Elvedin Nezirović: Deveti maj: sjećanja, događaji, činjenice

Poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara, donosi detalje početka napada na grad HVO-a i Hrvatske vojske te analizira koje su ideologije i pojedinci utjecali na krvavu i zastrašujuću opsadu hercegovačke prestolnice.

Foto: Asad Herić

Vojnik kojeg se sjećam bio je nizak i nabijen. Kada sam otvorio vrata, upitao je da li ima još nekoga u stanu. Odgovorio sam da nema, ali je on svejedno ušao da provjeri. Iz okolnih stanova dopirali su plač i vapaji. Jedan komšija, Musliman, spuštao se stubištem. Plakao je.

Bio je to potresan prizor.

„Obuci se i siđi u prizemlje“, naredio mi je vojnik.

U tom trenutku, primijetio sam majku, tada već u posljednjim danima svoje treće trudnoće, kako se, sva zadihana i nepočešljana, u pokućnoj haljini, koju je u žurbi navukla preko spavaćice, uspinje stubištem. I evo, trideset jednu godina poslije, pred očima mi je još uvijek njen lik: ne toliko prestrašen, koliko molećiv i to na način na koji ostavlja utisak da će se raspasti ako vojnik kojem se obraća ne udovolji njenim molbama.

„To je on, moj sin, gospodine“, rekla je. „Ovo je stan moje jetrve. On tu prespava. Još je dijete. Tek mu je šesnes.“

„Ako smo rekli da svi muški idu, onda svi idu i tačka“, odbrusio je vojnik, ubadajući pogledom, naizmjenično, nju, pa mene.

„Ali molim vas, nemojte mi i njega odvesti“, zavapila je majka, skupivši dlanove kao da se moli Bogu. Za nju, to je u tom trenutku jedini mogući vid borbe za moj život. Za mene, sasvim suprotno, njene riječi su razlog za iskreni stid, koji je s jedne strane povezan sa sasvim pogrešnom slikom o vlastitoj zrelosti, tipičnom za moje godine, a s druge s nemogućnošću da shvatim šta se zaista događa.

„Neće mu se ništa desit“, kaže vojnik i onda se okrene prema meni. „Hajde, polazi.“

Ton naredbe je takav da ne ostavlja prostora za daljnju diskusiju, pa je brzo prihvaćam, ali ne bez tihe, sasvim tupave radosti što sam u tom zlu prihvaćen kao neovisan, zreo čovjek, ravnopravan sa svojim komšijama.

* * *

Nekoliko blokova dalje, u ulici Alekse Šantića, doktora Nedžada Imamovića i njegovu suprugu, također ljekarku, tog je jutra probudila pucnjava. „Otvorili smo prozor i pitali susjede šta se događa. Rekli su nam da upalimo radio pa ćemo čuti. To smo i uradili i ostali šokirani. Tadašnji šef HDZ-a Mostar Jadranko Topić svakih nekoliko minuta je ponavljao na radiju da je HDZ poduzeo akciju širokih razmjera. Ponavljao je, koliko se sjećam, ove riječi: ‘Upozoravaju se svi Muslimani da će se, ukoliko ne istaknu bijele zastave ili bilo kakve bijele krpe na svojim prozorima, smatrati neprijateljima. Prema njima će se HVO ponašati kao prema neprijateljima.’“ („Iznad ništavila – hirurgija u ratu u Bosni i Hercegovini“, grupa autora) I toga se sjećam: nakon što je očuh prepoznao jednoga vojnika, koji me je praktično s vrata policijske marice tog jutra pustio da se vratim kući, majka je ušla u sobu, odabrala čist prekrivač iz ormara, kao da je htjela dobiti nagradu za najbjelji komad tkanine i, uz pomoć dvije isto tako bijele štipaljke, razapela ga na balkonski štrik.

I Roko Markovina u svom ratnom dnevniku navodi kako se, u jutro 9. maja, „Ćela Topić, koji se u ulozi desnog krila Veleža snalazio puno bolje nego u ulozi zapovjednika Grada, obraća ‘dragim svojim sugrađanima’ putem Radio postaje (…) Puštaju se na postaji čudne poticajne pjesme, od ‘Jure i Bobana’, pa dalje. Program vode Zlata Brbor i Veselko Čerkez.“ (Iz ratnog dnevnika Roka Markovine, Slobodna Dalmacija).

