foto: Pixsell
Oni se privatno, među svoja četiri kućna zida, je li, smiju mrziti koliko god mogu više, na dušu im, ali u državnim poslovima, dok im traju mandati – to se ne smije ni pomisliti. Kamoli medijski vidjeti i osjetiti vođenjem dvostrukih politika, suprotstavljenih jedna drugoj i na domaćem i na međunarodnom tlu. Ova dvojica ni pola posto ne šišaju te svoje obaveze i odgovornosti, nego se karikaturalno nadmeću prikazati većim gazdom Bijedne Naše, inteligentnijim, sposobnijim, radišnijim, pa i utjecajnijim u svakom smislu. A to tako ne ide niti smije biti.
Piše: Marijan Vogrinec
„Primirje“ između dvaju državnih brda Bijedne Naše nije dugo potrajalo. Tek toliko, za ljetnih zvizdana, je li, da se ovnovski jezici malo odmore prije nove, žestoke uporabe glede&unatoč tzv. sabotaže stupanja na snagu 1. listopada 2023. Zakona o izbornim jedinicama. A razlog više no banalan: nije bilo tinte za neophodan potpis državnog poglavara? Netko s makar elementarnim smislom za ironiju čuo bi iza tzv. sabotaže zvučnu kulisu vrijedne istarske kantautorice Tamare Obrovac: „Pišem pismo tinta mi se proli/ daleko je onaj ko me voli/ tinta mi se proli/ daleko je onaj ko me voli“.
U Bijednoj Našoj, međutim, već i jaslička djeca odavno znaju da se, je li, trenutni Pantovčak i Banski dvori ne vole, da se predsjednik RH Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković međusobno ne mogu smisliti ni nacrtani. A to pak mačku o rep tko navodno (ni)je imao tinte, nalivpero, kemijsku olovku, itsl. za već drugi dan potpisati još vruće izglasani Zakon o izbornim jedinicama u kojemu je zakonodavac (krajnje provokativno ili neznalački?) – čitaj: vlada premijera Plenkovića – bio zapisao 1. listopada 2023. kao nadnevak njegova stupanja na snagu umjesto, npr. nakon objave u Narodnim novinama.
I eto ti belaja, što bi rekli jarani: nikad ne spavajući Mosad vječno budnih troje-četvero jedino vidljivijih mostovaca zvoni na uzbunu: „Dogodio se dosad najveći proceduralno-zakonodavni skandal time što je Zakon objavljen u Narodnim novinama dva tjedna nakon što u njemu piše da je stupio na snagu!“
A, zapravo, radi se o buri u čaši boze na kojoj ama baš nitko neće steći nikakve političke poene upravo da su sutra tzv. veliki izbori, a ne tek na proljeće sljedeće godine. Sic transit. Premijeru Plenkoviću pak – koji ni sâm ne zna mrzi li više Milanovića ili Mostove jurišnike Nikolu Grmoju, Miru Bulja, Ninu Raspudića i životnu mu družicu Mariju Selak-Raspudić, odnosno Sandru Benčić iz opcije Možemo! – to je Mostovo otkriće tople vode poslužilo za ničim opravdani/izazvani napad na predsjednika RH koji, je li, namjerno, podmuklo, kukavički i možda subverzivno nije odmah stavio svoj autograf na njegovu/vladinu, formalno zakonsku volju HDZ-ove saborske tzv. stabilne većine, nego se držao ustavnog roka od osam dana po dostavi Uredu predsjednika RH. E sad, je li Milanović mogao, da je htio, potpisati Zakon takorekuć već i minutu nakon što mu je dostavljen te u ime općeg dobra pregristi egoističan osjećaj „vladina pisara“?
Jest, ali nije. Kazao je da se ne želi ponižavati kao „vladin pisar“ čim se to od njega zatraži. Potpisao je u ustavnom roku, ali nakon 1. listopada 2023., a Narodne su novine objavile Zakon čim su ga dobile potpisanoga.
Mostovi jurišnici
Mostovi jurišnici, već jako zadihani u bjesomučnoj predizbornoj kampanji protiv HDZ-a, SDP-a, Socijaldemokrata, ali i stranaka s konzervativne tzv. desnice koje pucaju na isto biračko tijelo, a zasad ne žele s njima u koaliciju, iskoristili su datumski raskorak za napad na „uspješnu vladu premijera Plenkovića“.
Ovaj je pak hitro prebacio lopticu u Milanovićevo dvorište i, naravno – (ne)svjesno? – uvredom: da je predsjednik niš’ koristi, lijen, da ne poštuje volju zakonodavca Hrvatskog sabora, da će mu poslati tintu i nalivpero koje očito nema, izazvao lava da mu javno uzvrati rikom u svomu drčnom stilu koji miluje uši velikom dijelu javnosti, ali ne i proplenkovićevim komunikolozima i stranačkim poslušnicima iz užega vladina kruga. „Pišem pismo tinta mi se proli/ daleko je onaj ko me voli/ tinta mi se proli/ daleko je onaj ko me voli“, pjeva Obrovac, a ovi što su blizu jedan drugomu, na kojih kilometar zračne linije, ne vole se niti će se ikad voljeti, ali tinta im ne izlazi iz glave. Na opće izrugivanje birača.
