majsko sunce iscrpilo.
Oko pola sedam me budi Ivana: „Mama, obećala si da ćemo ići slušati koncert mog drugara Enesa Ibričevića u Kući sevdaha. Tuširam se na brzinu i krećemo.
Slušam virtuozno Enesovo sviranje na gitari, izabrao je stare španjolske majstore. Dok prebire po žicama, gledam mu ruke i mislim o onim nejakim ručicama Ibričevića dječaka koje su za vrijeme opsade grada nosile teške kanistere s vodom. Moje djevojčice su za to vrijeme u Zagrebu i Beču nosile kofere bola dok smo se potucali od sobe do sobe, od stana do stana.
Mislim o istorijskom pismu kolegice, glumice Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, Lane Zablocki, pisma snažnog kao da ga je pisalo deset bosanskih pisaca , heroja odbrane domovine. U tom pismu odgovara Novaku Đokoviću , koji kukumavči po svjetskim medijima kako nije mogao trenirati tenis zbog trauma NATO bombardiranja Beograda. Ova sjajna glumica govori, između ostalog: „ Nole, lutko, mi nismo mogli ništa trenirati, mi smo bili u skloništima, u redovima za kruh i vodu u kojima su nas tvoji ubijali, nismo mogli ništa trenirati jer smo na naše stadione sahranjivali naše mrtve.“
Slušam svoj unutarnji glas i razmišljam :“ Kakvu bi tek virtuoznost dostigao ovaj dječarac da je imao časove gitare, ili barem gitaru u tim teškim vremenima.“
Sjedim za stolom sa Selmom Hujdurević i Mirzom Okićem, koji su se odazvali Enesovom prijateljstvu da pročitaju par svojih pjesama.
Selma me s poštovanjem pita da li bih i ja nešto odrecitirala. Večer je španjolske muzike, ali na pamet mi padaju samo Lorkini stihovi:“ Zeleno, volim te zeleno“ Premalo. Rovim po svom ruksaku i pronalazim listove sa Sidranovim stihovima, koje učim na pamet za Igre u Jajcu, gdje će biti, kako je i red, omagge velikom pjesniku. Izlazim na scenu i govorim da već dugo nisam nastupala, pokušavam se našaliti da sam morala drmnuti dvije čaše turšije od smreke da razbijem tremu. Čitam dvije Avdukine , već skoro zaboravljene pjesme. „Opekotine drugog stepena“ i „Duša našeg grada“. I, dok se publika smiješi, prelazim na onu ubitačnu. „Zašto tone Venecija“ „Zašto na svijetu ne smije da ima naroda Bošnjačkog?“ Publika pobožno sluša. Tajac. Završavam „Bratstvom i sestrinstvom“ svog supruga.
Opraštam se s društvom i odlazim na jedno od rijetkih mjesta gdje se na Čaršiji može popiti pivo. Ispijam jedno malo naiskap, duboko uvučem dim cigarete, ali me djevojka na engleskom sa španjolskim akcentom opominje da ima astmu, gasim cigaretu.
Na Čaršiji i na Ferhadiji velegradska atmosfera, prepuno turista, ulični svirači na jeziku koji odmah ne prepoznejem pjevaju pjesmu koju svojataju i Turci i Bugari, a koju mi znamo kao: „Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti, ja ću tebi sevdalinke, pjesme pjevati“. Pjevušim s njima.
Na Titovoj srećem kolegu koji hoda uzdignute glave, smije se kao da je lično oslobodio Sarajevo. A, nigdje ga nije bilo dok smo mi na Slavistiku u Beču uvodili bosanski jezik , bošnjačku književnost, recitirali Maka, Sidrana, Biseru, Ibrišimovića na njemačkom, organizirali pomoć za Peti korkus Armije BiH, polemizirali s Handkeom u Parlamentu Austrije protiv knjige budućeg nobelovca : „Pravda za Srbiju“ , organizirali konvoje, držali mitinge. Taj nam je poručivao:“ Vaša je partija SDA, moja SDK-a.
Lagano se diže povjetarac miluje mi lice, omorina je već spala, Enesovo veče me nekako umirilo, pa prolazim pored njega kao pored „turskog groblja“ „Tebi tvoje, meni moje“-pomislim.