* * *

Senada Rahimić u to vrijeme nalazila se u svojoj porodičnoj kući, u zapadnom dijelu grada. Kada je začula korake na ulici, u strahu je izašla vani. „Vidjela sam kolone civila kako se kreću iz naselja Panjevina prema lijevoj obali Neretve. Naišao je moj poznanik Hasan Čerkić kojeg sam upitala šta se dešava. Rekao mi je ‘Idi sine, ubijaju.’ Pitala sam ga koga ubijaju. Rekao je: ‘Muslimane’. Vratila sam se u kuću i pozvala majku da i mi krenemo. Krećući se prema Starom mostu, od protjeranih Bošnjaka koji su dolazili iz pravca Balinovca sam saznala da protjerivanje iz tog dijela vrše pripadnici HVO-a, 4. bojne i Dalmatinci…“ („Hercegovačke kristalne noći“, Samija Rizvanović)

Doktor Zlatko Skikić, načelnik Ratne bolnice Mostar, ovako je opisao svoje iskustvo: „Ja sam 9. maja trebao biti dežurni, pa sam prethodnog dana svratio kod roditelja. Kad sam se uveče vraćao, začudi me što na ulicama nema nigdje nikoga. Čak nema ni pripadnika Španskog bataljona, koji su uvijek patrolirali određenim ulicama, naročito u području oko robne kuće Hit. Vidim nešto je neobično. Hit je srušen, ali uvijek nekoga ima tu. Shvatio sam otkuda ta zlokobna tišina tek kada me je oko pet ujutro narednog dana probudila strahovita pucnjava. Puca sa zapadne strane, a istočna obala gori. Ne vidi se prst pred okom. Počelo je još jedno protjerivanje Bošnjaka. Muškarce sa zapadne obale, pripadnici HVO-a odvode u logore. Preostale su istjerali na stadion. Odatle su mlađe žene vodili u logore, a starije protjerali. Do nas, koji smo ostali tamo gdje smo zatečeni, stizali su uznemirujući glasovi. Niko nije znao tačno šta se događa. Sve se odigravalo kao u nekoj nevjerovatnoj stvarnosti. Pripadnici HVO-a koji su istjerivali Bošnjake iz njihovih stanova i kuća, poslije sat-dva su došli do Bulevara na kojem je i danas nezvanična linija razgraničenja. Oko sedam sati zapalili su zgradu u kojoj sam se nalazio. Svi smo izašli napolje. Poslije smo se sklonili u neku armijsku komandu, ali su nas i odatle izbacili.“ („Iznad ništavila – hirurgija u ratu u Bosni i Hercegovini“, grupa autora)

* * *

„Iza 9. maja Bošnjaci na desnoj strani izgubiše sva prava. Bili su ‘stoka’ za klanje i ‘divljač’ za odstrijel“, ovako o svom iskustvu života u zapadnom dijelu grada tih dana piše Ramiz Tiro. „Radijus kretanja po danu se suzi na Aveniju i Tržnicu. Izlazilo bi se vani u dva tri prijepodnevna sata da se vidi ko je još ostao. Uvečer bi bio policijski sat. Za civile nije bilo kretanje, a bande su se kretale gradom i birale ciljeve pljačke. Prvo su pljačkani automobili. Dolazili bi na vrata i tražili da im se dadne ključ od tačno određenog auta. Informacije su vjerovatno dobijali od ‘dobrih’ komšija. Zatim počeše noćni upadi u stanove. Stanovi su sistematski ispražnjivani. Kompletna familija bi bila dovedena do linije razdvajanja i uz pucnjavu protjerana na suprotnu stranu. Zatim bi se pljačkaši vraćali u prazne stanove i uzimali stvari. Prvo one skuplje i manje, a zatim počeše pritjerivati kamione i odvoziti kompletne namještaje.“ („Dretelj, na vratima džehennema“, Ramiz Tiro)

Od ranog jutra devetog maja trajali su napadi na komandu Armije BiH u zgradi JGP „Vranica“, u zapadnom dijelu grada, gdje se u obruču našlo pedesetak vojnika. Jedan od onih koji je u tim napadima učestvovao bivši je pripadnik bojne HVO-a „Ludvig Pavlović“ Ivica (Jozo) Bošković (1963). „Moj vod je napadao iz pravca Splitske ulice, a zapovjednik mi je bio Mate Brajković. (…) Sa naše lijeve strane dejstvovao je Prvi vod a njegov pravac udara dolazio je sa Tržnice, na Aveniji. Uz osnovni zadatak da zauzmemo zgradu komande Armije BiH nama je posebno bilo naređeno da na pravcu djelovanja istjeravamo svo stanovništvo iz stanova i privatnih kuća. Poznato mi je da je stanovništvo odvođeno za Rodoč, putnim pravcem prema Čitluku, a zatim makadamskim dijelom puta preko Varde za Rodoč. Taj dio posla tačnije odvođenje istjeranih ljudi iz njihovih stanova vršila je Vojna policija HVO-a. Samo ulaženje u stanove vršili smo mi i to tako što smo naređivali stanovništvu da u roku od 10 minuta mora napustiti stan radi evakuacije. Sjećam se da su pojedini bojovnici pucali po vratima stanova koji su bili zaključani. (…) Sa naše desne strane u pravcu zgrade Vranica dejstvovao je Treći vod, a desno od njega, iz pravca Hita, dejstvovao je Četvrti vod. Sa prostora Partizanskog groblja dejstvovao je Vod protivzračne odbrane uz stalnu paljbu iz boforsa. (…) Nakon zauzimanja zgrade Vranica već sljedećeg dana naša postrojba je vraćena u Čapljinu, a ja sam dobio 10 dana odmora koji sam proveo u Makarskoj.“ (Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu)

