
Šest godina od ubistva Olivera Ivanovića: Šta se do sada zna?
Postoji izreka da vreme leči sve ali ona ne važi za porodicu Olivera Ivanovića, na koga je pre tačno šest godina izvršen atentat.
Postoji izreka da vreme leči sve ali ona ne važi za porodicu Olivera Ivanovića, na koga je pre tačno šest godina izvršen atentat.
Žrtve se dijele na “vaše” i “naše”. Narod permanentno na izborima bira nacionaliste, a oni onda plaše neuki narod ovim drugim, istovremeno međusobno surađuju na zataškavanju zločina, jedni drugima izlaze u susret. Kako inače objasniti slučaj sa Uborkom, 114 ubijenih civila a još niko nije procesuiran, preko 200 nestalih Mostaraca a niko ne zna šta je sa njima. Ubistvo pripadnika Armije BiH uhapšenih u Vranici, dugogodišnji cirkus od suđenja, bjekstvo glavnog aktera (Željko Džidić) u Hrvatsku. I na kraju ubistvo mojih roditelja i Dese i Ljubice Vuković. Sva dokumentacija je u tužilaštvu, a ništa se ne dešava.
Nedostatak potpunih informacija o lokacijama grobnica u kojima se kriju posmrtni ostaci žrtava za kojima se još uvijek traga, najveći su problem u procesu traženja nestalih osoba.
Umjesto da spaja, most na Ibru Kosovsku Mitrovicu razdvaja, na sjeverni srpski i južni albanski dio – dva grada u jednom. Na sjeveru nema novina, kina, kazališta. Ljudi ne plaćaju struju, vodu i komunalije. U apoteci se anksiolitici prodaju bez recepta. "Mi smo jedno duboko etnički podeljeno društvo. Živimo u dve različite realnosti", govori Miodrag Milićević
Na ponižavajuće načine mučili su, psihički i seksualno zlostavljali i premlaćivali, nanoseći trajne fizičke i psihičke povrede protivpravno zatvorenim civilima bošnjačke nacionalnosti sa područja više naselja opštine Hadžići
Desetine migranata iz Azije i Afrike utope se svake godine u rijekama između Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Samo nekoliko njih bude identifikovano. Još manji broj se vraća svojim porodicama u zemlje porekla. Želeći da učini vidljivim probleme koje porodice imaju prilikom traženja, identifikacije i vraćanja tijela u svoje zemlje, ekipa eTrafike snimila je dokumentarac upravo na ovu temu, pod nazivom “Brat”.
(“Mlad odoh sa ovoga svijeta, a jedan bijah u majke”. Epitaf sa stećka)
Najveći broj ratnih zločina niti je prijavljen niti su istražni organi uložili neki poseban napor da vlastitim radnjama dođu do svih počinioca. Nisu to uradili ni tamo gdje su morali, prilikom pronalaska masovnih i pojedinačnih grobnica sa tijelima žrtava, kaže aktivist i bivši logoraš
Povodom izlaska filozofskog eseja “Pasti u visine” u izdanju kanadske kuće Nota Bene, naša saradnica razgovara sa autoricom Majom Ombašić. Razgovor objavljujemo u dva dijela
Više katoličkih institucija i Matica hrvatska organizirali su skup o Filipu Lukasu, predsjedniku Matice hrvatske koji je za vrijeme rata otvoreno podržavao ustaštvo i nacizam, predstavljajući ga kao humanistu
Ova tzv. 'bolja budućnost' pravila bi se preko moralnog tretiranja onih koji su izgubili, a ne onih koji su pogubili, poubijali druge, nazdravljajući svojim zvjerstvima, i trideset godina kasnije otvoreno ih poričući unatoč svim dokazima i presudama relevantnih međunarodnih institucija. Pozvati nekoga na oprost, s jedne strane, i naložiti opraštanje kao obavezu od koje zavisi sudbina svijeta, s druge strane, nije isto i ne može se na jednak način razumijevati prilikom promišljanja o ljudskim kapacitetima, mogućnostima i htijenjima, u krajnjoj liniji.
Svi smo u tom ratu izgubili. Može neko misliti da je pobijedio, ali stvorene države su samo mali fildžani. Važno nam je da imamo svoju domovinu, svoju otadžbinu, ali ako je pobjeda to da nemamo što jesti, nemamo se pravo zaposliti, nemamo zdravstvo, onda to nije domovina, a ni otadžbina, kaže autor romana i glavni glumac u predstavi "Što na podu spavaš"