Bez obzira na ishod hrvatske poslijeizborne zavrzlame, Dragan Čović i hrvatski radikali u BiH mogu slaviti. Možemo! će i u sljedećem sazivu Sabora ostati jedina politička snaga koja ne dijeli konsenzus oko sadašnjeg odnosa Hrvatske prema BiH, ali snaga Možemo! u tom je kontekstu posve minorna: može se očekivati da će nova hrvatska vlada, kakva god bila, u najbolju ruku nastaviti dosadašnju politiku, a u lošijim raspletima možemo očekivati i dodatna zaoštravanja sa susjednom zemljom.
Hrvatska je tako, zaslugom vlastitog predsjednika Republike, pred neizvjesnim razdobljem koje može rezultirati dvama politički raspletima, od kojih nijedan nije dobar: nastavkom koruptivnog klizanja k autokraciji koje je posljednjih osam godina predvodila vlada Andreja Plenkovića, ili zbrkanom neizvjesnošću nekakve desno-lijeve vlade Zorana Milanovića, bivšeg ljevičara koji sve više sliči Donaldu Trumpu.
Budući da vođe tzv. mainstream lijevih i desnih stranaka još nisu i valjda nikad neće biti spremni za zajednički nastup na parlamentarnim izborima, jer su nesposobni i za ujediniti se i unutar svojih politideoloških torova, HDZ može mirno spavati i Plenković može računati na treći mandat. Eventualno, pravodobno se pobrinuti što će, najvjerojatnije, sa svojom relativnom izbornom pobjedom. A etika je voda duboka, pa... Nije li s njom – gledajući i hrvatska politička iskustva – isto što i s poviješću: pišu je pobjednici?
Nema veze, je li, što Ustav RH izrijekom ne zabranjuje predsjedniku RH kandidirati se kao nestranačka osoba na nekoj od stranačkih lista i reći da želi biti premijer, dok mu je predsjednička dužnost na isteku? Nema veze ni to što je takva praksa dopuštena čak na izborima u Uniji? Ima veze samo to da vladajuća stranka HDZ i njezin autoritarni premijer ne žele ni po koju cijenu izbornu konkurenciju Zorana Milanovića, cijeli svoj mandat najpopularnijeg političara u RH, poimence izabranog u narodu
Ovaj HDZ stoga jest onaj isti, iz 90-tih, premrežen korupcijom i desnilom koji se nikako i ničim ne može promijeniti, nego treba otići. Ako je cijena za to kontroverzni, neobuzdani Zoran Milanović, pobjeda SDP-a i partnera, onda čini se druge i nema.
To, pak, što se čuje u sabornici između HDZ-ovih i oporbenih zastupnika, osobito nekih i s jedne i s druge strane politideološke barikade, mlaka je voda prema rječniku kojim se bez ikakve zadrške služe dvojica državnih lidera, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković. Ne samo najodgovornijih za stanje u zemlji i njezin imidž u tzv. međunarodnoj zajednici nego i ljudi koji bi i s obzirom na ustavne norme i obaveze trebali biti primijerom uljuđene komunikacije lišene govora mržnje.
Milanović kao predsjednik RH odlikuje ratne zločince i kako kao predsjednik svih Hrvata postaje junakom desnice. Zoran Milanović nikada nije bio socijal demokrat, ljevičar još manje.
Milanoviću nije mrska ni zastrašujuća ratna politika Franje Tuđmana o podjeli BiH, koju je Haški sud okarakterizirao kao udruženi zločinački pothvat. Pokazuje to podrškom Draganu Čoviću i HDZ-u BiH kad u julu 2021., umjesto državničke posjete Sarajevu, obilazi Hercegovinu u pratnji predstavnika takozvanog Hrvatskog narodnog sabora. Da o politici HDZ-a BiH ne znamo ništa drugo, dovoljno bismo saznali vidjevši kako zapadnim Mostarom i danas vijore zastave osuđene ratne zločinačke tvorevine Herceg-Bosne. Podržavanjem i promoviranjem takvih politika, mimo svih očekivanja pristojnih građana Republike Hrvatske, Milanović je prevario golemu većinu svojih birača te zloupotrijebio položaj i ovlasti svrstavši nas uz bok taocima Putinove, Orbanove ili Trumpove politike.
Koliko god to u izvedbi izgledalo debilno, hrvatski mainstream mediji vjerno prezentiraju politiku vladajuće partije: oprema sa zvjezdicama, sadržaj bez njih. HDZ je stranka koja se formom svoga javnog nastupa neprestano distancira od stvarnog sadržaja svoje politike
Ocjena Zorana Milanovića o isticanju izraelske zastave na zgradi Ministarstva vanjskih poslova kao “idiotskom potezu” istovremeno je i sasvim točna i sasvim promašena. Jedini istinski “idiotski potez”, naime, predstavlja vješanje hrvatske zastave na zdanje u kojem se kroji vanjska politika…
foto: Pixsell Oni se privatno, među svoja četiri kućna zida, je li, smiju mrziti koliko god mogu više, na dušu im, ali u državnim poslovima, dok im traju mandati – to se ne smije ni pomisliti. Kamoli medijski vidjeti i…
Političari sa područja Republike Srpske i Srbije među najglasnijim su javnim ličnostima koje negiraju genocid u Srebrenici. Aktivno poricanje genocida, relativizacija, podrška počiniteljima i priznavanje zločina ali ne i genocida samo su neki od primjera kojim pojedini političari pokušavaju zamijeniti teze o dešavanjima tokom rata u BiH.