Nakon zauzimanja Vranice 10. maja, zarobljene pripadnike Armije BiH, njih 12, snimila je ekipa Hrvatske radio-televizije, na čelu s novinarkom Dijanom Čuljak. Prilog iz Mostara prikazan je u emisiji „Slikom na sliku“, koju je tada uređivao novinar, Denis Latin. U rekonstrukciji daljnje sudbine zatočenih pripadnika Armije BiH, utvrđeno je da su odvedeni na Mašinski fakultet, gdje je bila smještena i Komanda Vojne policije HVO-a. Otada više nisu viđeni. Ovo su njihova imena: Hasan Balić, Alija Čamo, Dževad Čolić, Senad Čehić, Mimo Grizović, Vahidin Hasića, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Šefko Pobrić i Nazif Šarančić. Tog 9. maja zarobljeni su i ubijeni Feđa Husković i Nedžad Bajrović. Također, tokom devetog maja i u nekoliko narednih dana hrvatske agresije na Mostar, u zapadnom dijelu grada ubijeni su: Semir Mačkić, Dževad Bajramović, Semir Lerić, Salih Zupčević, Hasan Hadžimahović, Nazif Ramić, Dagmar Elezović, Nermin Šarić, Adem Dugalić, Alica i Dragan Drače, Esad Efica. Njihova imena navedena su i u izuzetim izvještajima Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske (SIS), koji su korišteni u predmetu „Prlić i ostali“, pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu.

* * *

Željko Ivanković, pripadnik HVO-a, također je tog dana učestvovao u progonu muslimanskih porodica u zapadnom dijelu grada. S njegovom jedinicom, taj su zadatak obavljale i jedinice Juke Prazine, Vinka Martinovića Štele i Sopte Stanka, zvanog Baja.  „Naša jedinica je do 8,00 sati uspjela istjerati veliki broj muslimanskih porodica iz svojih kuća i stanova u naseljima Đikovina, Panjevina, Zahum i ulice Matije Gupca sa obje strane do rijeke Raodobolje. Dolaskom do Katoličke crkve dobili smo zadatak da se naša jedinica premjesti prema groblju u Liska ulici, jer su armijske snage navodno došle do Rondoa.“ („Hercegovačke kristalne noći“, Rizvanović)

U svom doktorskom radu o tzv. Hrvatskoj republici Herceg-Bosni, dr. Zilha Mastalić Košuta navodi izjavu Mustafe Isovića u vezi s vojnim aspektima plana HV i HVO-a o napadu na Mostar: „Dan pred napad održan je sastanak 8. maja u bazi SFOR-a u Jablanici, na kojem su sudjelovali Milivoj Petković i Sefer Halilović potom Midhad Hujdur Hujka, Mustafa Isović i Arif Pašalić iz Mostara. Petković je tada čvrsto obećao Haliloviću da neće napasti Mostar. Halilović je Petkoviću, udarivši u stol, ljutito rekao, da ako bude HVO napadao Bošnjake u Mostaru, ARBiH će napasti snage HVO-a u dijelovima gdje je ARBiH dominirala. Petković je na to odgovorio da to neće učiniti i da će naći zajedničko rješenje. Sastanak je trajao do kasno u noć. Međutim, samo par sati kasnije, u ranu zoru 9. maja otpočeo je napad HVO-a na ARBiH u Mostaru.“