Ima jedna predstava u kojoj igra zlo, sto ga gelera pogodi, a on se iznova diže , onaj ko mu je dao tu ulogu sigurno ima nepogrešiv dar za podjelu .
Ima kod nas uvijek „Fildžan viška“, što reče Sula Sučić.
Uranjam ponovno u Almirovu knjigu.
Mislim o surovosti uspavanke o tri žandara koja su zaklala Anku , za kojom svi plaču. „Samo onaj nije plak’o, što je Anku zaklo“- glasi kraj. Pjesmu sam već čula u potresnoj interpretaciji glumice Vedrane Seksan, u Imširevićevoj predstavi „Jedan je Muhamed Ali“. Vedrana mi reče da se pjesma pjeva u Krajini, a muž da je i njima u Hercegovini majka pjevala istu . „Bože,na kakvim mi krvavim prostorima živimo, kad majke uspavljuju svoju djecu ovakvim uspavankama“-pomislim.
Čitam geler o pjesničkoj interpretaciji smrti pelikana. Oni kljunom probadaju sebi prsa, iz kojih se cijedi krv, da bi nahranili svoje mlade i tako umiru. Veoma sam uzbuđena zbog snažne poetske slike, želim je pročitati svojim kćerima. Ivana je zaspala. Davno je prošla ponoć, ne smijem buditi ni Hanu, koju, kao i obično sutra, tj. već danas, čeka težak radni dan. Znam da bi me razumjele.
Dolazim do gelera 54, 55, u kojem Imširević govori o drami exila Karima i Tamare. Zanimljivo je da pisac, tj.njegov lirski subjekt, Enki Duraković, u romanu piše o smrti Karima Zaimovića, jednog od najperspektivnijih umjetnika Sarajeva, skoro dječaka, kojeg je ubio geler zadnjeg dana opsade, ali ne navodi njegovo ime. On Karimom imenuje, tek kasnije, mladića Sarajliju, koji polako umire u exilu. Sliku osjećam kao paralelu ove dvije smrti.
Karim u Ženevi prilazi Enki, uperi prst u njegove grudi i govori: „Sarajevo.“ Enki, odgovara, u znak igre prepoznavanja pojmova po početnom slovu „Sarajevo-snajper.“ Dok se voze prema stanu na periferiji u kojem stanuje exilantski par, pisac osjeća dah domovine u krošnjama platana pored Ženevskog jezera koji ga, u susretu sa zemljacima, odjednom podsjećaju na rodni kraj.
Ovi mi se geleri, kako Imširević naziva svako poglavlje svog romana prvijenca, kao krhotine vlastitog života, duboko zarivaju u dušu. Čak je tri gelera posvetio drami exila, kroz koju smo prošli mi i mnogi naši kućni prijatelji, Berbići, Galijatovići. Krhotine gelera ubijaju i one koji su morali napustiti svoju zemlju. Dozivaju drame velikih evropskih umjetnika koji su izvršili samoubojstvo u exilu, Paula Celana, Prima Levija i mnoge druge. “Čovjek u exilu pretjerano gestikulira, govori glasno, a niko ga ne čuje, govori pogrešno, a niko ga ne ispravlja“, piše veliki Brecht. Slobodno ću reći da Imširević ništa manje snažno od velikog njemačkog pisca ne donosi dramu izgnanstva, jer sam je iskusila. Moćan je kao i Mile Stojić u „Prognanim elegijama“, napisanim u Beču 1993.
U prizemnom stanu puši se joint, a Karim s kasetofona pušta četrnaest traka zvukova Sarajeva koje je snimio za vrijeme boravka do augusta 1992. , kada je jevrejskim konvojem napustio rodni grad: zvuk kratkog ljudskog uzdaha, tupih, metalnih udaraca, koračanja po šljunku, zvuk mlina za kafu, drobljenja pahuljica, jedenja, zvuk nečije glave, tišine proljeća, zvuk očevog disanja, voza u daljini. Golubova sa krovova zgrade na Skenderiji, tramvajskog zvona, kiše, dječjeg smijeha, uličnog svirača koji pjeva: „Djevojko mala.“ Glasovi muškaraca na dženazi, šum peglanja veša. Ovo je isti onaj zvuk o kojem glavni junak „Zlatnog gelera“ piše i ranije, zvuk koji uvijek tiho uspavljuje, bez sredstava za umirenje. Dovoljno ga umiruje zvuk majčine pegle koja pegla šorceve za njega i brata i košulje za mrtvog oca. Smrt oca također je jedna od temeljnih opsesija pisca, ali ovo zaslužuje poseban tekst.
