Foto: Miroslav Lelas/Pixsell
Ivanjska noć, Netflix
Skandinavske su serije neodoljive. Spokojni duh sjevera, neodoljiva ljepota planina, visoravni i primorja, zavodljivi jezici, sve ih to i na prvi pogled čini privlačnima, što dokazuje i njihov komercijalni uspjeh. Njega su doduše postigli uglavnom noir krimići – ne znaš je li slavniji Jo Nesbø ili Stieg Larsson s neodoljivom Lisbeth Salander, ali iz tih nam područja dolaze i vrsne drame. U tradicionalnom švedskom društvu ivanjska noć smatrala se magičnim vremenom, u kojem biljke poprimaju ljekovitu moć i daju vidovitost. Mlade žene ubrale bi sedam različitih vrsta cvijeća i stavile ga pod jastuk kako bi sanjale svoje buduće muževe, a danju bi oko glave nosile cvjetne vijence. U tom ozračju, 65-godišnja Carina okuplja obitelj zbog proslave na kojoj se skupi više parova. U nizu flashbackova pratimo kako se pojedine, izvana gledano, idilične veze, djelovanjem tihe, duge korozije trunu, izgrizaju iznutra, sve do točke kulminacije. Bogato i razvijeno društvo nije lijek za nedostatke ljudske prirode, ona je uvijek i posvuda ista. Kratka, tomislavradićevski koncipirana serija, zaslužuje preporuku za gledanje.
N1 studio uživo, 16. travnja, 10:00
Nina Kljenak odradila je odličan posao. U predvečerje trećeg svjetskog rata pozvala je u studio trojicu ljudi koji su nam objasnili situaciju. Prvi je – sine ira et studio – govorio bivši diplomat Božo Kovačević, koji je objasnio kako postoje dva razloga zbog kojih Izrael želi uvući Ameriku u rat s Iranom. Prvi je Netanyahuov opstanak na vlasti, jer ga nakon pada čekaju optužnice zbog mita. Drugi razlog leži u činjenici da je Iran glavna prijetnja izraelskoj sigurnosti. Na njegove se riječi nadovezao idući gost, izraelski ambasador Gary Koren, koji u šefu Bibiju, naravno, ne vidi problem, ali ga vidi u Iranu. “Zadržavamo pravo da reagiramo jer ako ne reagiramo, Irancima pružamo osjećaj da mogu nastaviti kao dosad”, rekao je Koren. Znači reagirat će, samo je pitanje kako.
Nakon Korena u studiju je, audiatur et altera pars, gostovao iranski veleposlanik u Hrvatskoj koji u namjeri Irana da uništi Izrael, naravno, ne vidi problem, ali ga vidi u Bibiju. “Ljudska glupost nema granica, osobito kad je riječ o Netanyahuu i njegovom režimu”, kazao je, pa dodao – pogađate – kako Iran zadržava pravo “odmah reagirati ako dođe do napada”. “Mislim da bi trebala biti poslana snažna poruka”, nastavio je Saeid Khatibzadeh. “Bez obzira na to tko donosi odluke u tom režimu, moraju shvatiti da međunarodna zajednica to zahtijeva, počevši od priznavanja Palestine. To bi bila dobra početna točka. Da se zaustavi genocid u Gazi. Netanyahu čini sve da skrene našu pozornost s Gaze, Palestine, možda je zato i napao iransku diplomatsku misiju. Time je prekršio sve diplomatske konvencije. Svi se trebaju koncentrirati na glavni problem, a to je Gaza. Vratimo se rješavanju problema Palestine. Možda izraelski premijer želi nastaviti zbog svog osobnog dobra. Svjedočimo sljedećem, on je spreman platiti bilo koju cijenu, a ljudi u okupiranoj Palestini su žrtve te nepopularne krajnje desne vlade u Izraelu”, zaključio je.
