foto: arhiva
U prvoj polovici maja su me konferencijske obaveze odvele u Salzburg, gdje sam sudjelovao na simpoziju održanom povodom obilježavanja 70. rođendana značajnog austrijskog književnika Karla-Markusa Gaussa, na kojem sam nastojao dati prilog razumijevanju onoga što kod ovog autora prepoznajem kao poetiku prostora, a odatle u Zagreb, gdje se u sklopu kulturnog festivala Subversive održavao znanstveni skup o Augustu Cesarcu. Na ovom posljednjem sam pak iz svog ugla pokušao osvijetliti odnose ovog književnog revolucionara s austrijskim piscima, prije svega sa slavnim Manèsom Sperberom, galicijskim Jevrejom njemačkog jezika, angažiranim članom Komunističke partije, koji je od kraja 20-ih godina, takoreći pod okriljem Komunističke internacionale, redovno dolazio u Jugoslaviju, naročito u Zagreb, družeći se sa Cesarcem, Krležom i drugim ljevičarskim intelektualcima. Sperber će 1937., nakon saznanja o staljinističkim čistkama, postati renegatom, a kasnije žestokim kritičarem staljinizma i komunističkog totalitarizma. Iako na prvi pogled ove teme nemaju puno veze jedna s drugom, ispostavit će se da su ipak u dosluhu i to na veoma zamršen način.
Karl-Markus Gauß, pisac koji se posljednjih desetljeća istakao izvanredno suptilnim reportažama, putopisima i žurnalima, među kojima je i jedan nijansiran tekst o sarajevskim Sefardima iz 2000. godine, zapravo o kulturnoj fizionomiji ovog grada i onom famoznom „sarajevskom duhu“, onako kako ga je doživio ovaj austrijski autor u našem neposrednom poraću. U toj reportaži o jednoj mikrokulturi, grupi Evropljana koji odumiru, kako mu glasi naslov knjige, zapravo ogledu o jednom gradu, pored Jakoba Fincija i Davida Kamhija, dvojice fascinantnih antipoda jevrejskog života u Sarajevu, prvi „idealista“, drugi „real-političar“, kako primjećuje pripovjedač, važnu ulogu u slikanju portreta ovoga grada igra i Dževad Karahasan, koji Gaußu na prostornoj strukturi prijestolnice, na položaju bogoomolja, grobalja i parkova, objašnjava bosanski „kulturni sistem“; u tom sistemu vlada neka vrsta dinamične ravnoteže između razlike i jedinstva, stalne napetosti i sklada. Gauß primjećuje na primjer da je „za Dževada Sarajevo bilo dokaz da islam i judaizam pripadaju jedan drugome, te da je Evropi potreban i islam i judaizam“, te da je rat protiv Sarajeva i Bosne i Hercegovine bio i planetarna „katastrofa“ , u kojoj su sa Sarajevom i drugim bosanskohercegovačkim gradovima razarene i ideje kulture i civilizacije.
Karahasan i Gauß su inače bili prijatelji još od ranih devedesetih; prije tačno godinu dana; sredinom maja 2023, Gauß je dolazio u Bosnu i Hercegovinu u neku vrstu sedmodnevne književne turneje na kojoj sam ga dobrim dijelom i sam pratio; na književnoj večeri u Sarajevu, i vjerovatno u Brčkom, trebao nam se prvobitno pridružiti i sam Dževad, ali ga je opaka bolest spriječila u tome. Zatekli smo se, zajedno sa Gaußovom suprugom Maresi i agilnim Ćazimom Suljevićem, spiritus movensom brčanskog kulturnog života, tog 19. maja, u Brčkom, u jednom restoranu nedaleko od grada, dan nakon impresive književne večeri u zgradi Islahijeta, kad nam je prijatelj javio da je Dževad preselio na bolji svijet.