U nizu naredbi izdanih 8. 9. i 10. maja, zapovjednik operativne zone JIH, brigadir Miljenko Lasić, naložio je razmještanje oruđa protivzračne odbrane po unaprijed utvrđenom planu, kao pripremu za napad devetog maja. Većina naredbi odnosi se na pojačanje postojećih jedinica i dolazak novih snaga. „Jedna od naredbi jeste da se brigadama ‘Knez Domagoj’ i ‘Stjepan Radić’ naređivalo da hitno pošalju 120 naoružanih i obučenih ljudi za Mostar. Potom da se jedna jedinica 4. brigade ‘Stjepan Radić’ premjesti u Mostar 10. maja, u 5:30h, a jedinica „Ludvig Pavlović“ u 6:00h. Dana 9. maja naredio je 4. brigadi HVO-a da hitno uputi u Mostar vod „Grđani“ iz bojne „Čitluk“, šest sanitetskih ekipa sa vozilima, oruđe PZO-a 14,5/2 sa poslugom i minimalno 3 000 komada streljiva a pravac kretanja Ljubuški-Čitluk-selo Vukodol, jedan minobacač i jedan laki raketni lanser sa municijom, jedan tenk T-34 s poslugom i dobro obučenom posadom, vod MB 120 mm sa B7k mina, te jednu desetinu LRL 107 i b/k raketa, te jedno oruđe PZO-a 14,5/2 sa poslugom i minimalno 4 000 komada streljiva. Sve te jedinice trebale su se staviti pod komandu Stožera Operativne zone Jugoistočna Hercegovina (OZ JIH). MUP je stavljen pod komandu OZ JIH, a jedna jedinica MUP-a iz Livna je preraspoređena u Mostar. Istog dana je naredio i da se blokiraju svi prilazi Mostaru u južnom dijelu Mostara. Naredbe su trajale i narednih dana, poput i one da se prerasporedi jedno oruđe protuzračne odbrane s poslugom i streljivom na brdo Hum. I da se u Mostar prerasporedi još jedna jedinica 4. brigade HVO-a, te hitno pošalje u Mostar jedna satnija dobro naoružanih i obučenih ljudi. (…) Kako bi zavarali plan napada, u vrijeme napada u Mostaru nisu bili neki od čelnih ljudi HZHB, poput Jadranka Prlića, Nevena Tomića, koji su se nalazili u Makarskoj, Bruno Stojić se prema riječima Milivoja Petkovića nalazio u Čitluku, Slobodan Praljak je rekao kako se ne sjeća gdje se tada nalazio, ali zna da je u Mostar došao 11. maja. Petković se nalazio u Splitu a potom u Čitluku. Za Valentina Ćorića i Berislava Pušića se nije moglo ustanoviti gdje su se nalazili.“ (Mastalić Košuta)

Paralelno s pozivima Jadrana Topića Armiji BiH da položi oružje, hrvatska je artiljerija devetoga maja „počela udarati po istočnom dijelu grada na Neretvi. Bio je to početak rata u Mostaru, rata koji će potrajati idućih desetak mjeseci i u kojem će aktivno sudjelovati Druga gardijska brigada HV-a iz Siska, Prvi hrvatski gardijski zdrug, Peta gardijska brigada HV-a, te čitav niz specijalnih jedinica iz Zagreba i Splita koje su uspjele od Mostara napraviti repliku Vukovara. Ili, repliku muslimanske polovice Gornjeg Vakufa.“ („Šta smo doista radili u Bosni?“, Feral Tribune, 25. aprila 2003.)

Kompletnu listu jedinica Hrvatske vojske, koje su učestvovale u agresiji na Bosnu i Hercegovinu dao je dr. Smail Čekić, u knjizi „Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – planiranje, priprema, izvođenje“, a o tome su, između ostalog, pisali i hrvatski generali, Janko Bobetko i Martin Špegelj, svaki od njih na svoj način i iz svoje perspektive. Bobetko će u svojoj memoaristici kasnije priznati da neuspjeh koji su Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće odbrane pretrpjeli u Mostaru spada u njegove najveće propuste tokom Domovinskog rata.

* * *

Kapelan u mostarskoj katedrali, don Radoslav Zovko, tog će dana u svoj dnevnik zapisati sljedeće: „9. maj 1993. – Ponovno oslobađanje Mostara: Budući da se muslimani ne smiruju nego još više izazivaju, naši su u 5 sati poduzeli akciju oslobađanja Mostara od muslimanskih ekstremista i fundamentalista. Naši su tukli po muslimanskim položajima svim oružjima osim topova. Nakon pola sata paljba je splasnula. A skupine muslimana koje je HVO kupio iz stanova išle su prema gradskom stadionu. Nisu maltretirani samo je od muških traženo ‘ruke gore’. Malo je tko što nosio. Neke žene s malom djecom plakale su. U 6,30 oglasio se HR Mostar saopćenjem što se događa. Pozvani su muslimani da predaju oružje i da se nevinim ništa neće dogoditi. Nismo zvonili na katedrali za mise jer sumnjamo da će itko u ovakvoj gužvi doći. Antan i biskup otišli su na krizmu u Vitinu. UNPROFOR se povukao iz Mostara i samo snima s okolnih brda šta se događa. U 10 sati na misi smo samo bili ja i A. Brajko i jedan vjernik. Još se puca. Dat je ultimatum Armiji BiH u Mostaru: ako se ne preda do 10,30 tuče artiljerija po objektima Armije. Hrvati iz Gnojnica pobjegli su na zapadnu stranu Neretve. Do večeras, poginulo je 7 HVO vojnika, jedan civil a 13 je ranjenih.“ („Mostarski dnevnik 1991 – 1996“, Biskupski ordinarijat Mostar, 1999.)

