Bošnjački nacionalizam – stvarnost ili fantazma?

Na temu bošnjačkog nacionalizma, kako se on manifestira te koji su njegovi pojavni oblici za Tačno.net pisat će politolozi i univerzitetski profesori sa područja bivše Jugoslavije. Feljton o bošnjačkom nacionalizmu započinjemo tekstom univerzitetskog profesora Vahidina Preljevića.

Foto: Arhiv

1.

Svaka analiza, čak i ona koja kreće od subjektivnog dojma, a naročito ona koja pretendira da ima neko znanstveno utemeljenje ili da je makar kritički usmjerena, mora počivati na što preciznijoj diferencijaciji kulturnog ili društvenog fenomena koji opisuje. Istovremeno, neizostavno se u tom opisu mora uzeti u obzir kontekst u kojem se taj fenomen javlja, specifične okolnosti njegovog nastanka, kao i posljedice koje proizvodi.

Doduše, u općem javnom govoru, koji teži tome da proširi komunikacijsku sferu izvan okvira struke, nužno dolazi do pojednostavljivanja i semantičkih redukcija. No poželjno bi bilo, kako je to govorio Jürgen Habermas u svojoj knjizi Strukturalna mijena javnosti, da se i u takvom govoru ne izgubi prosvjetiteljska spona s ovim pravilima znanstvene, odnosno na činjenicama bazirane komunikacije, jer bi se inače jezik javne sfere prepustio manipulaciji i propagandi. Proizvoljne, neobavezujuće ili neprovjerljive tvrdnje postaju onda relevantne, plakativan diskurs lišen svake diferencijacije. Kad postane dominantan, vodi nas u postfaktičku kulturu etikete, u kojoj nema mjesta ni za dijalog niti za bilo kakav smislen govor. Nažalost, u doba hiperpolitike (Anton Jäger), koju sam na ovom mjestu nedavno pokušao skicirati, sve više zapadamo u to stanje, a sve se više udaljavamo od onog prosvjetiteljskog komunikacijskog ideala koji je zamišljao spomenuti Habermas.

2.

To vrijedi i za fenomen “bošnjačkog nacionalizma, sintagmu kojom se posljednjih godina u političkom govoru označuje niz različitih, često i međusobno suprotstavljenih pojava. Teza o bošnjačkom nacionalizmu kao nekoj relevantnoj društvenoj pojavi dolazi s različitih strana: npr. iz medijskog miljea bliskom HDZu, koji, istina, kao i vladajući krugovi u Republici Srpskoj, i dalje više preferiraju naraciju o prijetećem islamskom radikalizmu, valjda predmnijevajući da bi ta optužba imala veći efekt u međunarodnom kontekstu. Bošnjački nacionalizam registriraju i neki građansko-ljevičarski intelektualci i mediji – ova oznaka građansko-ljevičarski počiva na njihovom nominalnom samorazumijevanju, a ne nužno na stvarnom ideološkom ishodištu – kod kojih je pak govor o bošnjačkom nacionalizmu, barem retorički, usko vezan za brigu o sudbini Bosne i Hercegovine, čiji opstanak, eto, najviše ugrožava upravo ovaj nacionalizam. Ovaj se argument često povezuje s jednom historijskom analogijom: na sličan način na koji je srpski nacionalizam rasturio Jugoslaviju, tako bi bošnjački nacionalizam mogao uništiti Bosnu i Hercegovinu. Iako sam ranije već pisao o ovoj pseudohistorijskoj argumentaciji, vratit ću se na kraju još jedanput na nju i u ovom tekstu.