„Plenković već neko vrijeme ne prestaje piliti“, kazao je predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović neki dan u Sesvetama na obilježavanju 32. obljetnice 144. brigade HV-a. „Imali smo dva-tri mjeseca mir i sad se čovjek toga dohvatio kao luda Mara i ne prestaje. Što se tiče one tinte, neka je zadrži za sebe, jer će mu trebati kada bude potpisivao smjene i ukidanje imuniteta svim muljatorima oko sebe. Lijenost? Što bi bilo da sam marljiv!? Moj put i mojih 20 godina u politici su grčki ep prema njemu. Što je Plenković radio od 1994. godine kada je iz Bruxellesa doveden za ruku u 25. godini života na mjesto zamjenika načelnika u Ministarstvu vanjskih poslova, i to preko prijateljskih i zavičajnih veza? Kakve je on kvalifikacije imao za to? Običan institucionalni parazit. Ja samo pitam: da sam marljiv, kao što navodno nisam, i da nisam koncentriran kao kobra, gdje bi mi bio kraj? Mislim da bi mi i ovaj kontinent bio premali. Dakle, pazi što govoriš, čovječe! I, drugo, nemoj ulaziti u nepotrebne svađe. Meni ovo ne treba. Napisali ste glupost. Nije pitanje lijenosti, nego pitanje kulture, društva, prava… To ne možeš napisati. Ponavljam još jednom za sve: u zakonu sve piše, u završnim odredbama, osim ako iznimno ne postoji jasan dogovor, ali ne vidim zašto bi trebao takav dogovor.
I što smeta da se napiše: ovaj zakon stupa na snagu toliko i toliko dana nakon objave u Narodnim novinama. To je u pravilu osam dana, može biti i jedan dan, šest mjeseci… Ako se radi o propisu koji je toliko kompleksan da se ocjenjuje, da javnosti i korisnicima treba vremena za priviknuti se na njega, ali ne možeš staviti fiksan datum u zakon i reći: stupa na snagu tada, jer time ulaziš u ovlasti predsjednika države.
HDZ i Plenkošenko nemaju pravo meni nametati rok u kojem trebam potpisati. Ustav kaže: osam dana.“ U sudaru dvaju ovnovskih ega – koji nisu nikad čuli za ustavno oktroiranu upravljačku tzv. kohabitaciju predsjednika RH i premijera, iako su obavezni sukreirati ključna rješenja za državu? – prvi stradaju nacionalni interesi zemlje.
Podjele bilo koje vrsti i osobne taštine bildaju netrpeljivosti od kojih nemaju koristi ni njihovi akteri, kamoli šira društvena zajednica. Ovo s tzv. sabotažom nadnevka stupanja na snagu Zakona o izbornim jedinicama nije prvi niti će biti posljednji put da se bez rukavica obračunavaju Milanović i Plenković, koji pak sve češće i mimo uvjerljive argumentacije difamira predsjednika Republike kao lidera koji se otvoreno svrstava na stranu političke oporbe. Riječju: radi o karijernoj glavi Andreja Plenkovića i kod kuće i u Uniji te o stranačkoj glavi HDZ-a na vlasti u zemlji.
Puno je toga glede&unatoč čudno i nevjerodostojno u Bijednoj Našoj, ustavno oktroiranoj sekularnoj (sic transit) i socijalnoj (sic transit) državi za koju uglavnom ne vrijedi premijerova, je li, mantra s Dana Hrvatskog sabora: Hrvatska na dobrobit svih svojih građana, društvo što počiva na vrijednostima demokracije i slobode, jednakosti i solidarnosti te ljudskih prava i društvene odgovornosti.
Prvo, premijer Plenković skače samomu sebi u usta, jer je prethodno tvrdio da „postoje dvije Hrvatske“: njegova i HDZ-ova koja radi, stvara i skrbi za svoje građane i oporbena koja samo kritizira, sabotira i ničim ne pridonosi boljitku. Drugo, premijer Plenković i predsjednik RH Milanović čak se i bez ikakve tinte bitno razilaze u ocjeni stanja ne samo vlastite zemlje nego i EU-a, pa… Za razliku od premijera i njegovih ružičastih naočala, predsjednik Republike pripisuje Plenkoviću i HDZ-u tešku koruptivnu koroziju u društvu, gdje ljudi na pozicijama drže da je „javno dobro njihovo, pa ga plindraju“, a premijer i vlada to ne žele ili ne znaju suzbiti.
Za razliku od katoličke Francuske Emmanuela Macrona, čija vlast dosljedno primjenjuje sekularnost u javnom životu, odvojenost vjere od države radi afirmacije republikanskih i građanskih utemeljenja Treće Republike, RH se četirima izrazito štetnima tzv. Vatikanskim ugovorima dao podčiniti Svetoj Stolici na način da vjersko, katoličanstvo financijski i organizacijski dominira javnim prostorom.