II

Političke okolnosti koje su proizvele događaje od devetog maja sežu daleko u prošlost, u šezdesete godine XX vijeka, iako bismo, na neki način, mogli govoriti i o tome da su počeci devetog maja zapravo počeci hrvatske velikodržavne ideologije, koja seže još stotinu godina unatrag, u doba Austro-Ugarske monarhije i pojave Starčevićeve ideje da je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja, a Muslimani narod najčistije i najplemenitije krvi hrvatske. Politički koncept po kojemu Hrvatska posjeduje historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, kasnije su zastupali i biskup Josip Štadler, te Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka, da bi doktor Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke nakon Radićeve smrti, u toku priprema za sporazum s predsjednikom Vlade Kraljevine Jugoslavije, Slavišom Cvetkovićem, prihvatao mogućnost autonomije Bosne i Hercegovine u okviru Hrvatske, smatrajući, kao i pravaši, Muslimane najčišćim Hrvatima.

Srpsko-hrvatski sporazum iz 1939. godine, u historiji poznatiji kao Dogovor Cvetković – Maček, tretirao je Bosnu i Hercegovinu kao teritorij podijeljen na pedeset jedan srez, od kojih je trinaest srezova pripalo Banovini Hrvatskoj (cijela zapadna Hercegovina, s Mostarom, zatim Bugojno, Fojnica, Travnik, Derventa, Gradačac, Brčko i dr.), a trideset osam preostalih srezova ušlo je u sastav srpskog dijela Jugoslavije, odnosno Banovine Srpske zemlje. I upravo će ova podjela na hrvatsku i srpsku banovinu, uz neke nužne korekcije, činiti kamen temeljac svih kasnijih Tuđmanovih aspiracija prema Bosni i Hercegovini.

* * *

Tuđmanova fiksacija banovinom Hrvatskom seže u šezdesete godine XX vijeka, kada je još vjerovao da je tu ideju moguće realizirati mirnim putem, odnosno u okvirima ustavno-pravnog poretka SFR Jugoslavije, bez stvaranja samostalne hrvatske države. On je već tada došao u sukob sa Komunističkom partijom SR Hrvatske, iz koje je 1967. i izbačen, jer je smatrao da je „Bosna i Hercegovina komunistička izmišljotina, koju je trebalo sasjeći u korijenu“ kako bi se, na temelju sporazuma Cvetković – Maček iz 1939. godine, riješilo hrvatsko nacionalno pitanje u SFR Jugoslaviji; time je, zapravo, u jednome sasvim novom vremenu i političkim okolnostima artikulisao stare, ali u historijskom smislu još žive težnje hrvatskih nacionalista, koji su manje-više smatrali da je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja, a Muslimani – Hrvati islamske vjeroispovijesti. I zaista, u Tuđmanovom je slučaju ideja o podjeli Bosne i Hercegovine po mnogo čemu i frustracija islamom i Muslimanima – često je govorio da je Bosna vršak islamskog koplja zaboden u srce Evrope – za koju je uporište nalazio u Huntingtonovoj teoriji o takozvanom sukobu civilizacija, koja je početkom devedesetih godina prošloga vijeka doživjela globalnu ekspanziju; i ne samo to: on je intimno vjerovao da Huntingtonova teorija opravdava etničko čišćenje Muslimana s prostora Hrvatske zajednice, a kasnije i republike Herceg-Bosne (HZ HB).