Ispod prozora se čuje rubato harmonike koju svira exilant Slovak, Tamara bijesno psuje, jer joj se bude slike oca koji je , također svirao harmoniku. Taj zvuk joj izaziva strah, ko zna zbog čega. Ovo je jedino mjesto u knjizi gdje baš onako , žestoko psuje.
Hvala ti, Almire, što u tvojoj knjizi razumiješ tragediju exila, osjećam da me ne osuđuješ što sam dvije djevojčice izvukla iz pakla ratnog Sarajeva, činiš mi život podnošljivijim. Ja ću ti za uzdarje reći da mi je silno žao što ove godine u Jajcu u selekciji Igara nije tvoja predstava „Jedan je Muhamed Ali“. Sjajna je i predstava koja je odabrana, „Marlene“ , sa briljantnom Mirjanom Karanović, ali mi nekako fali što u njoj nije obuhvaćena cijela drama Ditrichove, koja se očituje i kroz pjesmu: „Domovino, da li si mi oprostila“? Ti si moj laureat ove godine, jer je ovo godina tvoje pune životne i spisateljske zrelosti.
„I onda je Isus zaplakao-najkraći je stih iz Svete knjige“ govori pisac. I, ovim se gelerom može izraziti ljudska patnja i bol cijelog čovječanstva, pa tako i naša.
Velika literatura kakva je Imširevićeva uvijek u meni potakne slike iz vlastitog života. Tako sam u sjećanje dozvala , kad je pisao o jevrejskom konvoju, za koji je on vjerovatno izmislio rečenicu, sliku, a možda i nije, kako je jedna starica prosula vodu za tim konvojem. Za sreću. Sjetila sam se slike kada su, u jednom od grčevitih pokušaja da se vratimo u domovinu, za Centrotransovim autobusom koji je vozio na relaciji Beč- Sarajevo, trčala dva razreda bečke djece, Haninog i Ivaninog, da ih isprate. Trčali su djevojčice i dječaci, neki su padali po širokoj bečkoj cesti ,vidjelo se da moje djevojčice plaču, vidjelo se to kroz autobusna okna zamagljena od njihovog daha i suza.Mahale su ručicama. Ganula ih je ova ljubav i toplina austrijske i njemačke djece, o kojima smo, pogrešno odgojeni školi, često mislili da su hladni. Među tom djecom bilo je, vjerovatno, i njihovih pubertetskih ljubavi.
Sada bi ovdje došlo vrijeme za dva gelera o ljubavi, o dva akvarijumima. Prvom u krčmi u malom, Voltairovom gradu u kojem pisac piše svoj „Zlatni geler.“ Drugom, o piščevom u Sarajevu. O prstenu koji je spao s ruke vlasniku krčme, dok je, zadnjeg dana života, čistio akvarijum s ribicama na dan svoje smrti. Umro je od tuge za svojom ljubavi koja je ovaj svijet morala napustiti prije njega. Čujem zvuk prstena koji odzvanja, „kao kad zlatni prsten padne u kristalnu čašu“, kao što jednom napisa moj muž za glas Ivice Šarića. I, akvarijumu koji je Enki čistio u maju 1992., kad još nismo znali da li je rat ili nije, o zlatnom geleru koji se rasprsnuo i ubio ribicu Mirka, a njegov drug, ribica Slavko, ubio se iskakanjem iz akvarijuma.
Posebna, duboka dimenzija Almirove knjige je njegova povezanost s prirodom, biljkama i životinjama, je Bog živi u svakom cvijetu, travci, drvetu i ptici, u svakoj čestici kosmosa, u svakom ljudskom biću. U ljiljanima položenim na Chaplinov grob za vrijeme jedne ekskurzije naših glumaca u vrijeme ratnog vihora u Bosni, pored kojeg Enki čučne i prouči Fatihu.