Hannibal Hopkins i Sir Anthony, HRT, 16. travnja, 21:14
Postao je općeprihvaćen tek kad se transformirao u čudovište, u kanibala! I to je, rekli bismo, dobar opis kapitalizma. Glumac koji izaziva divljenje, s rasponom uloga od najvećeg filmskog kanibala svih vremena (“Kad jaganjci utihnu”) do tankoćutnog batlera (“Na kraju dana”), počeo je kao sramežljivi kompleksaš, sin velškog pekara, a završio kao nasljednik sir Lawrencea Oliviera. Karijera mu je zapravo krenula kad se njegov Pygmalion Olivier razbolio (slijepo crijevo), pa ga je Hopkins zamijenio. “Pala mu je sjekira u med”, prisjetio se Olivier. “Ne osjećam se kao glumac, ne znam uopće što je glumac, živim kao izvođač u cirkusu”, kazao je Hopkins u dokumentarcu koji je odabrala Mira Vočinkić. “Bio sam loš đak pa su me drugi učenici ismijavali. Patio sam od kompleksa manje vrijednosti. Odrastao sam u uvjerenju da sam glup”, priznao je.
Samo jedna stvar razlikuje ga od glupana – Hopkins nije glup, naprotiv, briljantan je. Nije glumio ludilo poremećenog Lectera, jer bi to, rekao je, bilo nemoguće: glumio je njegovu razumnu stranu, koja dotiče genijalnost. Zastrašujuće šištanje kojim na smrt plaši Jodie Foster improvizirao je, dok je zaklanjanje lica rukom u neugodnim situacijama, koje smo vidjeli u “Na kraju dana”, vidio u “Zvonaru crkve Notre-Dame”. “Ukrao sam to od Charlesa Laughtona, Quasimoda”, priznao je smijući se. Jednom je rekao: “Kad god si umislim da sam nešto posebno, sjetim se svog oca i njegovih grubih, žuljevitih ruku.” No vozeći se kalifornijskom u skupom kabrioletu obalom priznao je da mu novac i slava gode. “Lijep život. Ako sad i umrem, neće mi biti žao”, kazao je. Hopkins je u životu bio alkoholičar, pijanist, slikar, crtač, da bi na kraju postao vitez Njezina Veličanstva – sasvim opravdano!
Sučeljavanje, YouTube
Kapa dolje, majstore! Saša Antić je pod alter egom Alejuandro Buendija i uz pomoć umjetne inteligencije montirao rap sučeljavanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Na svim razinama – političkoj, psihološkoj, glazbenoj, stihotvoračkoj, ta je stvar, neutralna i precizna poput apotekarske vage, pokazala pun smisao natjecanja dvojice političara koji su, kako bi rekla Desanka Maksimović, iste godine rođeni, isto su im tekli školski sati… samo ih je netko zamijenio u rodilištu, pa je prirodni šef HDZ-a dospio na čelo SDP-a i vice versa. Glazbu i produkciju potpisuje Antić, dok iza teksta stoji Toni Siriščević. Zoka Plenkiju u pjesmi poručuje “kad vidin tebe Njonju i Banu u državnom stanu, ko majmun kojem daješ bananu, k’o da mi neko stavlja sol na ranu”, dok Just Plenk uzvraća “Po cijele dane ništa ne radiš, sve oko sebe samo gadiš, sve nas prcaš dok lagano šmrcaš, ovlasti sitne, ne radiš stvari bitne”. Refren je obojici: “Rugamo se naciji, u tvrdoj smo kohabitaciji, skupa bili smo u diplomaciji, iz istog jata, dva brata, koja nisu vidjela rata”.
Posebni dodaci: Belmondo, HRT, 20. travnja, 20:01
Filmski kritičar i redatelj Živorad Tomić priznao je da je “Do posljednjeg daha”, prvi film francuskog novog vala, a ujedno i prvi naslov prikazan u Posebnim dodacima te večeri, gledao možda i više od pedeset puta. “Svaki put vidim u njemu nešto novo”, kazao je, dodavši da je taj film dinamične, skokovite (“jump and cut”) montaže danas jednako mlad kao i onda kad je stvoren, što je čudo. Film je snimljen 1959. prema sinopsisu Françoisa Truffauta. Potom smo vidjeli Melvilleova “Leona Morina, svećenika” i na kraju legendarni “Moderato cantabile” Petera Brooka. Gdje ćeš bolju subotnju večer!