Temi Cvetković – Maček Tuđman će se ponovo vratiti 1969. godine, u knjizi „Velike ideje i mali narodi“, dok će u članku “Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta” iz 1977. [1], prvi put objavljenom u knjizi „Usudbene povjestice“, osamnaest godina kasnije, otići korak dalje i predložiti reviziju republičkih granica tadašnje SFR Jugoslavije, tvrdeći da su one po dvije osnovice na štetu Hrvatske: jer su u odnosu na granice Hrvatske kraljevine, Hrvatskoj oduzeti Srijem i Boka Kotorska, a po “prirodnom pravu“ u njene republičke granice nisu uključeni čisto hrvatski dijelovi Bosne i Hercegovine, koji su bili sastavni dio Banovine, kao ni hrvatski dio Bačke. U istoj knjizi („Usudbene povjestice“), on za Bosnu i Hercegovinu kaže da je “stvorena turskom okupacijom hrvatskog teritorija”, što je u “drastičnoj suprotnosti s time da se vodstvo SFRJ svuda u svijetu zauzima za ukidanje svih kolonijalnih zaostataka”. Počev od „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (1988) pa nadalje, ideja podjele Bosne i Hercegovine, te teza o nemogućnosti opstanka bosanskih Muslimana kao historijskog i političkog naroda, zauzima jedno od centralnih mjesta u Tuđmanovoj bibliografiji; ona će svoj vrhunac doživjeti u godinama njegove najveće slave, koje će, u pogledu Bosne i Hercegovine, ujedno biti i godine njegovog najvećeg neuspjeha, što je, na neki način, bilo neminovno, jer on niti je razumio Bosnu i Hercegovinu, niti interese Hrvata u njoj, a pogotovo nije razumio bosanskohercegovačke Muslimane.

Svu dubinu Tuđmanove opsesije podjelom Bosne i Hercegovine možda je ponajbolje opisao posljednji američki ambasador u SFR Jugoslaviji, Warren Zimmerman; u svojoj knjizi „Izvor jedne katastrofe“, Zimmerman piše kako ga je, tokom njihovog prvog susreta u januaru 1992. Tuđman “preko sat vremena uvjeravao da Bosnu treba podijeliti između Hrvatske i Srbije. U svim mojim godinama rada u Jugoslaviji, nikada nisam vodio tako iznenađujući pojedinačni razgovor kao u toj prilici”. Zimmerman, potom, dalje kaže: “Tuđman je počeo s 15-minutnim monologom. Upravo je bio primio delegaciju bosanskih Hrvata, koji su ga izvijestili da se osjećaju ugroženi Izetbegovićevom politikom. Tuđmanov opis te politike oduzimao je dah. ‘Muslimani’, rekao je, ‘žele stvoriti islamsku fundamentalističku državu, i to tako što će Bosnu preplaviti s 500.000 Turaka. Izetbegović u rukama ima i demografski adut. On vodi politiku tajnog nagrađivanja velikih obitelji, pa će za nekoliko godina Muslimani u Bosni postati većina (u to su doba činili 44 posto stanovništva). Utjecaj islamske Bosne će se onda proširiti kroz Sandžak i Kosovo (muslimanski dio Srbije) na Tursku i Libiju. Izetbegović je fundamentalistički predstavnik Turske s kojom zajedno kuje urotu o stvaranju Velike Bosne. Katolici i pravoslavci će nestati s lica zemlje. Kažem vam, gospodine veleposlaniče, ako mi u Hrvatskoj prepustimo Hrvate u Bosni takvoj sudbini, oni će se okrenuti protiv nas. Neki od njih će postati teroristi, a budite sigurni da u svojim osvetničkim akcijama neće poštedjeti Zagreb“. Tuđman Zimmermanu poslije priznaje da je „ove tlapnje razglabao s Miloševićem, s čelništvom Jugoslavenske armije i s bosanskim Srbima i svi se slažu da je jedino rješenje podjela Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Tuđman je velikodušno pridodao da ne ustrajava na podjeli pola-pola. Neka Milošević uzme veći dio; ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo Muslimanima prepustiti mali dio oko Sarajeva. To im se neće svidjeti, ali stabilni Balkan je moguć jedino ako se promijene bosanske granice, pa što god Muslimani o tome mislili.”

* * *

Dva mjeseca prije Zimmermanovog sastanka s Tuđmanom, tačnije: 18. novembra 1991., u Grudama je osnovana HZ HB i iako u pravnom smislu to predstavlja početak realizacije Tuđmanovog plana o stvaranju nove banovine Hrvatske ili Velike Hrvatske ili početak realizacije Udruženog zločinačkog poduhvata, istina je da je on političke i diplomatske pripreme za to otpočeo mnogo ranije, te da je u svojoj strategiji računao s tim da će uspjeti uvjeriti međunarodnu zajednicu u navodnu težnju rukovodstva bosanskih Muslimana za stvaranjem islamske države, što je smatrao najopasnijom posljedicom raspada SFR Jugoslavije. Na ruku mu je išlo i to što je na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u oktobru 1990., uvjerljivu pobjedu odnio Alija Izetbegović sa svojom Strankom demokratske akcije, koja je politiku identiteta bosanskih muslimana temeljila isključivo na afirmaciji vjere, odnosno islama.