U javnom govoru o bošnjačkom nacionalizmu kao važnom političkom faktoru rijetko se kad nastoji objasniti šta zapravo čini ovu ideologiju ili agendu, koje su njene osnovne značajke i koji su konkretni efekti njenog djelovanja. Obično se on (u kritici koja dolazi s nominalno lijevih pozicija) paušalno stavlja u istu ravan sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom, pri čemu se nalaze strukturalne sličnosti. Takva paušalna kritika bošnjačkog nacionalizma, osim što nije u stanju odrediti šta on tačno predstavlja, koji su njegovi pojavni oblici, koje su njegove dominantne struje, uglavnom zanemaruje još jednu notornu kulturološku činjenicu. A ona glasi: nacionalizmi nisu identični, na što je uza zgražanje dijela javnosti nedavno skrenuo pažnju Andrej Nikolaidis. Nacionalizme oblikuju vrijeme i prostor, specifične društvene okolnosti, karakter njihovih velikih naracija, kultura sjećanja i mnogi drugi faktori. U svojoj knjizi This America: The Case for the Nation liberalna američka historičarka Jill Lepore na jednom mjestu ističe:

“The United States is different from other nations and its nationalism is different, too. Every nation is different from every other: nations define themselves by their differences, even when they have to invent them; that’s part of what makes them nations.”

Ne samo da se nacionalizmi razlikuju međusobno, postoji različite verzije istog nacionalizma, a i razlike u odnosu na vremenski i prostorni kontekst. Ukrajinski nacionalizam nakon Majdana i okupacije Krima nije isti kao ranije, a pogotovo nakon sveobuhvatnog ruskog napada na Ukrajinu 2022; istovremeno, nijedna od tih varijanti ukrajinskog nacionalizma nije ista kao putinistički velikoruski nacionalizam. Austrijski državni patriotizam ili nacionalizam od kraja 19. stoljeća bio je krajnje suprotstavljen velikonjemačkom nacionalizmu i činio je jezgro (doduše slabašnog) otpora u Austriji nakon priključenja ove države trećem reichu. Danas se pak njemački nacionalisti okupljeni oko grofa Clausa von Stauffenberga, koji je 1944. godine izveo neuspješan atentat na Hitlera, smatraju junacima otpora nacionalsocijalizmu, dok je ekstremni nacionalizam hitlerovskog tipa, s kojim ovaj prvi dijeli neke sličnosti, odgovoran za najveće i najstrašnije zločine u historiji čovječanstva. Tako se ni nacionalizam afričkih i arapskih država niti Gandhijev nacionalizam u antikolonijalnoj borbi ne mogu poistovijetiti s francuskim ili britanskim imperijalnim nacionalizmom. S druge strane, isti je taj imperijalni nacionalizam pod vodstvom Churchilla, koji inače u jednom od svojih govora razlikuje dva tipa nacionalizma, odigrao važnu ulogu u oslobađanju Evrope od fašizma. Primjeri bi se mogli nizati do unedogled: mogli bismo ovdje u dugom nizu razmatrati unutarnja proturječja irskog, katalonskog, mladobosansko-jugoslavenskog ili turskog nacionalizma, koji je stvorio modernu tursku državu, ali snosi i odgovornost za ogromne zločine nad Armencima i Grcima.

Teorija nacionalizma je rekonstruirala mnoge strukturalne sličnosti i podudarnosti između nacionalizama, no apstraktno i strukturalističko poimanje ovog fenomena, kojem često u simplificiranom obliku pribjegavaju i domaći kritičari nacionalizma, često potpuno ignorira kontekst, ali i konkretan sadržaj onoga o čemu govori. Da navedem samo jedan primjer: motiv herojstva i žrtve, koji se čini zajedničkim elementom svim nacionalizmima (i načelno je neizostavan u konstrukciji kolektivnih identiteta), naprosto nema isti semantički efekt kad se u nekoj zajednici kao ratni heroji slave recimo Mustafa Hajrulahović-Talijan, Dragan Vikić ili Jovan Divjak, a u nekoj drugoj Ratko Mladić, Radovan Karadžić ili Dario Kordić.

U našem konkretnom slučaju valja se dakle pozabaviti pitanjem šta bi zapravo bio „bošnjački nacionalizam“. Potpisnik ovih redova ni u primisli ne pretendira dati neke konačne odgovore; no čini se korisnim otvaranjem nekih pitanja potaknuti raspravu na ovu temu.