Tačno godina dana kasnije na simpoziju u Salzburgu pokušalo je nas neokolicina germanista iz Austrije, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine bliže odrediti značaj Gaußovog opusa u savremenoj književnosti te skicirati neke značajke njegove poetike, koja osim što unosi nove momente u esejistiku, prozne žanrove reportaže i putopisa, sadrži u sebi i jedno razumijevanje kulture, koje ima dosta podudarnosti s Karahasanovim opisima Sarajeva kao mjesta u kojem se kulturne razlike i identiteti međusobno ne poništavaju, već grade zajednički pluralni prostor. Gauß je još početkom devedesetih godina, neposredno nakon Pada berlinskog zida, u velikom eseju Uništavanje Srednje Evrope, upozorio na to da evropsko ujedinjenje ne može imati samo komercijalnu osnovu, već da mora uvažiti i njegovati kulturalnu raznolikost: njeno poništavanje u globalističkoj, pseudokozmopolitičkoj uravnilovci obesmislilo bi samo evropsku ideju. U tom kontekstu zanimljiva su njegova zapažanja o nacionalnoj državi: Koncept nacionalne države se, po njemu, stigmatizira odveć paušalno, ali i iz pogrešnih razloga: „Pogrešno na ideji nacionalne države nije bilo to što je ona zemljama i narodima pripisivala pravo da razvijaju svoju kulturnu posebnost, sačuvaju jezik, da same određuju svoju političku sudbinu ili da sami koriste svoja prirodna bogatstva. Nije polaganje prava na nacionalnu suverenost bilo pogrešno nego činjenica da su sve želje i nade neke nacije bile povezane sa obrazovanjem vlastite teritorije. […] Pragrijeh povijesti nije rađanje nacija koje se mogu razlikovati po jeziku, tradiciji, kulturi i običajima, nego izmišljanje država koje bi se obavezale na cilj da neku etnički homogenu grupu razgraniče od drugih na svom teritoriju.“ Dakle, nije ideja nacije problem, pa čak nije problem ni svaki nacionalizam kao takav, nego oni etnonacionalistički politički projekti koji po svojoj unutarnjoj logici žele ostvariti „razgraničenje naroda“ (kako inače glasi jedan ključni termin velikosrpske politike) homogenizaciju prostora, zapravo pretvaranje načelno pluralnog prostora u etničke teritorije ili rezervate. Upravo te političke projekte u njihovoj genocidnoj inačici imali smo i imamo na djelu u Bosni i Hercegovini od početka devedesetih pa sve do sada. Bosna i Hercegovina je bila i danas je prostor preplitanja, koji upravo zbog te isprepletenosti razlikama nikada doduše nije bio beskonfliktan – treba inače biti skeptičan prema raznim mitovima o zlatnom dobu mira i idilične harmonije, koji se projiciraju u različite epohe, najčešće u socijalističku Jugoslaviju – ali koji je bio na rubu uništenja, ne zbog samih razlika, već uvijek i samo onda kad bi različiti ideološki faktori dolazili u poziciju da veće ili manje dijelove ove zemlje pretvore u ekskluzivne etničke teritorije. Tako je bilo za vrijeme prve Jugoslavije, kad je Bosna i Hercegovina skoro administrativno izbrisana, za vrijeme NDHa, te za vrijeme rata protiv BiH devedesetih godina 20. stoljeća, koji je vođen za „razgraničenje naroda“. Kakogod, ovi Gaussovi i Karahasanovi uvidi u nesvodivu kompleksnost kulture kao prostora pluralnosti i dalje nas se veoma tiču, i samo su dodatno dobili na svojoj aktualnosti.
II.
