Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM!
Zato je najavljena Rezolucija o genocidu u Srebrenici značajna, ne da bi potvrdila priznate i presuđene činjenice već prije svega da politički i etički upozori cijeli svijet radi budućnosti da se ne dozvoli jednoj grupi u društvu da negira iskustva druge, da manipuliše historijom na takav način da ošteti marginalizovanu grupu i opravda nasilje počinjeno nad njom, čime se sigurno postavljaju temelji za ponovno nasilje i viktimiziranje.
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“.
Nacionalizam je dominantan u javnom diskursu i neofašisti poput Kordića dugo čine vlast u BiH, pa su polako i bez žurbe završili fazu institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. Naravno, u ovom stoljeću nijedan fašist poput Kordića neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što govore; svakako, važno je i kako djeluju.
Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno nema daha, niti ideje, pa smo svi u matrici samopodrazumijevajućih principa. Pobunom se jedino može izići iz mentalne bodljikave žice kojom smo okruženi, a Dino Mustafić je jedan od ljudi koji je vidi, koji o njoj govori i koji se protiv nje bori filmom, pisanjem i javnim govorom. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa njim u novoj epizodi Mikrofonije sa Amerom.
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji uvek nove partije i uvek nova lica izlaze na uvek iste istorijske izbore decembra 1990. godine i svađaju se ko će kao veći hrišćanin i Srbin pre na Kosovo
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda.
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“
Pojedinci koji se čvrsto pridržavaju načela i uvjerenja jesu nepoželjni u egzistencijalnom prostoru političara, označeni su kao neprijatelji ili najčešće izdajnici naroda jer im je vrijednosni sklop usmjeren prema izabranim ciljevima koji daju svrhu, smisao i kvalitet svačijem životu, a ne isključivo sebi, licemjerno skriveno kroz brigu o kolektivitetu
Tri su pretpostavke antiintelektualizma – mediji, demokratija i internet. Umberto Eko je pisao da internet dovodi do invazije imbecila, svjedočim da se to najbolje vidi u našoj twitter zajednici. Pitanje je dana kada će internetski batinaši SFF-a umjesto tastature uzeti stvarne palice. A tada više nema potrebe za filmom, drugi su prioriteti.
Ukratko: kome još nije jasno zašto treba ugasiti antifašistički plamen u BiH? Skupi račun plina sigurno nije razlog, treba ugasiti vrijednost i ideju antifašizma.
Ljevicu treba da odlikuje i beskompromisna borba za ljudska prava i tolerancija naspram šovinizma i mržnje prema Drugima i drugačijima. U sklopu ljudskih prava ljevica se intenzivno zalaže za rodnu ravnopravnost i feminizam spram društvene matrice patrijarhata i seksizma. Daje nesumnjivu podršku manjinskim LGBTIQ pravima naspram izražene homofobije jer to pripada pravu na slobodno izražavanje seksualne ili bilo druge orijentacije, što naravno, nije samo po sebi manje ili više važno od drugih prava.