Dvadeset i jednu godinu Dunja Hrnjičić čeka informaciju nadležnih službi o motivima, nalogodavcima i egzekutorima postavljanja eksplozivne naprave od koje je preminuo njen suprug Smail, a teško ranjen sin.
Nadležno tužilaštvo HNK-a kantona u više je navrata ovaj predmet pokušalo arhivirati kao još jedan u nizu nerasvijetljenih ubistava u Mostaru nakon završetka rata.
Kako bi se slučaj ubistva Smaila Hrnjičića nakon dvije decenije rasvijetlio, njegova supruga Dunja napisala je apel ljudima koji imaju bilo kakva saznanja o ovom događaju da ista prijave nadležnim.
Ukoliko se želi raditi na stvaranju bh. identiteta koji bi nadvladao ili natkrilio postojeće etnoidentitetske centrifugalne politike, valja napraviti radikalan zaokret u odnosu na dosadašnju prevladavajuću identitetsku teoriju i praksu.
Republika Srpska i Srbija su vjerovatno jedina dva preostala mjesta u Evropi u kojima određeni političari koketiraju sa Rusijom, održavaju otvorene kontakte sa tamošnjim režimom, te u ovim okolnostima žele unaprijediti saradnju sa zločinačkim režimom u Moskvi. Oni otvoreno stalno negiraju BiH kao državu i nekažnjeno šire šovinistički narativ, isti onaj kojeg je Rusija plasirala prema Ukrajini.
Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad?
Svaki put kad čovjek pomisli da živi u teatru apsurda i da ne može biti gore od toga, uvijek se nađu oni koji granice tog apsurda pomaknu još dalje, kao što se upravo događa s proizvodnjom lažnog skandala o navodnoj zabrani Pakovićeve predstave.
Ustvari, kulturna memorija u RS-u, ali i u drugim „srpskim zemljama“, već se 30 godina gradi, kao i regionalna politika Srbije, po principu „čije su ovce, toga je i planina“.
Naš reporter Ljupko Mišeljić posjetio je svečani koncert Baje Malog Knindže povodom Dana državnosti Srbije u Banjaluci. Na repertoaru nosioca počasnog ordena Republike Srpske nisu se našli ratni hitovi, a ova po svemu sudeći noć koja će biti momentalno zaboravljena ipak je obilježena guslarskom odom prvom čovjeku banjalučkog SNSD-a doktoru Vladi Đajiću. Sve u svemu apsolutni debakl SNSD-a.
Taman kad pomisliš da si već sve vidio i čuo i da te više ništa ne može (neugodno) iznenaditi, pročitaš vijest da je Valentin Ćorić juče promovisao knjigu u Mostaru. Kako kažu, autobiografske zapise iz Haga ili kako je sam autor knjige istakao, glavna tema knjige je proizvodnja vina u zatvoru. I ništa neobično ne bi bilo u svemu tome, da sam autor nije osuđeni ratni zločinac
Koristeći političke konekcije kao i autoritet jedne od ključnih pozicija unutar Islamske zajednice, Edhem Bičakčić pozicionirao se kao ključni faktor u razvoju bh. energetike. Nažalost, benefite njegovog djelovanja u ovom sektoru osjetili su isključivo investitori i privatne kompanije bespovratno uništavajući sve prirodne resurse Bosne i Hercegovine.
Samo ljudi koji nemaju razvijen osjećaj srama mogu tako uzvišeno moralizirati o zlim totalitarnim zločincima komunistima, a niti riječ progovoriti o spomenutim zločinima koji su se u njihovo ime radili čitavom jednom narodu
Nacionalizam je dominantan u javnom diskursu i neofašisti poput Kordića dugo čine vlast u BiH, pa su polako i bez žurbe završili fazu institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. Naravno, u ovom stoljeću nijedan fašist poput Kordića neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što govore; svakako, važno je i kako djeluju.
Čega se zapravo bojimo? Njihovi motivi nisu ni mistični niti neobjašnjivi, većina migranata dolazi u potrazi za boljim životom, bježeći od rata i bijede. Ne dolaze u Europu zato da bi ju pokorili, islamizirali, organizirali terorističke napade, nametali nam svoje običaje, jezik niti kulturu. Dolaze da bi vrijedno radili te, uz vrlo skroman život kojeg karakterizira odricanje od svakog viška mimo zadovoljenja osnovnih potreba, uštedjeli novac koji će poslati svojim obiteljima na drugi kraj svijeta.