3.

U ovoj kolumni nema dovoljno prostora za detaljno teorijsko raščlanjivanje ove teme, pa ću se preglednosti radi zadržati na nekoliko ključnih aspekata. Preuzet ću stoga postavku Hansa Ulricha Wehlera da je nacionalizam idejni sistem, doktrina ili svjetonazor koji služi stvaranju, mobilizaciji i integraciji jedne veće solidarne zajednice (nazvane nacijom) te prije svega legitimaciji novovjekovne političke vladavine, te od poznatog razlikovanja Ernesta Gellnera, koji prepoznaje dvije ključne manifestacije nacionalizma: nacionalizam kao osjećaj i nacionalizam kao politički pokret, pri čemu se posljednji naslanja na taj osjećaj ili na ono što se obično zove nacionalnu svijest.

Ako stvari najprije sagledamo na nivou na kojem se manifestiraju osjećanja ili svijest i ako govor ili djelovanje u javnom prostoru uzmemo kao izraz te svijesti, onda zasigurno možemo pronaći brojna svjedočanstva o postojanju tog retoričkog bošnjačkog nacionalizma, naročito onda kad se ispoljava kao jezik mržnje ili šovinizam, upućen od mahom anonimnih korisnika na društvenim mrežama zamišljenim ili stvarnim pripadnicima drugih etničkih grupa. Takve pojave nisu zanemarive, ali, objektivno gledano, ostaju uglavnom ograničene na anonimni javni prostor te se ne mogu smatrati relevantne za zajednicu. Drugačije stvari stoje s onim javnim govorom ili praksom u kojima su ideološke figure nacionalizma već internalizirane i implicirane pa ne upadaju toliko u oči, a koje Michael Billig zove banalnim nacionalizmom. U njemu se pripadnosti vlastitom kolektivupripisuje neka veća vrijednost u odnosu na ono Drugo ili Strano. Takvu vrstu nacionalističke svijesti zatičemo u patriotskom diskursu čak i tamo gdje se ona baš i ne očekuje: tako je Billig čak i u djelu liberalnog mislioca Richarda Rortyja našao elemente američkog hegemonijalnog nacionalizma. Sasvim sigurno da bošnjački nacionalizam postoji i na toj razini, od svakodnevnog govora do djelovanja javnih djelatnika i akademske zajednice, ali sa obzirom na to da je taj banalni nacionalizam očito popratna pojava svake nacionalne svijesti, njega ovdje ne moramo posebno analizirati, iako on u nekim slučajevima može eskalirati u otvoreni šovinizam ili kulturni rasizam.

No šta je s drugom manifestacijom nacionalizma: postoji li bošnjački nacionalizam kao pokret? Prema Gellneru, nacionalizam podrazumijeva doktrinu da se etničke granice moraju poklapati s političkim. Izvor političke legitimnosti u nacionalističkom je ključu etnička pripadnost, u idealnom slučaju etnički homogena nacionalna država. Kad se taj teorem prevede u našu političku stvarnost, vidjet ćemo da je taj organizirani nacionalizam dominantan, pa i institucionaliziran u manjem bosanskohercegovačkom entitetu (kao i u samoj Srbiji) te ga, između ostalog, nalazimo upravo u ideji legitimnog (etničkog) predstavljanja. No bošnjački nacionalizam, koji bi podrazumijevao zalaganje za odvojeni, etnički homogeni prostor ili se temeljio na etničkoj pripadnosti kao isključivom izvoru legitimnosti, kao relevantan politički faktor naprosto ne postoji. Takvu agendu nemaju čak ni one stranke koje se smatraju nacionalno bošnjačkim. Moguće da je nedavna inicijativa trenutnog MVPa za održavanje Bošnjačkog sabora, na kojem bi se pod jednim krovom, čak i u nekoj budućoj instituciji po uzoru na HNS, okupile bošnjačke političke stranke, zametak takvog nacionalističkog pokreta, ali u ovom se času takvi projekti nalaze na margini društvene i političke scene.

