Morbidni gradonačelnik Kordić

Nacionalizam je dominantan u javnom diskursu i neofašisti poput Kordića dugo čine vlast u BiH, pa su polako i bez žurbe završili fazu institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. Naravno, u ovom stoljeću nijedan fašist poput Kordića neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što govore; svakako, važno je i kako djeluju.

Nalazimo se u jednom opasnom razdoblju koje je talijanski filozof Antonio Gramsci, kojega su talijanski fašisti u prošlom stoljeću strpali u zatvor, nazvao “interegnumom” ili međurazdobljem u kojem “stari svijet” umire, a novi se još nije rodio. I to je razdoblje, kaže Gramsci, puno “morbidnih simptoma”.

Jedan je od tih simptoma i gradonačelnik Mostara, Mario Kordić, koji se povodom okupljanja udruženja antifašista u slavu oslobođenja grada na Neretvi u II svjetskom ratu poželio “okrenuti budućnosti i zaustaviti veličanje zločinačkih ideologija”. Ovom je rečenicom gradonačelnik Mostara postao prvi visoki dužnosnik HDZ-a, koji je eksplicitno politički stao protiv antifašističkih vrijednosti partizanskog pokreta.

Nacionalizam je dominantan u javnom diskursu i neofašisti poput njega dugo čine vlast u BiH, pa su polako i bez žurbe završili fazu institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. Naravno, u ovom stoljeću nijedan fašist poput Kordića neće prisvojiti naslov “fašist”, jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što govore; svakako, važno je i kako djeluju.

Taj novi, remodulirani fašizam niče u nedostatku političkih ideja i nepoznavanju univerzalnih vrijednosti, pa tako uzima oblik i boju svog vremena i kulture. A mi živimo u kulturi poricanja i laži, opravdavanja zla koje je činjeno drugima u ime nacionalnih prava, interesa i zaštite. Naša je ravnodušnost i naviknutost na pojavu fašizma opasna za budućnost. Zato se mora otvoreno reći da je izjava Maria Kordića prototip današnjeg fašizma.

Nažalost, gradonačelnik Mostara samo je jedan u nizu galerijskih likova bh. političara duhova prošlosti kojima nema kraja – oni se kao smrtonosni virus zla i gluposti začas preoblikuju tvoreći nove i nepredvidive kombinacije, nove složenice vladanja i političkih koaliranja. U Bosni i Hercegovini danas je teško reći šta je lijevo, a šta desno, što politiku dovodi do kraja smisla i ne ostavlja nikakav prostor za alternativu.

Za taj fašizam koji se rodio pod našim prozorima, koji se ispisuje na zgradama i grobljima, spomenicima antifašizma i kome se navijački skandira na stadionima, odgovorni smo svi – pojedinačno i kolektivno. To je rezultat duhovne praznine, izgubljene političke vizije ideja i ideala licemjerne akademske zajednice, kvaziljevičara koji za porodičnim stolom pričaju nacionalističke priče dok se u javnosti stisnutih figa u džepu zalažu za građansku i multietničku državu, zatim kriminogene poslovne elite uvezane s korumpiranim sudstvom i policijom, potom segregacijskog školskog sistema i politički kontrolisanih medija i, naposljetku, egzistencijalno ucijenjenih i politički usranih kukavica koji sebe nazivaju intelektualcima.

Samo u takvoj zemlji može biti biran za gradonačelnika neko kao Kordić; i to u jednom od najljepših gradova na Balkanu, čija antifašistička prošlost i partizanski pokret iz II svjetskog rata obavezuje etički i racionalno da se na toj poziciji nađu oni koji će afirmisati politike mira i dijaloga. Kordić je izdanak političkog ološa iz HDZ-a jer posebno podsjeća na kadar iz devedesetih godina, kada su partizane sveli isključivo na zločince koji su ubijali nevine Hrvate na Bleiburgu, kao da se ništa prije tog maja 1945. nije događalo. Iako se posljednjih godina promijenio odnos dobrog dijela hrvatske javnosti prema NOB-u, zahvaljujući autentičnoj memoriji ljudi koji su doveli i do promjene društvene atmosfere i realnog odbacivanja ustaštva od službene politike Hrvatske, ostali su HDZ-ovi pojedinci poput Kordića iz revizionističkog spektra tuđmanizma, koji potpuno odbacuju jugoslavensko nasljeđe i falsifikuju NOB, sistemski brišu emancipatorske politike socijalizma i ideale zajedništva u borbi jugoslavenskih naroda.