Hrvatska je pak socijalna država samo na papiru i u smiješnim filipikama vladajućih politikanata, a u društvenoj zbílji je karikatura iole odgovorne i učinkovite socijale.
Kad je riječ o tzv. dobrobiti svih građana, toj je frazi bez pokrića suprotstaviti statistiku o građanima tzv. prvog reda (političari, branitelji i tzv. Crkva u Hrvata) i velikoj većini svih ostalih: osiromašenih, izrabljivanih, potplaćenih, socijalno isključenih, depresivnih te moralno i pravno bačenih na društveno-političku marginu. To je još jedan u nizu razloga zbog kojih se bitno ne slažu Milanović i Plenković. S, je li, tintom i nalivperom ili bez njih, svejedno. Vrijednosti demokracije? Dajte najte, reći će i predsjednik RH, i kompletna šarena politička oporba i 75 posto građana koji godinama tvrde u anketama da „Hrvatska ide u pogrešnom smjeru“ i premijera Plenkovića smatra „najnepopularnijim političarem“ u zemlji, a predsjednika RH „najpopularnijim“.
Iz takva sjemena, prirodno, ne može niknuti – osim u glavama političkih tzv. ljudi nahvao (dum Marin) – nikakav zdrav plod jednakosti i solidarnosti te ljudskih prava i društvene odgovornosti. Pa ih, dakako, ni nema. Osim spontane solidarnosti tzv. običnih/malih ljudi koji nesebično daju sve od sebe za potrebite u svim prirodnim katastrofama, obiteljskim i inim nesrećama, koje „Plenkovićev RH“ ne priznaje, zanemaruje, odbija, ne vidi i ne čuje… Ali ne zaboravlja, tu je i okom i skokom kad treba uharačiti 25 posto PDV-a na humanost i solidarnost tzv. običnih/malih ljudi.
Karikaturalno nadmetanje
Sramota do neba da „pravedna, solidarna i odgovorna“ država skupo drugima naplaćuje vlastitu neodgovornost i bešćutnost. Pa kada to CRO predsjednik baci HDZ-u/Plenkoviću pod nos, „niš’ koristi“ je lider, rusofil, oporbeni mecena i državni neprijatelj No. 1? Jest da nikomu ne trebaju ni tinta niti nalivpero za ispisati činjenice o suodgovornosti dvojice najviših državnih lidera ne samo za tzv. stanje zdravlja RH nego i za pokvarene međusobne odnose.
Oni se privatno, među svoja četiri kućna zida, je li, smiju mrziti koliko god mogu više, na dušu im, ali u državnim poslovima, dok im traju mandati – to se ne smije ni pomisliti. Kamoli medijski vidjeti i osjetiti vođenjem dvostrukih politika, suprotstavljenih jedna drugoj i na domaćem i na međunarodnom tlu. Ova dvojica ni pola posto ne šišaju te svoje obaveze i odgovornosti, nego se karikaturalno nadmeću prikazati većim gazdom Bijedne Naše, inteligentnijim, sposobnijim, radišnijim, pa i utjecajnijim u svakom smislu. A to tako ne ide niti smije biti.
Na koncu, tko ozbiljan šiša i raskorak u datumskom stupanju na snagu, odnosno terminu kada su Narodne novine objavile Zakon o izbornim jedinicama budući da to neće ama ni za jotu utjecati ni na pripremu tih izbora, ni na izlaznost birača, a bogme niti na izborne ishode.
O tim se ishodima – jedino važnim za sve građane i budućnost ove trknute zemlje – povelo računa znatno prije aktualne bure u čaši boze među dvama državnim brdima: u povjerljivim kuhinjama vladajuće političke opcije u kojima se prekrajalo izborne jedinice da bi, kao takve, bile upisane u novi zakon.
Pa ta medijska farsa o nekakvoj ludoj Mari, tinti i nalivperu nije ništa više od još jedne nečasne potvrde o karakterima ljudi koji, je li, tvrde da vode Bijednu Našu u „bolju budućnost“. Lidersko šaketanje zbog tinte „lude Mare“ što bujično teče ispod ovnovskog brvna između Pantovčaka i Markova trga dio je iritantne priče u nastavcima o neodgovornosti na javnoj dužnosti, političkoj nezrelosti, netoleranciji i nadasve samosramoćenju…
Obespravljeni, sve nezadovoljniji lošim i krajnje neizvjesnim životom tzv. obični/mali CRO ljudi to nisu zaslužili. Na svoju nesreću, još će se naslušati i nagledati tako čega, jer tek predstoji doba najžešće predizborne kampanje „vađenja crijeva“ oponentima, pretrčavanja među političkim oborima, naprasna presvlačenja ideoloških kaputa, vješanja najprljavijeg rublja… Pa, nazdravlje!
