Hejterski čardak ni na nebu niti na zemlji

Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.

Foto: Josip Regovic/Pixsell

Knjiga umirovljene politologinje iz Zagreba Mirjane Kasapović “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva”, koja pretendira povijesnoj i politološkoj vjerodostojnosti, je li, stručno-znanstvenog promišljanja (post)jugoslavenstva “argumentiranjem” neutemeljene, nevjerodostojne “službeno” novokomponirane 1990-ih godina u bijednoj našoj, teze kako je “Jugoslavija bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća”, politideološki je jednostran, isključiv i nestručan pamflet na krijesti uvezene emigrantske povijesne i politološke publicistike, koja desetljećima nakon debakla marionetskoga tzv. NDH 1945. godine krivotvori u pobjeglištvu povijesne/politološke činjenice o Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i partizanskoj oslobodilačkoj borbi (najveći i najorganiziraniji pokret otpora nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi) na pobjedničkoj, savezničkoj strani te grubo anatemizira svaku Jugoslaviju (“tamnicu hrvatskog naroda!”), odnosno lik i djelo Josipa Broza Tita, jednog od najvećih državnika u 20. stoljeću.

Knjiga Mirjane Kasapović – što indikativno ilustrira i autsajderska družba izvjesnih potrošenih novinara i umirovljenih bivših političara na promociji u prostorijama izdavača Školske knjige, odreda tzv. desnih istomišljenika – nije važan “prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva”. Kamoli to što su joj nekritički, hvalospjevno pripisali kao “vrijednost” predstavljači: već zaboravljeni neuspješan bivši političar Dražen Budiša (“jugoslavenski je režim počivao na političkim represijama i kultu ličnosti patoloških razmjera”), izvjesni povjesničar Zlatko Begonja (“autorica Kasapović je razotkrila pokušaje inficiranja društva apologetskim jugoslavenstvom i postjugoslavenstvom s dogmatskih pozicija obrane jedne propale političke religije”) ili pak predsjednik Uprave Školske knjige Ante Žužul (“naše je društvo uvelike mentalno okamenjeno u ideologiziranoj prošlosti u kojoj nismo u stanju povijesno prihvatiti stvarnost”) etc.

Članak proširen u knjigu

Od autorice Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.

Već je i sama ta činjenica više no uvjerljiv pokazatelj o kakvoj se knjizi, “znanstvenici” i “znanstvenoj” metodi, izdavaču i promotorima pred pažljivo izabranim publikumom radi. Autorici, je li, Mirjani Kasapović, kamoli izdavaču, nije palo na um, recimo, pozvati na promociju, ako već ne kao predstavljače knjige, istinske znanstvene autoritete za noviju hrvatsku/jugoslavensku povijest (npr. Hrvoja Klasića ili Tvrtka Jakovinu), koji o temi “Zbogom postjugoslavenstvu!” znaju, imaju i usude se reći više no Dražen Budiša, Zlatko Begonja i Ante Žužul zajedno s Gordanom Malićem (?!), uhljebljenim na HRT-u. Kasapović je otprije znana po “nepristranu”, “znanstvenom” tretmanu tzv. hrvatske politike strogo nacionalističkog tipa, koju HDZ drži na uzici. Svojedobno je kazala za legitimnoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića da je “otužna politička figura čaršijske retorike i najveći politički štetočina postdejtonskog BiH”. Uvredljivo, netočno i neintelektualno.

Prema HRT-ovu izvještaju s predstavljanja njezine nove knjige – navodno na Žužulov nagovor proširenoga istoimena članka objavljenog sredinom svibnja 2023. na mrežnoj stranici Anala Hrvatskoga politološkog društva – “autorica smatra da nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika u svjetskim, međudržavniom i građanskim ratovima svojih ‘južnoslavenskih plemena’ i svojih ‘bratskih naroda i narodnosti’. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo”.

