Evropske integracije kao šarena fasada

U svom romanu Proširenje, objavljenom prije nepune dvije godine, austrijski književnik Robert Menasse napisao je veliku i dojmljivu satiru o evropskim integracijama, koja bi mogla biti poučna i za naše političare. Ima jedna upečatljiva scena u romanu, očigledno zasnovana na realnim događajima, u kojoj gradonačelnik Tirane i budući fiktivni albanski premijer (kojem je kao model očito poslužio Edi Rama), odluči “europeizirati” prijestolnicu, ogrezlu u sivilu realsocijalističke arhitekture, tako što će podijeliti građanima boju da, umjetnički nadahnuto, ofarbaju svoje fasade i tako poboljšaju sveopću sliku grada.

I.

U snovima o Evropi koje sanja prosječan bosanski (pa i balkanski) čovjek, nema ništa originalno niti revolucionarno. Štaviše, to su snovi koji su se, u našoj kolektivnoj imaginaciji, već ostvarili, samo nisu kod nas, nego drugdje, na nekim tobože sretnijim geografskim prostorima, koje različito nazivamo, a o čijim stvarnostima, usprkos svim današnjim tehničkim mogućnostima, uglavnom malo znamo. U desetljećima, pa i stoljećima iza nas, u našoj kolektivnoj svijesti usidrio se jedan moćan mentalni obrazac, koji se svakodnevno ispoljava u javnom govoru, novinarskom, političkom i svakodnevnom jeziku, čija je temeljna poruka da je život negdje drugdje, kako je to Milan Kundera izrazio u višeznačnom naslovu svog romana iz 1973. godine. Život, onaj pravi, uvijek je za nas negdje drugdje, prostorno i vremenski, u budućnosti ili izmaštanoj boljoj prošlosti (što kod nas izraz nalazi u jugonostalgiji ili titostalgiji), no nikada ovdje i nikada sada. Ta fatalna ekstremna izmještenost našeg odnosa prema drugima i prema sebi zajednička je crta naših različitih identitetskih opcija. Često se iskazuje kao površna otvorenost i nereflektirani kozmopolitizam, čak i onda kad se naizgled preokrene u svoju suprotnost, u uskogrudi konzervatizam, šovinizam i otpor prema svemu stranom (posebno zapadnom). To su samo dvije strane iste medalje. A ta medalja iz spomenute uzrečice uvijek se kao čigra posebno brzo zavrti kad govorimo u našem odnosu prema Evropi i njenom institucionaliziranom pojavnom obliku koji znamo kao Evropsku uniju.

II.