Na sastancima koje je održao s članovima Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) 13. i 20. juna 1991. on je formulisao buduće okvire HZ HB, a na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske 8. juna 1991., između ostalog je govorio i o „problemu“ postojećih hrvatskih granica, smatrajući ih apsurdnim, te je napomenuo da je već razgovarao s desetak vodećih članova HDZ-a BiH o ovim pitanjima. Šest mjeseci kasnije, na sastanku članova Predsjedništva HZ HB i članova Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), koji egzistiraju na prostoru HZ HB sa zastupnicima u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, 23. decembra 1991., usaglašeno je da HZ HB predstavlja pravnu podlogu za ulazak njenih teritorija u Republiku Hrvatsku, te je hrvatskom predsjedniku dat puni legitimitet da zastupa interese hrvatskog naroda u BiH. Četiri dana poslije tog sastanka, tačnije: 27. decembra 1991., Tuđman je u Zagrebu primio rukovodstvo HDZ BiH, koje je trebalo da ga izvijesti o stanju na terenu. U jednome trenutku, Dario Kordić, koji u tom trenutku obnaša funkciju predsjednika travničke regionalne zajednice HDZ-a BiH, kaže: „Šest mjeseci smo krvavo razrađivali našu ideju od 13. i 20. lipnja koju ste nam ovdje iznijeli. (…) Hrvatski narod u travničkoj, ovoj regionalnoj, subregionalnoj zajednici, živi sa idejom konačnog priključenja Hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh.“ („Stenogrami o podjeli Bosne“, Centar za kritičko mišljenje, Mostar)

* * *

Tuđmanovoj ideji o stvaranju Hrvatske zajednice, a kasnije i Hrvatske republike Herceg-Bosne, koju je Ustavni sud Bosne i Hercegovine dva puta proglasio nezakonitom – prvi put 14. septembra 1992., a drugi 20. januara 1994. – nedostajalo je elementarne logike: on je njome želio zaokružiti hrvatski teritorij u Bosni i Hercegovini, a samim tim i utvrditi granice buduće hrvatske države, potpuno ignorišući činjenicu da su gotovo polovicu stanovništva na tom teritoriju činili Muslimani. U Odluci o osnivanju Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne od 18. novembra 1991., tu paradržavu ili državu u državi, činile su sljedeće opštine: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor-Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i dijelovi Skender-Vakufa (Dobretići) i Trebinja (Ravno). Na temelju člana 4 iste Odluke, kasnije je i Opština Žepče pridodana Herceg-Bosni.[2] Glavnim gradom HZ HB proglašen je Mostar, na čijoj teritoriji je prema popisu iz 1991. godine živjelo 34,6% (43.856 osoba) Muslimana, 33,9% (43.037 osoba) Hrvata, 18,8% (23.846 osoba) Srba, a 12,3% (15.889 osoba) Jugoslovena ili “ostalih”, dok je u samom gradu bilo tek oko 29% Hrvata.

Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), koje je utemeljno 8. aprila 1992. godine, na inicijativu HDZ-a BiH, činilo je vojnu komponentu HZ Herceg-Bosne; od samog početka HVO je finansirao i naoružavao vrh Republike Hrvatske, na čelu s Franjom Tuđmanom. Kasnijim uvidom u dokumente Glavnog štaba HVO-a, zabilježeno je da je predsjednik HZ HB Mate Boban već 10. aprila 1992. uputio općinskim stožerima HVO-a naredbu kojom se Teritroijalnu odbranu, tada već suverene i nezavisne BiH ne smatra svojom vojnom strukturom. Također, u istoj naredbi navodi se da su izuzev HVO-a sve „druge vojne formacije na području HZ Herceg Bosne ili nelegalne ili neprijateljske“[3], što zapravo predstavlja podlogu ili korjen ili posteljicu vojnog segmenta Devetog maja i kasnije hrvatske agresije na Mostar. U tom smislu je veoma važna i odluka Kriznog štaba Skupštine opštine Mostar, koja je uslijedila dvadesetak dana nakon toga, a kojom se odbrana grada Mostara povjerava Hrvatskom vijeću odbrane – stožeru Mostar. Bilo je to još uvijek vrijeme tzv. „vezanja zastava“ i vrlo brzo će se ispostaviti koliko je ta odluka, koja se na prvi mah možda i činila ispravnom sa stanovišta odbrane grada od srpskog agresora, bila pogrešna.

Nagovještaji onoga što će se desiti u Mostaru Devetog maja bivali su sve jasniji što je rat protiv srpske vojske odmicao, a nakon napada HVO-a na Prozor (23. oktobar 1992.) i Gornji Vakuf (11. i 12. januar 1993.), te pogotovo nakon odluke Predsjednika HVO-a, Jadranka Prlića, od 15. januara 1993., odnosno zapovijedi Bože Rajića, u to vrijeme samo formalnog Ministra odbrane BiH koji to zapravo nikada nije ni bio, od 16. januara, prema kojima se sve jedinice Armije BiH u provincijama 3, 8 i 10 Vance-Owenovog mirovnog plana imaju potčiniti Glavnom stožeru HVO-a, samo su još najveći optimisti vjerovali da će rat između HVO-a i Armije BiH zaobići Mostar, odnosno da će se pronaći mirovno rješenje koje bi zadovoljilo obje strane u gradu.