A onda Kasapović poentira u stilu onoga što je milo i drago uvezenoj iz proustaške emigracije tzv. povijesnoj istini i politološkoj “znanosti”, koje u novokomponiranij 1990-ih godina inačici opstoje i danas. Službeno ih se alimentira pozamašnim svotama javnog novca, publicira, promiče na kojekakvim “stručno-znanstvenim” tribinama (čak u organizaciji Katoličke crkve, sic transit), kontaminira sveučilišne katedre, siluje medije… Bauk davno umrle SFR Jugoslavije, jugoslavenstva i postjugoslavenstva i dalje ne dâ mirno spavati ljudima poput Mirjane Kasapović i istomišljenika joj s promocije u Školskoj knjizi.

I ne samo njima. Ni politikantima za državnim kormilom, koji se prave tošo i grbavima, pa im je komotnije držati se po strani od revizionističke agresije na noviju hrvatsku povijest, ne sjećati se što je zapisano u Izvorišnim osnovama Ustava RH o temeljima hrvatske države i kontinuitetu današnje državnosti. Bez Tita i Jugoslavije danas ne bi bilo države u kojoj su mogući Mirjana Kasapović i istomišljenici.

Veleizdajničke podguzne muhe

Ustaše i ine Führer-Duceove veleizdajničke podguzne muhe, što ih je Tito bio razbucao 1945, “povjesničari” novokomponirane revizionističke “misli” nazivaju “nedužnim hrvatskim žrtvama”. Citiraju priučenog istraživačkog “velikana”, ruskoga grofa Nikolaja Tolstoja (80), koji je iz svoga udobnog doma u britanskom Oxfordshireu razglasio: Urbi et orbi, kako su Titovi partizani “pobili stotine tisuća Hrvata” izručenih s Bleiburškog polja.

To su vjerodostojne “spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača” (sic transit, grof Tolstoj i takvi?!) prema kojima je, je li, “začuđujuće otporan i ravnodušan lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor”? Pa kako to da su onda i najmoćniji na Istoku i Zapadu, okrunjene glave, politička i intelektualna globalna elita, osobito tzv. treći svijet, objeručke prihvatili Titovu “totalitarnu” državu, dolazili mu na noge i pola stoljeća častili njegov etat tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti? Kako to da nikomu i nikad ni na kapitalističkom Zapadu niti na komunisičkom Istoku nije palo na pamet prozvati “kumrovečkog Jožu” za nekakve ratne ili poslijeratne zločine protiv čovječnosti, nego se uz fotografije velikana pobjedničke antihitlerovske koalicije postavljalo i Titovu sliku?

A činjenica jest i to da u tri desetljeća trajanja, tzv. samostalna, neovisna i suverena nije ostvarila ni 5% društvenog, ekonomskog, političkog i inog razvitka – da se i ne govori o kulturi i umjetnosti, sportu, moralnoj vjerodostojnosti i međunarodnom ugledu/poziciji – koliko je ostvarila Titova SFR Jugoslavija u istom razdoblju. Tim više jer je bivša država također imala četverogodišnji bratoubilački rat, iz kojega je bila izašla s neusporedivo više žrtava, stoput razorenija, opljačkanija, gola i bosa, gladnija no što je Tuđmanova “domoljubna” Hrvatska ikad bila. Ali i moralno jača, jedinstvenija, politideološki svjesnija i predanija “pljunuti u obnoviteljske šake” no što će Tuđmanova Hrvatska ikad biti.

U Titovo je doba SR Hrvatska stasala na razinu treće industrijski srednje razvijene europske zemlje, samodostatne prehrambeno, energetski i svim temeljnim uslugama za uredan život s perspektivom napretka, a RH danas uvozi više od 60% hrane (od jaja i mlijeka do jabuka, šljiva i čak, sic transit: slame i šumskog lišća), nema dovoljno nafte, plina, sve banke (osim poštanske, HP-a) drže stranci, prometnice su u koncesiji, stranci kupuju atraktivne turističke kapacitete, poljoprivredno zemljište itd. Kriminal, korupcija, ubojstva, nered u prometu, droga, nasilje svake vrste, politička kakofonija mrzilačkih podjela, raspad zdravstvenog i školskog sustava, nekontrolirano širenje jaza između prebogatih i presiromašnih itd.