Kad je prije nekoliko dana Vijeće Evropske unije dalo načelno saglasnost za otvaranje pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom, ohrabrujući vlasti da nastave s “reformskom agendom”, jedan je dio naše vladajuće političke elite zakliktao od radosti, tumačeći ovaj (uza sve ograde, nesporno važan) “iskorak” kao svoj veliki uspjeh, spočitavajući opoziciji i kritičarima da su ih bezrazložno i zlobno optuživali za nesposobnost ili izdaju državnih i nacionalnih interesa. No, realno sagledano, taj veliki “događaj”, taj krupni “iskorak”, ne negirajući mu stanoviti značaj, ispostavlja se više kao još jedan polukorak, međukorak, kakvih je bilo mnogo u tom famoznom “procesu približavanja”, a jedan od njih “poklonjen” je prethodnim vlastima u odlasku kada je Bosna i Hercegovina zvanično postala zemlja kandidat za članstvo u ovoj organizaciji. Sam početak pregovora, dakle početak realizacije odluke EU, uslovljen je dodatnim reformama, potrajat će dakle još dok se ne odredi konkretan datum. Ipak, prava se opasnost krije u sve većem proturječju između slova i duha evropskih integracija, između retorike “evropskih vrijednosti” i realnosti političke prakse na terenu. Naime, u gotovo isto vrijeme kad su stigle “lijepe vijesti” iz Bruxellesa, HDZ je kao jedna od stranki vladajuće koalicije pokrenula inicijativu za novi izborni zakon, po kojem bi faktički trebala biti legalizirana trajna vladavina te iste političke organizacije i na nivou Predsjedništva BiH, zakovan etnokratski sistem, ionako ojačan prethodnim intervencijama OHR-a, te povećana već postojeća nejednakost glasa na etničkoj osnovi, koju mnogi s pravom nazivaju aparthejdskom. Da bi ironija ili pak cinizam bio veći, upravo je Vijeće Evropske unije u svom saopćenju o otvaranju pristupnih pregovora s BiH istaknulo da bi bilo protivno evropskim standardima i vrijednostima, kao i tehničkoj dimenziji procesa evropskih integracija, produbljivati etničke podjele u izbornom zakonodavstvu. Iako šanse da se naum HDZ-a ostvari trenutno nisu osobito velike, izuzev ako stranke Trojke ne žele izvršiti političko samoubistvo, ostaje veliki problem što one anticivilizacijske i antievropske zahtjeve HDZ-a (kao i one Dodikove) uopće prihvaćaju i tretiraju kao zalog za neko buduće “kompromisno rješenje”. Uopće se ta floskula o politici kompromisa, koju je internalizirala Trojka, a koju svesrdno podržavaju neki evropski zvaničnici, sve više pokazuje kao perfidno sredstvo ucjenjivanja bosanskog političkog faktora, koji se, istina, dobrim dijelom sam izmanevrirao u takvu poziciju. Naime, stiče se dojam da je Trojka kao svoj uteg naspram maksimalističkih etnoseparatističkih zahtjeva HDZ-a i SNSD-a postavila nešto što se uopće ne nalazi u istom transakcijskom registru, kao što bi, recimo, bila, ravnopravnost ili proporcionalna zastupljenost etničkih komponenti u vlasti ili centralizacija države, nego upravo napredak u evropskim integracijama. To stvara nerazrješivu unutarnju proturječnost, pogotovo ako uzmemo u obzir već spomenuti raskol između evropske retorike i prakse, u kojoj su evropske integracije daleka i neodređena budućnost, i u kojoj su se proruski politički činioci u potpunom sukobu s proklamiranim evropskim vrijednostima i standardima proglašavali “šampionima evropskih integracija”. Opravdana je bojazan da bi se u tako postavljenoj računici zarad neke maglovite perspektive mogli žrtvovati veoma konkretni državni interesi Bosne i Hercegovine. Konkretna se sadašnjost ne trampi za obećanje neke nedokučive sutrašnjice.

Tačno je da kompromis znači usaglašavanje interesa različitih strana, ali usaglašavanje unutar zajedničkog vrijednosnog okvira i istog registra. Ovdje na djelu nemamo ni zajednički okvir niti se to usklađivanje suprotstavljenih stavova kreće u istom registru. Naprotiv, naša politika kompromisa podsjeća na morbidnu situaciju u sljedećem vicu: dođe vuk zecu u kućicu i kaže mu: “Sad ću te pojesti.” Zec će njemu: “Molim te, nemoj, daj da nađemo kompromis, evo odgrizi mi šapu.” Ovaj mu odgrize šapu pa dođe drugi dan i ponovi prijetnju. Zec kao kompromis ponudi drugu šapu, i tako redom dok ne ostane bez sve četiri šape, a na kraju ga vuk, kad se zec više i ne može boriti, niti može pobjeći, svakako pojede.

III.

