Savetnica predsenika Aleksandra Vučića, Suzana Vasiljević, snimila je 2005. godine potresan film o zločinu u Srebrenici – „Srebrenička sećanja“ – za koji je te godine nagrađena „Zlatnom maslinom“ za režiju na televizijskom festivalu u Baru.
"Da, i sa jedne i sa druge strane. Ne može se na ovaj način obilježavati ni Dobrovoljačka ni sukobi. Neki dan je veoma negativno reagirao Izetbegović, koji je na nekom skupu rekao: „Naši vojnici nisu palili crkve nisu ubijali itd“. On mora jednog dana da kaže jeste, i u našim sredinama je bilo onih koji nisu poštovali Ženevsku konvenciju. Događale su se stvari koje nisu trebale da se dese i zato prihvatamo i našu krivicu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine prošle godine u februaru skinulo je odgovornosti tih 19 ljudi koji su uključeni u dešavanja u Dobrovoljačkoj. Naravno to Beograd ne prizna. O ovom slučaju treba pisati jedanput u 15 dana. Zna se, ko su odgovorni pojedinci i to treba do kraja da se istraži."
Bračni par Radoslav i Marina Komljenac 26. juna 1993. godine odvedeni su iz svog stana u sarajevskom naselju Bistrik od strane pripadnika jedinice Mušana Topalovića Cace, a 27. juna u jutarnjim časovima ubijeni su na Kazanima. Njihova kćerka Slobodanka Komljenac Macanović već skoro 26 godina traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja.
Šta je zajedničko Libanonu i Bosni i Hercegovini dok se i jedna i druga zemlja, svaka na svoj način, bore da ostvare održivi mir unutar svojih granica?
Da izrečene sramno niske kazne nisu najgori ishod pokazao je potez Apelacionog suda koji je ukinuo prvostepenu presudu čime je ponovo omalovažio žrtve, a porodicama ugasio nadu za pravdu. Umjesto da se odugovlači proces, Srbija je ovim suđenjem mogla pokazati kako se jedna država nosi sa svojim zlikovcima. Ostaje joj da na ispitu ljudskosti ne padne u potpunosti nego da ubijenima prizna status civilnih žrtava rata, a njihovim porodicama pruži odgovarajuću novčanu naknadu.
Čovjek ne zna šta će mu nekada odlučivati o životu i smrti. Ove februarske subote u Bosanskom Šamcu to se spominjalo u iznenadnom susretu trojice logoraša iz prošlog rata. Braća Ilijaz i Smail Ferataj i ja, Ešref Zaimbegović. Sva smo trojica prošli srpske logore u Bosanskom Šamcu, Batkoviću i Vlasenici.
Prošla je 31 godina od Srđanovog herojskog djela. On je 21. januara 1993. godine vidio da u centru Trebinja, u neposrednoj blizini policijske stanice, pripadnici Vojske Republike Srpske prebijaju Alena Glavovića, Bošnjaka iz Trebinja kojeg je Srđan poznavao. Prišao im je i rekao da ga ostave na miru. Oni su potom kidisali na Srđana, srušili ga na zemlju i kundacima pušaka i vojničkim cokulama ga pretukli na smrt. Srđan je pao u komu iz koje se nije probudio. Umro je šest dana kasnije, na današnji dan.
Rad žena u BiH na izgradnji mira još djeluje kao subverzija, ovladavanje znanjem i transformisanjem odnosa nasilja i diskriminacije kojim se žene drže u podređenom položaju. To je još tiha korozija naoko sjajnih nacionalističkih političkih štitova. Korozivne mrlje se šire i nemoguće ih je ne vidjeti.
Postoji izreka da vreme leči sve ali ona ne važi za porodicu Olivera Ivanovića, na koga je pre tačno šest godina izvršen atentat.
Žrtve se dijele na “vaše” i “naše”. Narod permanentno na izborima bira nacionaliste, a oni onda plaše neuki narod ovim drugim, istovremeno međusobno surađuju na zataškavanju zločina, jedni drugima izlaze u susret. Kako inače objasniti slučaj sa Uborkom, 114 ubijenih civila a još niko nije procesuiran, preko 200 nestalih Mostaraca a niko ne zna šta je sa njima. Ubistvo pripadnika Armije BiH uhapšenih u Vranici, dugogodišnji cirkus od suđenja, bjekstvo glavnog aktera (Željko Džidić) u Hrvatsku. I na kraju ubistvo mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković. Sva dokumentacija je u tužilaštvu, a ništa se ne dešava.
Nedostatak potpunih informacija o lokacijama grobnica u kojima se kriju posmrtni ostaci žrtava za kojima se još uvijek traga, najveći su problem u procesu traženja nestalih osoba.
Umjesto da spaja, most na Ibru Kosovsku Mitrovicu razdvaja, na sjeverni srpski i južni albanski dio – dva grada u jednom. Na sjeveru nema novina, kina, kazališta. Ljudi ne plaćaju struju, vodu i komunalije. U apoteci se anksiolitici prodaju bez recepta. "Mi smo jedno duboko etnički podeljeno društvo. Živimo u dve različite realnosti", govori Miodrag Milićević