Ostaje za kraj da se kratko osvrnemo na već spomenutu historijsku analogiju bošnjačkog nacionalizma u Bosni i Hercegovini sa srpskim nacionalizmom u Jugoslaviji. U tom kontekstu se često spominje termin “većinski nacionalizam, koji, prema pobornicima ovog historijskog poređenja, valja tretirati drugačije od “manjinskih nacionalizama, pa bošnjački politički faktor u skladu s tim, a da ne bi ponovio grešku srpskog nacionalizma s kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, mora izaći u susret manjinskim nacionalizmima, odnosno etnopolitičkim zahtjevima HNSa i SNSDa. U tom mentalnom obrascu već prosta činjenica pripadanja demografskoj većini proizvodi efekt da se samo suprotstavljanje ideji “legitimnog predstavljanja ili puko zalaganje za liberalnu građansku demokratiju ili naprosto jačanje suverenosti i državnosti Bosne i Hercegovine ima smatrati bošnjačkim nacionalizmom, a katkada čak i “islamskim radikalizmom. No takva kritika “bošnjačkog nacionalizma, osim što nedopustivo dekontekstualizira političku realnost, u sebi krije još jednu ključnu logičku grešku. Kao što politolog Jasmin Mujanović podvlači u svojoj novoj knjizi, samorazumijevanje bošnjačke politike nije zasnovano samo na većinskoj pripadnosti: Bošnjaci, naime, jesu demografska većina u Bosni i Hercegovini, ali su isto tako i manjina u regionalnim okvirima, i to ukliješteni između Hrvatske i Srbije, dvije države s dugotrajnom i agresivnom nacionalističkom agendom, koja se neprestano upliće u BiH uz ambiciju da kreira političku stvarnost u ovoj zemlji. U tom smislu, ne zbog neke urođene moralne superiornosti, nego vođen bazičnom političkom logikom opstanka, u kojoj je zemlja i država Bosna i Hercegovina jedini mogući okvir, bošnjački politički faktor naprosto je prinuđen odreći se radikalnog nacionalističkog programa stvaranja homogene države, kakav u sebi nose konkurirajući susjedni nacionalizmi i na istoku i zapadu. Otuda se bošnjačka nacionalna svijest, shvaćena ovdje u najširem smislu riječi, uza sve oscilacije i unutarnja proturječja, kao i neke incidentne epizode, do sada u svojoj glavnoj struji uvijek temeljila prvenstveno na identifikaciji sa “zemljom (sa svim njenim nužnim i nesvodivim pluralnostima), a ne na nekom imaginarnom čistom etničkom prostoru. Čak i kad bi neki relevantni bošnjački akteri, neskloni ideji moderne države, sanjali neke druge snove, politički bi ih rezon vraćao na Bosnu i Hercegovinu kao jedinu moguću stvarnost u kojoj Bošnjaci uopće mogu biti subjekti. No da li će bošnjačka politika iz ove pretpostavke crpiti energiju za izgradnju moderne, demokratske i pluralne države, ili će nekad, u korist svoje štete, preuzeti logiku susjednih etnonacionalizama, svakako i dalje ostaje otvoreno pitanje.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Sarajevo je dokaz da islam i judaizam pripadaju jedan drugome, te da je Evropi potreban i islam i judaizam“, te da je rat protiv Sarajeva...
Na temu bošnjačkog nacionalizma, kako se on manifestira te koji su njegovi pojavni oblici za Tačno.net pisat će politolozi i univerzitetski profesori sa područja bivše...
U svom romanu Proširenje, objavljenom prije nepune dvije godine, austrijski književnik Robert Menasse napisao je veliku i dojmljivu satiru o evropskim integracijama, koja bi mogla...
Ukoliko se želi raditi na stvaranju bh. identiteta koji bi nadvladao ili natkrilio postojeće etnoidentitetske centrifugalne politike, valja napraviti radikalan zaokret u odnosu na dosadašnju...