Kordić se poput mnogih desničara politički referira na završeni proces u Evropskoj uniji koja je izjednačila nacizam s komunizmom kao totalitarnim sistemima, a to je nemoguće. Komunizam jeste bio totalitarni sistem, ali je nacizam mnogo više od toga – to su dvije dimenzije i njihovo je izjednačavanje rehabilitacija nacizma. Kako bi rekla Hana Arent, bilo kakav pokušaj da se u nacizmu traži nešto razumno, bilo kakvo opravdanje jeste njegova rehabilitacija. Slažem se: treba govoriti i o onome što se do prije 30 godina prešućivalo, ali se ne treba i ne smije danas – u ime istine i demokratije – ni prešućivati ni negirati ono što su notorne istorijske činjenice. Zločinci koji su svoju krvavu rabotu obavljali “oboružani” rasnim teorijama i teorijom “krvi i tla”, nebulozama o “rasi gospodara” i o “rasno inferiornim narodima”, nisu bile nikakve patriote kakvim se danas predstavljaju od desničarskih medija i organizacija. A upravo to se događa. Svjedočimo bakljadama desničara, okupljanjima bivših pripadnika zloglasnih nacističkih vojnih formacija, pretvaranju notornih kolaboracionista u borce za nacionalno oslobođenje. To nisu samo balkanska posla, puna je Evropa takvih tendencija koje već ove izborne godine mogu biti većina u evropskim parlamentarnim klupama.

Pogubnu ulogu u relativiziranju zločinačkog karaktera fašizma i u istovremenom demoniziranju antifašizma (i antifašista) imaju mediji, publicistika, obrazovni sistem. I sve se to događa uz saglasnost pojednih “demokratskih” vlada. U takvim je prilikama nužno da antifašisti dignu glas i iz komemorativno-memorijalne faze krenu u aktivni protest protiv onoga što se događa pod plaštem demokratije, a što nije ništa drugo nego priprema terena za zatiranje demokratije i obnovu postfašizma uz zloupotrebu demokratskih institucija.

Uostalom, Hitler je došao na vlast na demokratskim izborima i samo u tri mjeseca uz pomoć demokratski izabranog parlamenta doslovno ukinuo demokratiju. Naravno, mora se uvijek podsjećati radi potomstva ko je i kada, kako i zašto počeo Drugi svjetski rat, ko su bili saveznici i sluge naci-fašizma u tome ratu i ko je u njemu pobijedio, s kojim idealima i za koje su se vrijednosti borili antifašisti. BiH je utroba antifašističkog otpora i zato radi partizanskih grobova na našoj zemlji imamo moralnu obavezu pričati s mladima koji o o tome uglavnom pojma nemaju, koji su dezinformisani i dezorijentisani u činjenicama ko su i kakvi su bili fašisti, a ko su i kakvi su bili antifašisti. Treba govoriti stalno i uporno, glasno i bez kalkulacije.

Moramo prokazivati neofašiste i u njih upirati prstom, sramotiti njihove bezočne teze koje negiraju razlike između sistemskog činjenja zločina fašista u Drugome svjetskom ratu i zločina pobjednika, koje niko ne poriče, ali koji nisu bili sistemska politika. Nikada se ne smije odustati od antifašizma kao trajnog sistema vrijednosti, primarno ljudskog, a ne političkog opredjeljenja; bez antifašizma nema demokratije jer je opstanak demokratije uvjetovan zatiranjem fašizma, kako onda tako i sada.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Dino Mustafić

Dino Mustafić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno...
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji...
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje...
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima,...