Da bi se dolazak policajaca Republike Srbije u Banja Luku, Trebinje i Foču tokom turističke sezone i/ili defile kadeta i starješina drugačije percipirao on bi zahtijevao spremnost Srbije da se prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema državi, bez zaobilaženja sporazuma koje je ratificirala država, i bez pozivanja na Deklaraciju koje po svojoj suštini ima destruktivan sadržaj za BiH.
Ta mitologizacija reflektirana i u govorima političkih lidera Aleksandra Vućića i Milorada Dodika prevedena je u zaključcima usvojene Deklaracija u ciljeve potrebne za realizaciju koncepta “Srpskog sveta”, koji sve jasnije poprima formu robusne geopolitičke strategije s agresivnim stavom prema teritorijalnim i kulturnim pitanjima. Suštinski, folkloristički dekor i patetični tonovi koji su obilježili sabor služe kao maska za mnogo ozbiljniju agendu: postavljanje temelja za novu ekspanzionističku politiku Srbije.
“Mrzim, dakle jesam” ima tržišnu i političku vrijednost, jedina je konstanta političkog djelovanja u BiH više od tri decenije. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom. To znači da ne cijenimo slobodu koja afirmiše razumni govor i razumno djelovanje, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svako drugi ko živi uz nas.
Sadašnja američka diplomatija u Srbiji, ali i ona u regionu, svjesno se uplela u mrežu manipulacija, laži, propagande i opasnih namjera zvaničnog Beograda i njegovih “pripodobnijih” saveznika Kine i Rusije. Učinila je to tolerisanjem kleronacilonalističkog zelotizma Vučićevog režima u samoj Srbiji i regionu. Ali i činjenicom da nije napravila diskontinuitet s atmosferom bliskih porodičnih i/ili ideološko-svjetonazornih ili poslovnih odnosa i interesa između režima u Beogradu i Trampove klike.
Sarajevo je dokaz da islam i judaizam pripadaju jedan drugome, te da je Evropi potreban i islam i judaizam“, te da je rat protiv Sarajeva i Bosne i Hercegovine bio i planetarna „katastrofa“ , u kojoj su sa Sarajevom i drugim bosanskohercegovačkim gradovima razarene i ideje kulture i civilizacije.
Nedavna posjeta predsjednika Xi Jinpinga Srbiji je geopolitički događaj koji se ne može ignorisati. Njegov dolazak u naše istočno susjedstvo posebno u kontekstu godišnjice bombardovanja kineske ambasade u Beogradu 1999. godine od strane NATO-a, snažan je simbol kineske namjere da se afirmiše kao ključni igrač u regionu gdje je evropski i američki uticaj posljednjih godina bio, u najboljem slučaju, nekonzistentan. Ova posjeta odražava širu priču o globalnim promjenama moći, gdje Kina, zajedno s Rusijom, sve više popunjava praznine koje ostavlja politički Zapad. Potpisivanje gotovo 30 sporazuma između Kine i Srbije ne samo da učvršćuje ovaj savez, već i pokazuje kinesku strategiju korištenja ekonomske moći za sticanje geopolitičkih uporišta u regiji.
Zato je najavljena Rezolucija o genocidu u Srebrenici značajna, ne da bi potvrdila priznate i presuđene činjenice već prije svega da politički i etički upozori cijeli svijet radi budućnosti da se ne dozvoli jednoj grupi u društvu da negira iskustva druge, da manipuliše historijom na takav način da ošteti marginalizovanu grupu i opravda nasilje počinjeno nad njom, čime se sigurno postavljaju temelji za ponovno nasilje i viktimiziranje.
Poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara, donosi detalje početka napada na grad HVO-a i Hrvatske vojske te analizira koje su ideologije i pojedinci utjecali na krvavu i zastrašujuću opsadu hercegovačke prestolnice.
Hrvatska je tako, zaslugom vlastitog predsjednika Republike, pred neizvjesnim razdobljem koje može rezultirati dvama politički raspletima, od kojih nijedan nije dobar: nastavkom koruptivnog klizanja k autokraciji koje je posljednjih osam godina predvodila vlada Andreja Plenkovića, ili zbrkanom neizvjesnošću nekakve desno-lijeve vlade Zorana Milanovića, bivšeg ljevičara koji sve više sliči Donaldu Trumpu.
Manipulacija sadržajem rezolucije i pokušaj nametanja vlastitog narativa prema vani, kao i kontrola postojećeg narativa o genocidu među vlastitim pristalicama, doveli su Srbiju i entitet Republiku Srpsku do “predtotalitarnog” stanja. U ovom stanju, svi javni diskursi su ograničeni na parametre koje postavlja vlast. Pluralizam ideja je onemogućen, kao i sposobnost građana da nezavisno razmišljaju. Ovo osigurava primat praksama koje promiču jedinstvenu i nepromjenjivu interpretaciju prošlosti.
S obzirom na ove izazove, kapacitet Srbije da u ovom trenutku pruži podršku Republici srpskoj je ograničen, budući da je već 'razvučena' na tri fronta: Kosovo, Beograd, i UN. Zato je ključno da međunarodna zajednica i domaći politički akteri u Bosni i Hercegovini intenziviraju svoje napore protiv ucjenjivačke politike vladajuće strukture u Republici srpskoj. Cilj bi trebao biti učiniti Milorada Dodika i njegovu politiku nepodnošljivim teretom, kako za sam entitet tako i za Srbiju, njenog ključnog regionalnog saveznika. Ovo je posebno važno uoči vaskršnjeg svesrpskog sabora, koji bi mogao simbolizirati pokušaj prikrivanja političkih poraza Srbije i konačnog otkrivanja 'srpskog sveta'.
U svom romanu Proširenje, objavljenom prije nepune dvije godine, austrijski književnik Robert Menasse napisao je veliku i dojmljivu satiru o evropskim integracijama, koja bi mogla biti poučna i za naše političare. Ima jedna upečatljiva scena u romanu, očigledno zasnovana na realnim događajima, u kojoj gradonačelnik Tirane i budući fiktivni albanski premijer (kojem je kao model očito poslužio Edi Rama), odluči “europeizirati” prijestolnicu, ogrezlu u sivilu realsocijalističke arhitekture, tako što će podijeliti građanima boju da, umjetnički nadahnuto, ofarbaju svoje fasade i tako poboljšaju sveopću sliku grada.