Da se vratimo na početak. Takva logika “kompromisa”, u kojoj se kao “prodržavni” uteg na vagi etnopolitike pojavljuju evropske integracije, rezultat je ne samo spleta okolnosti i konkretne konstelacije na terenu nego i dubinskih kompleksa podređenosti, koji su ukorijenjeni u našem kolektivnom odnosu prema političkoj Evropi. Ivan Krastev i Stephen Holmes u knjizi Svjetlo koje se ugasilo opisali su komplekse koje od samog početka, odnosno od pada Berlinskog zida, prate evropske integracije, u kojima se zapadnoevropske zemlje pojavljuju kao model koji ostali bespogovorno moraju oponašati. Pritom nije riječ samo o općecivilizacijskim vrijednostima liberalne demokratije, niti tek o neutralnim tehničkim standardima, nego o normama proisteklim i odnjegovanim u zapadnoevropskim društvima, na koje ona, barem to njihovi predstavnici često naglašavaju, polažu autorska prava. Činjenica, kažu Holmes i Krastev, da su ove zemlje tranzicije svedene na puke imitatore, proizvela je vremenom velike frustracije, kojima se može djelimično objasniti, kako oni navode, i uspon autoritarnog populizma u srednjoistočnoj Evropi. Nisu svi ovi uvidi primjenjivi i na Zapadni Balkan, pogotovo ne na kompleksne odnose u Bosni i Hercegovini, ali se može s velikom dozom sigurnosti reći da će slijepa poslušnost prema zapadnim i evropskim funkcionerima, koji često slijede politike svojih nacionalnih država ili čak svoje sasvim lične i mutne agende, biti kontraproduktivna i za državu ali i za “evropsku budućnost”.

I za kraj jedna ilustracija iz savremene književnosti. U svom romanu Proširenje, objavljenom prije nepune dvije godine, austrijski književnik Robert Menasse napisao je veliku i dojmljivu satiru o evropskim integracijama, koja bi mogla biti poučna i za naše političare. Ima jedna upečatljiva scena u romanu, očigledno zasnovana na realnim događajima, u kojoj gradonačelnik Tirane i budući fiktivni albanski premijer (kojem je kao model očito poslužio Edi Rama), odluči “europeizirati” prijestolnicu, ogrezlu u sivilu realsocijalističke arhitekture, tako što će podijeliti građanima boju da, umjetnički nadahnuto, ofarbaju svoje fasade i tako poboljšaju sveopću sliku grada. Plan naizgled uspijeva: Tirana je postala šarenija, evropske su diplomate oduševljeno pozdravile promjene i novu atmosferu, iako se iza fasada malo što promijenilo. Kad se kasnije s površinskih pitanja trebalo okrenuti konkretnim stvarima, a Albanija dobiti zvaničan datum za ulazak u EU, Francuska blokira tu odluku jer EU nije spremna za proširenje. Premijer, razočaran jer je izbore dobio na “evropskoj priči”, počinje koketirati s Kinom okrećući se nacionalizmu i ideji Velike Albanije, na što evropski političari reagiraju retorički oštro, ali suštinski ravnodušno. I u toj beskonačnoj igri, koja neodoljivo nalikuje našoj političkoj stvarnosti, svi se pretvaraju da im je stalo do zajedničke evropske budućnosti, ali svi varaju sve, i sve ostaje na površini, na šarenilu fasada, dok iznutra sve truhne i sve se urušava.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Evropsko vijeće je na današnjoj sjednici usvojilo odluku o otvaranju pregovora s Bosnom i Hercegovinom, čime je dalo podršku preporuci Evropske komisije. ...
Sedam država članica Evropske unije (EU) je pismeno zatražilo od Evropskog saveta da na predstojećem samitu EU odobri otvaranje pristupnih pregovora sa Bosnom i Hercegovinom....
Prije pet godina uoči europarlamentarnih izbora kurentna roba bile su zelene politike i klimatske promjene. Ove su godine u fokusu obrambena politika, stvaranje zajedničke obrane...
Rastuća vrućina također predstavlja prijetnju prijenosu energije jer toplina utječe na dalekovode, a suše utječu na proizvodnju energije u sustavima nuklearnih elektrana. Poplave bi također...