Ta mitologizacija reflektirana i u govorima političkih lidera Aleksandra Vućića i Milorada Dodika prevedena je u zaključcima usvojene Deklaracija u ciljeve potrebne za realizaciju koncepta “Srpskog sveta”, koji sve jasnije poprima formu robusne geopolitičke strategije s agresivnim stavom prema teritorijalnim i kulturnim pitanjima. Suštinski, folkloristički dekor i patetični tonovi koji su obilježili sabor služe kao maska za mnogo ozbiljniju agendu: postavljanje temelja za novu ekspanzionističku politiku Srbije.
Na čelu Srbije je nelustrirani radikal, ađutant ratnog zločinca Vojislava Šešelja, a njemu uz skute stoluju razni drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, te kojekakva kukasta i alava mlađarija frustrirana što je devedesetih bila premlada da organizuje paravojne formacije i obilazi srpske snajperiste na Palama. Za te imperijalne težnje srpski nacionalisti imaju podršku od druge imperijalističke države, nešto većeg formata, zločinačke Putinove Rusije.
“Mrzim, dakle jesam” ima tržišnu i političku vrijednost, jedina je konstanta političkog djelovanja u BiH više od tri decenije. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom. To znači da ne cijenimo slobodu koja afirmiše razumni govor i razumno djelovanje, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svako drugi ko živi uz nas.
44° 49' 14.7" N 13° 52' 42.95" E
Probudio sam se ozbiljno potresen. Godinama već nisam sanjao nešto tako stvarno i strašno. Manifestacije traume u vidu nemira, tupog bola u donjem dijelu stomaka, nevoljkosti, nedostatka koncentracije i želje za bilo čim su redovna pojava, ali sam do sada barem u snu bio pošteđen.
Nikakve rezolucije, osim u smislu pijeteta prema žrtvama kojeg je i do sada bilo izvan nacionalističkih krugova, neće pomoći srpskom narodu na putu ozdravljenja i priznanja odgovornosti za ratove i zločine u BiH, Hrvatskoj i Kosovu, dok njima vladaju ljudi koji su poput Vučića i sami bili dionici vlasti koja je prije 30 godina osmislila genocid u Srebrenici.
Sadašnja američka diplomatija u Srbiji, ali i ona u regionu, svjesno se uplela u mrežu manipulacija, laži, propagande i opasnih namjera zvaničnog Beograda i njegovih “pripodobnijih” saveznika Kine i Rusije. Učinila je to tolerisanjem kleronacilonalističkog zelotizma Vučićevog režima u samoj Srbiji i regionu. Ali i činjenicom da nije napravila diskontinuitet s atmosferom bliskih porodičnih i/ili ideološko-svjetonazornih ili poslovnih odnosa i interesa između režima u Beogradu i Trampove klike.
Dok Aleksandar Vučić nedostojnim negiranjem genocida u Srebrenici sramoti svoju vladu i Srbiju, u Hrvatskoj se odvija manje teatralan ali sličan proces.
Njihove duhovite parodije o životu u olimpijskom gradu, uz spoj ozbiljnog rocka i uticaja funka, pub-rocka ali i pjevano u jalijaško-sarajevskom maniru u vidu pojave Neleta Karajlića, nešto što je Ian Dury radio s njegovim izrazitim cockney – londonskim naglaskom, od Zabranjenog pušenja je napravilo ime koje je u popularnoj kulturi nadraslo granice njihovog rođenog grada.
Treba pogledati i glasanje “bratskih muslimanskih” zemalja, od kojih po običaju Bosna i Hercegovina nema nikakve konkretne koristi. Da, u vas gledamo, Omani, Bahreini i Ujedinjeni Arapski Emirati sa svojim raskošnim tornjevima i svojim mišljenjima kako “nije trenutak” za usvajanje rezolucije. Postavlja se pitanje – a kad će to biti vrijeme za usvajanje rezolucije ako to već nije ono kad se ona našla na dnevnom redu?
Srbija će nastaviti da poriče genocid, da falsifikuje prošlost, da predstavlja sebe kao žrtvu, da truli i da se guši u atmosferi moralne truleži. Na vlasti će biti ovaj ili onaj nacionalista, radikalni ili umereni, poricatelj ili relativizator zločina i genocida, ali svakako čuvar zločinačkog nasleđa
Sarajevo je dokaz da islam i judaizam pripadaju jedan drugome, te da je Evropi potreban i islam i judaizam“, te da je rat protiv Sarajeva i Bosne i Hercegovine bio i planetarna „katastrofa“ , u kojoj su sa Sarajevom i drugim bosanskohercegovačkim gradovima razarene i ideje kulture i civilizacije.
Mislim da se publiku uvijek najviše dojmi priča. Svi drugi filmski aspekti su ukras, priča je ono što se prenosi. Akcija spašavanja tisuća srpske djece iz koncentracijskih logora NDH, a koju smo u svom revizionizmu i izokretanju povijesti potpuno zaboravili, to je ono što je najvažnije za taj film. U mnogim europskim zemljama su bili koncentracijski logori za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ovakve akcije spašavanja nije bilo. A mi umjesto da osudimo endehaški režim i veličamo borce protiv fašizma, mi od devedesetih smo baš našli za zgodno da koketiramo s ustaštvom i četništvom.