Iz Salzburga je put vodio u Zagreb, na konferenciju o Cesarcu, tom strastvenom literati i revolucionaru; njegova književna i publicistička djela, te fascinantna intelektualna biografija, u kojoj se, usput rečeno, spajaju nacionalna ideja i ljevičarstvo, uistinu zaslužuju ponovno valoriziranje i pomno pručavanje. Cesarčeva vjera u komunizam je bila puno stamenija nego što je to bila kod skeptičnog Krleže, njegovog slavnog i književno dakako značajnijeg saputnika i saborca. Ivan Očak u svojoj knjizi Krleža i partija opisuje postupno otuđenje koje se kasnih tridesetih ispoljilo između dvojice višedecenijskih prijatelja, a uslijed Krležinog sukoba s dogmatama u Partiji. Prema tom svjedočenju, njihov posljednji susret se dogodio negdje 1940, u jeku sovjetskog pohoda na Finsku, „kad su se sreli na ulici, negdje u centru grada.“ Krleža je, navodi se dalje „provocirao Cesarčevu discipliniranu .partijsko-vojničku’ svijest izjavom da bi otišao na finski front kao dobrovoljac, kad bi bio samo nešto mlađi. Cesarec je, navodno, ipak oklijevao s odgovorom i produžio razgovor izlišnim pitanjem: na čijoj strani? Kad je Krleža tu posljednju slamku prijateljstva odbacio s ironijom i jasnim protupitanjem – zar bi mogao misliti da bi se angažirao na strani brutalnog napadača? – tada je pukao definitivni jaz. Cesarčev odgovor – da ovakve izdajnike doista treba strijeljati – osupnuo je Krležu i on je mogao samo promrmljati neku kletvu, okrenuti se i otići… Više se nikada nisu vidjeli…“
No, prije raskola Cesarčev i Krležin ljevičarski krug je prepun zanimljiv ličnosti, u koje spada i već spomenuti austrijski književnik Sperber Na neke manje poznate od njih skreće pažnju upravo Karl-Markus Gauß u svom oštroumnom i poetski prekrasnom portretu Zagreba, sačinjenom od četiri-pet uvezanih putopisa koji se temelje na boravcima u ovom gradu u različitim historijskim fazama, od sredine osamdesetih, kad ga je Enes Čengić pozvao kao mladog austrijskog „krležijanca“, do sredine 2010-ih godina, kad je gostovao na Subversive festivalu – istom onom na koji su me sad pozvali kritičar i pisac Nenad Rizvanović te Nikola Devčić-Mišo, legenda zagrebačkog kulturnog života (i zbog toga su se meni ova dva putovanja, u Salzburg i u Zagreb, i faktografsko-biografski i književno-tematski, sve više stapala u jedan cjelovit subjektivni doživljaj kulture kao prostora neprestanog preplitanja.) Kod Gaussa sam dakle prvi put čitao o Benu Steinu, zagrebačkom internisti iz češke jevrejske porodice, koji je komuniste koji su se konspirativno sastajali u njegovoj ordinaciji, između ostalih i Cesarca, uredno vodio kao pacijente da bi zavarao tajnu policiju, i koji je 1941. godine ubijen u Kragujevcu; o njegovoj supruzi Veri Ehrlich-Stein, koja će se priključiti partizanima, preživjeti rat, doktorirati i postati značajna kulturalna antropologinja, njenoj sestri Ini Ehrlich, kasnije Ini Jun-Broda, koja će u holokaustu izgubiti i sina i supruga, a nakon Drugog svjetskog rata postati značajna prevoditeljica naše književnosti na njemački jezik, prevodeći, između ostalih, Krležu, Derviša Sušića, Mešu Selimovića i Maka Dizdara.
I svi ovi fragmenti koji se uvezuju u jedan, doduše, subjektivni mozaik, – kao što je svakako subjektivan i ton ovoga napisa – nagone na pomisao, koja sigurno nije nimalo originalna, ali bi možda mogla polagati pravo na neku objektivnost, da je kultura, naime, zapravo neka vrsta komunikativne mreže, prostor cirkulacije, prostor prepun međusobno povezanih tragova koji upućuju na ono što je zaboravljeno i nestalo; ona se uprkos svim agresijama, ratovima, ideologijama isključivosti, koje je razaraju, neprestano obnavlja u onima koji te tragove čitaju, jer se, kao u Karahasanovom romanu Što pepeo priča, uvijek iznova gradi – kao priča – iz ulomaka i ruševina, koje za sobom ostavlja vrijeme.
