Borba za apsolutnu nevinost i žrtvu vlastitog naroda jeste konstanta susjednih politika i “kulture sjećanja” u Srbiji i Hrvatskoj. A BiH je zemlja puna starih i novih stratišta, masovnih grobnica, jama i mučilišta i najstrašnije je što takva politika sjećanja potire i prezire stvarnu veličinu i smisao žrtava i njihove patnje – jednako tuđih kao i svojih, jer ih pretvara u puko sredstvo, oduzimajući im individualnost, brišući neponovljivost i užas konkretne patnje. Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM!
Pred nama je pitanje da li smo još uvijek sposobni shvatiti poruku demokrata stare Atene koji su pozivali na "stvaranje ljudskih bića koja žive u ljepoti, koja žive u mudrosti, ljubeći zajedničko dobro"? Ako ubrzo ne odgovorimo kao zajednica na ovo pitanje onda će dramatična poruka Maxa Webera: "Onaj koji traži spas duše svoje i duše drugih, ne bi ga smio tražiti na stazama politike" imati pojačan smisao srži angažmana odlučnih demokrata da zaustave fanatizam i nepopustljivost populista.
Kant nije smatrao zlo svjesnom opakošću radi opakosti same. Za njega čak i najizopaćeniji moraju priznati postojanje moralnog zakona. Kantova teorija o “radikalnom zlu” nije u mogućnosti da objasni ideološko i plitkoumno zlo, gdje akter poput Krajišnika motivisan idejom za njegov narod ne razmišlja o dobru i zlu, već to počinjeno zlo sada i želi naplatiti iz budžeta, novcem bh. entiteta RS kojeg pune i preživjele žrtve genocida i drugih zločina.
Naposljetku smo izgubili ono zbog čega volim svoju zemlju; Albert Camus je to nazvao “stara uvjerenost” koju je čovjek imao u sebi, zbog koje je vjerovao da uvijek može izmamiti ljudske reakcije iz drugog čovjeka razgovara li sa njim na jeziku zajedničke čovječnosti.
Reditelj Dino Mustafić, kolmnista portala Tacno.net je osvojio prvu nagradu na Green Montenegro International Film Fest-u sa dokumentarnim filmom "Panonica na zrnu solu" i to u kategoriji najboljih promotivno turističkih filmova.
Čovjek teško shvata koliko je učinjena grozna šteta po slobodu mišljenja i slobodu govora sve dok ne počne prebrojavati koliko je malo ostalo odvažnih da svojim kritičkim, ali i sve više iscrpljenim glasom ne kažu: “E pa nije to tako. To vam je jasno, zar ne?”
Dino Mustafić bosanskohercegovački je režiser s bogatim opusom kazališnih predstava, dokumentarnih i igranih filmova za koje je višestruko nagrađivan. Sa samo 27 godina postao je direktor kazališnog festivala MESS, a danas je direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Režirao je više od 100 predstava, klasičnih i suvremenih pisaca, koje se igraju u svim gradovima bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu, a predstava Helverova noć, Kamernog teatra 55, dobila je najviše internacionalnih priznanja u povijesti BiH teatra. Nigdje se ne osjeća strancem jer je, kaže, dio kulturnog naslijeđa Danila Kiša, Mirka Kovača, Andrića, Selimovića, Krleže, ali i Ekatarine Velike i Indeksa.
Jasno je, dakle, da su Dodik i Čović rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena (Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban), kojeg treba nazvati pravim imenom – antimuslimanski savez. Namjerno ga ne zovem antibošnjačkim, pa čak niti antibosanskim, jer u postojećim međunarodnim okolnostima, sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu uz migracionu krizu koja je na granicama EU, on jeste izvorno antiislamski. Kao takav, dobija veću međunarodnu cijenu, predstavljajući Srbe i Hrvate kao „spasioce Evrope“ od islamske pošasti ugnježdene i parkirane u imigrantskim kampovima na granicama EU gdje je BIH po njima sigurnosna prijetnja broj jedan.
“Mrzim, dakle jesam” ima tržišnu i političku vrijednost, jedina je konstanta političkog djelovanja u BiH više od tri decenije. Tolika preplavljenost mržnjom u javnome prostoru znači da ne znamo što s vlastitom slobodom. To znači da ne cijenimo slobodu koja afirmiše razumni govor i razumno djelovanje, uz stalnu svijest da istu takvu slobodu i odgovornost ima i svako drugi ko živi uz nas.
Zato je najavljena Rezolucija o genocidu u Srebrenici značajna, ne da bi potvrdila priznate i presuđene činjenice već prije svega da politički i etički upozori cijeli svijet radi budućnosti da se ne dozvoli jednoj grupi u društvu da negira iskustva druge, da manipuliše historijom na takav način da ošteti marginalizovanu grupu i opravda nasilje počinjeno nad njom, čime se sigurno postavljaju temelji za ponovno nasilje i viktimiziranje.
Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM!
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“.
