Ako krešendo beogradskih demonstracija ne bude opći, zajednički zahtjev za povijesnim odustajajem Beograda od Bosne i Hercegovine, s jasnim i razgovjetnim retoričkim figurama koje nam dozivaju sliku da je Bosna za Srbiju, recimo, Holandija, da Republika Srpska nije ratni plijen Srbije, da se Srbija odriče svih nacionalističkih aspiracija, da je RS unutrašnja pokrajina Bosne baš kao što je Vojvodina unutrašnja pokrajina Srbije, uz prevođenje takvih zahtjeva u prijateljsku politiku spram Bosne i Hercegovine, dakle, ako na kraju svih protesta za bolji život oslobođen AV terora, ne bude Bosna kao univerzalna srpska riječ za konačno odustajanje od hegemonije, džaba smo krečili.
Sve od blagosiljanja Karadžića i Mladića pa do novije istorije hibridnog režima „srpskog sveta“ nema protesta u kojima velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve nisu stali uz politički vrh režima s obje strane Drine. Od masovnih protesta grupe „Pravda za Davida“ pa sve do aktuelnih studentskih protesta i blokada, SPC se čvrsto drži uz Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, a sve u svojstvu „medijatora“. No, je li „vjernog naroda“ sve manje?
Konačnim krajem ideologija i trijumfom etičkog relativizma mogli bismo nazvati predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Desničari Mire Bulja i ljevičari Ivane Kekin imaju zajedničkog kandidata. Kad su nam točno prestali biti bitni povratak odličja Branimiru Glavašu i selotejp koji plovi Dravom? Kako su prostakluk i banalizacija postali prihvatljivi i kako smo potpuno relativizirali moral? Uspio je Zoran Milanović vratiti Tuđmana, predsjednikov san o pomirbi ustaša, domobrana i partiizana konačno se ostvario. Imamo Hrvatsku, možemo uzviknuti, bez morala i ideologija. Sami smo izabrali.
Priču o logoru Lora te '92. znaju svi građani Splita, od kojih su neki, u žaru nacionalizma i zloćudnih frustracija, i samo odlazili na seanse mučenja u Loru, deseci stranica brojnih svjedočenja, sudskih odugovlačenja, obijesnih presuda… ispisano je na stranicama ono malo nezavisnih medija, a suština istine o vojnoj policiji zloćudno je banalna baš kao i taj otužni „dokumentarac“; privodilo se naime srpske civile u Loru, nad njima su se iživljavali takozvani ratnici samo s jednim ciljem - zauzimanje njihovih splitskih stanova.
O lošem obrazovanju, novinarstvu i socijalnim posljedicama važne a olako shvaćene profesije
Kažu da je pozorište najbolje ogledalo istorijskog i kulturnog razvoja jednoga društva. Pitam se što će kazati sutra istoričar, teatrolog komparirajući stvarne činjenice našeg društvenog razvoja i našeg pozorišnog repertoara pred koji se često postavlja komercijalni imperativ u broju prodanih karata ili ostvarenih sponzorskih prihoda. Naći će se u čudu! Jer, ili nije istina da je pozorište ogledalo društvenih zbivanja ili mi pozorište živimo izvan tih društvenih procesa, pa, prema tome, u neku ruku postajemo bespredmetni. Ko je tome kriv?
Tačno.net donosi ličnosti i događaje, i one najbolje i one najgore, u godini kojoj brojimo zadnje dane. Ko su ljudi i događaji o kojima smo pričali, radovali se i tugovali u 2024, kako su oživjela dva velikana, Emerik Blum i kralj Tvrtko, zašto je Skenderija naša Sparta, a Jablanica u našem srcu, kako je nadstrešnica u Novom Sadu probudila Srbiju, hoće li Donald Trump plivati uzvodno i u drugom mandatu, koji su sportisti otvorili pariške kapije na Olimpijadi, zašto Sidran ne može umrijeti i da li se ljevica najbolje prima na kršu, ko su današnji heroji iz Rundekovih pjesama – čitajte u analizi Amera Obradovića.
"Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni i sigurni drugi muslimani (i drugi ljudi)." Nepunih dvadesetčetiri sata nakon citiranja hadisa na Facebook profilu, efendija Velić zaboravit će poruku Muhameda i sa minbera krenuti u sveti rat protiv spodoba i nakaza preciznije Bože Vreće koji se usudio ukrasti sevdalinku od Bošnjaka.
Težak je to posao. Pretežak. Opak i surov. Ni crnjeg posla, ni gorčijeg hljeba od rudarskog. A životna nužda, tome uprkos, tjera da se kopa i radi. I ne samo radi. Nego i misli.
Na globalnoj sceni 2024. godina bila je godina definitivnog impregniranja krajnjeg desnog autoritarnog populizma, godina enormnog bogaćenja političkih vladara i diktatora, iz čega će izrasti novi još opasniji i dekadentniji autoritarni vjersko-nepotističko populizam, koji vodi u vladavinu nekoliko najbogatijih porodica na svijetu.
U posljednjem televizijskom intervjuu, januara 2002. godine, samo par mjeseci prije smrti, profesor Osman Pirija pričao je ovom novinaru i voditelju političkog magazina “Fokus” Radiotelevizije Mostar o usponu i padu poljoprivrednog kombinata HEPOK te kako je sedamdesetih godina pao u nemilost Partije, koja se umjesto njegovog projekta “Prosperitetne hercegovačke Kalifornije” i masovne proizvodnje zdrave hrane opredijelila za razvoj prljave aluminijske industrije, koja je na koncu doživjela potpuni krah.
Oni ne dolaze, oni su došli. Desničari vladaju svijetom. Proleteri svih zemalja se nisu ujedinili, ali desničari svih zemalja se ujedinjuju na mržnji, rasizmu, ksenofobiji, antisemitizmu, islamofobiji i preziru prema demokratskom društvu i njegovim institucijama. Njihova obećanja zlokobno zvuče.