Ali da ne teoretiziram o teološkim pitanjima u koje se malo razumijem, reći ću još par riječi, a toliko bih toga htjela napisati. Nisam književni kritičar, pa se ne bih igrala onog: oznaka, označeno, narativ, jer to mi nije struka. Navikli ste već da pišem samo o ličnim impresijama, da sam opširna, jer me odjednom uhvati želja da podijelim s vama svaku sliku, svako poglavlje. Uostalom, otiđite do knjižare i pronađite sebi ovu knjigu, pokušajte otkriti vlastiti zlatni geler.
Valery je napisao da je poređenje kao uragan. Mislim da je najsnažnija Imširevićeva književna figura poređenje. Neko je napisao „Nema kao, sve su stvari različite“. Ali, Almirova poređenja su dubinska. Ne znam tačno ko je rekao da se u poeziji ne trebaju rimovati riječi , nego stvari. Tako je i kod našeg pisca. Za crvenu cipelicu koju nalazi na ulici, kaže da je poput mrtve ptice. Dijete koje nikad neće nikad više hodati i ptica koja nikad više neće poletjeti. Ovakvih poređenja naći ćete na stotine, a svako je jedinstveno i neponovljivo.
Posebno poglavlje zaslužuje Imširevićev humor. Nikad na prvu loptu, već duboko suptilan. Tek rijetko ironičan, kao kad ga vozač s početka knjige vozi kroz gradić u kojem će odsjesti, i objašnjava da je nekad boravio u Sarajevu. Pokazuje na katedralu. „Ovo je, kao, Begova džamija. Ovo je kao Vijećnica“. I tako redom. U tom nailazi kabriolet auto u kom se vozi pijana rulja. „A, ovo je Kusturica“.
Knjiga završava gelerom u kojem slutimo napad na pisca od strane razularene arapske bande. To me asocira na Andrićevo „Pismo iz 1920“, na Maxa Levenfelda koji , bježeći od jednog svijeta u kome bjesni rat, završava u drugom, u kojem gine.
Još bi, možda trebalo da kažem zašto je za mene ova knjiga katarzična, a prepuna je gelera.
Svakodnevno čitamo knjige, portale, gledamo televizijske programe prepune uznemirujućih vijesti, krvi. Piscu, čini mi se nije pomoglo to što cijelu priču sagledava iz daljine, već to što je negdje duboko u sebe, svjesno, potisnuo tragične sadržaje i kišovski se uzdigao do njihove umjetničke interpretacije. Meni pomaže da i ja pokušam potisnuti svoje.
Kao da je pisao sa neke druge planete ,planete ljubavi, jer moramo živjeti dalje.
Kako?
S ljepotom prirode, mirisom lipe majčinih čajeva. Ljepotom literature kao što je ova knjiga.
Ljubavlju.
Krhotine propalog braka sa Iman možda će sastaviti nova ljubav sa Claire, koja barem s poštovanjem prima pisčev dar , Danteovu „Božanstvenu komediju“ . Koja zna slušati i kad on govori svojim, njoj nepoznatim jezikom.
Kako?
Mirisima zavičaja. Bratovim receptom za gurabije koji šalje Enkiju, nakon jednog razgovora u Francuskoj, gdje ga pitaju da li zna šta su Proustovi Madelain kolačići.
Molitvama.
Majčinim uspavankama. Majka noću, poslije priča djeci umjesto „Čiča mića, gotova priča“, završava sa „La illahe illala“ , uspavankom koju su djeca iz Male pozorišne akademije-projekt inkluzije, pjevala u mojoj predstavi „Priča o bosanskome suncu.“
Moja glava, već pomalo umorna, spušta se na vezeni, bosanski jastuk, koji mi, kao i Imšireviću, služi kao pojas za spasavanje, kao pancir. Pjevušim
Spavaj sine, lijep san usnio
Đe ti majka tanku košu kroji
Košu kroji, a godine broji
Jednu majka, a drugu pomajka
Treću teta, materina seka
A četvrtu pupčenica baka
Koja ti je pupak urezala
I na bile ruke dočekala.
La illahe illala
Muhamed hak resullulah.
Domovina se danas brani velikom literaturom u koju spada i „Zlatni geler“.Kad sam prijatelja Mustafu Galijatovića pitala da li da uradim predstavu pod naslovom „Istorija Bosne“, ili „Istorija Bošnjaka“, odgovorio mi je: „Uradi dobru predstavu, kao i ranije, pa će to biti istorija Bosne“.
Ne trebaju mi apaurini, ni čaša vina da zaspim.
La illah e illala.