* * *

Na kraju, priču o Devetom maju nemoguće je zaokružiti bez uvida u djelovanje tadašnjeg vojno-političkog vrha Bosne i Hercegovine, te lokalnih funkcionera SDA u Mostaru: koliko su ti ljudi znali, koliko su poduzeli i koliko su mogli poduzeti da se spriječi ili barem umanji žrtva koju je podnio mahom bošnjački narod u Mostaru i Hercegovini?

U svojoj knjizi „Sjećanja“, Alija Izetbegović donosi pisma koja je u vrijeme izbijanja sukoba Armije BiH i HVO-a u Srednjoj Bosni, a potom i u Mostaru, razmjenjivao s Franjom Tuđmanom, uglavnom optužujući ga za stanje na terenu ili se pak braneći od takvih optužbi, i ako ta pisma danas išta otkrivaju, onda otkrivaju apsolutnu nemoć bh. političkog rukovodstva da se nosi s novonastalom situacijom. U svakom slučaju, jedno je s ove distance sasvim izvjesno: svako poricanje da se imalo dovoljno saznanja o pripremi hrvatske agresije na Mostar ili pak bilo kakva tvrdnja da se do posljednjeg trenutka vjerovalo u miroljubivo rješenje sukoba na relaciji Armija – HVO, koji je još od jeseni 1992. buktao u Srednjoj Bosni, u najmanju ruku je ravno priznanju vlastite nesposobnosti.

Postoji još nešto što mi teško pada, a od ovog teksta, čini mi se, nema boljeg mjesta da to i priznam: iako naša stvarnost nikada nije imala toliki totalitet i takvu razornu snagu kao u ratu, ono što smo od tog iskustva uspjeli spasiti vrlo brzo se izgubilo u trivijalnim, rodoljubivo-vjerskim narativima lokalne političke bižuterije preko kojih je, kasnije, s lakoćom tenka koji prelazi preko gomile leševa – a ponajviše, opet, na njihovo iščuđavanje i nezadovoljstvo – prešla nova, neoliberalna priča o „izjednačavanju zaraćenih strana“. S izuzetkom obnove Staroga mosta, zahvaljujući kojoj je čitav svijet saznao za tragediju Mostara, naše iskustvo i naše sjećanje nikada nisu ugrađeni u sistem, u neku opću, društvenu vrijednost, u neko trajno kulturno dobro koje bi o stradanju ovoga grada i njegovih građana govorilo i kada nas, živih svjedoka, više ne bude. Nažalost, važnost ovih stvari nadilazila je i još uvijek nadilazi kapacitete lokalnih bošnjačkih političkih pastira, koji su, tokom protekla dva desetljeća, od svoga naroda pravili stado, a od kulture sjećanja kulturu džematskih i pseudopatriotskih reminiscencija na pojedine događaje iz naše prošlosti.

[1] U međuvremenu će devet mjeseci, od ukupno dvije godine na koliko je bio osuđen, Tuđman provesti u zatvoru zbog nacionalizma. Drugi put je na zatvorsku kaznu osuđen 1981. zbog „kontrarevolucionarnog djelovanja“, a s odsluženja kazne bio je pušten nakon 11 mjeseci zbog zdravstvenih razloga. Međutim, tokom 1984. je vraćen u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne ali je četiri mjeseca poslije, zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, bio uslovno pušten iz zatvora.

[2] Iz izmijenjene optužnice u predmetu „Prlić i ostali“ koji se vodio pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.

[3] Samija Rizvanović, „Hercegovačke kristalne noći“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2022., drugo izdanje

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Elvedin Nezirović

Elvedin Nezirović

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
HDZ je rasadnik gaulajtera (gauleitera). Najpoznatiji od njih su bili Tomislav Merčep, Branimir Glavaš, Gojko Šušak i Đuro Brodarac. Oni su bili istinski gospodari života...
Tako su nastajale i mnoge druge stranke. Od „odmetnika“ iz onih starih. Pa se niko nikada nije upitao odakle novac nekoj tek osnovanoj stranci, za...
“Tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka. Tog dana sukobile su se dvije ideologije. Fašizam sa desne strane...
Od maja 1993. do marta 1994. ubijeno je više stotina ljudi, oštećeno ili uništeno deset džamija i razoren Stari most. Haški sud (Međunarodni kazneni sud...