Toga u Titovoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti ili nije bilo ili je ponečega od tih zala bilo u zametku i energično sasječeno u korijenu. Buljuk tih što su znali popustiti izazovu pozicije na kojoj se, je li, dalo štogod gurnuti u vlastiti džep ili su mešetariti sa stalno budnom (pro)ustaškom emigracijom, pa su završili u Lepoglavi, Staroj Gradišci, na Golom otoku i tako nekim izoliranim mjestima, 1990-ih su se godina za režima tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana ogrebli za statuse tzv. hrvatskih političkih uznika i fasovali lijepe državne apanaže. Najveću je inkasirao izvjesni “proljećar” Đuro Perica, HDZ‑ov stranački prgava protujugoslavsnskog jezika.

Prije par godina, recimo, provedena je anketa među 2200 građana u RH i BiH, starijih od 45 godina, s iskustvom života u bivšoj 24-milijunskoj jugoslavenskoj državi, o tomu kada se bolje živjelo: u vrijeme Tita ili Tuđmana, 82% anketiranih izjasnilo se da se “prije bolje živjelo, sigurnije i zadovoljnije, nego danas”. Sve pak statistički valjane ankete među građanima o tomu kako danas žive i što ih muči upućuju na to da se “teško živi, u dugovima i blokadama, jedva preživljava, u podijeljenom društvu, politički i sigurnosno nestabilnom, demografski umirućem, u kojemu mladi nemaju budućnost”. Obećana “hrvatska Švicarska bogatih i sretnih ljudi” u kapitalističkom sustavu – nakon što “upalimo demokratsko svjetlo u komunističkomu mraku”, sic transit – realizirala se kao “noćna mora” i gadna masovna prijevara. Ne ponovilo se.

Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! ” i njezinih zlonamjernih apologeta nije se ni moglo očekivati objektivno, kritičko i znanstveno utemeljeno promišljanje vrijednosti jugoslavenstva i postjugoslavenstva, ako im je polazište teza daje “knjiga vrijedno štivo, koje je neophodno pročitati, kako bi se dobio bolji uvid u značenje istaknutih pojmova i sintagmi, neobično važnih za razumijevanje nakana i ciljeva onih koji su na njima ustrajavali i nadalje to čine” (Begonja). Ne radi se tu ni o kakvim “pojmovima i sintagmama”, nego o činjenicama o jednoj državi u kojoj su ljudi živjeli sve bolje i bolje te zadovoljnije, pristojno zarađivali na sigurnim poslovima, nisu se dijelili politički, nacionalno i vjerski, putovali su bez vize u 168 država svijeta (do rijeke Rio Grande, granice Meksika i SAD-a npr.), danima ridali zbog Titova “odlaska u u legendu” i sl.

Povijesna istina i fatamorgana

Na ispraćaju u Kuću cvijeća u Beogradu došlo mu je odati počast više od 200 najvažnijih državnika i izaslanika najvećih svjetskih organizacija, što, je li, samo po sebi dovoljno govori o kako se velikom svjetskom državniku radi, o kakvoj politici i kakva je globalna vrijednost taj jugoslavenski sustav nesvrstanosti, čije su temeljne postavke danas i osnovne premise djelovanja UN-a. U susjednoj Sloveniji, npr., naprednijoj i bogatijoj od RH u svakom smislu, ne srame se ni Tita, ni partizanske borbe niti svoje, je li, jugoslavenske tradicije, koji ponosno i danas žive ne samo u nazivima ulica, trgova, prometnica, ustanova, obljetnica… Zemlja koja se srami svojih istinskih velikana i krivotvori povijesnu istinu, nema budućnost.

Sudeći po nabrijanosti pak Mirjane Krizmanić, promotora njezine knjige i biranog publikuma istomišljenika na skupu u Školskoj knjizi, Hrvatska itekako ima budućnost, jer je opstala i opstajat će ubuduće baš zato što su joj u temeljima vrijednosti o kojima zbore i Izvorišne osnove Ustava, a baština su Titovog jugoslavenstva i postjugoslavenstva. Ne krivotvorno oktroirane povijesne genetike u dijelu tzv. novohrvatske demokracije. U zdravom demokratskom društvu, kakvo ova tzv. samostalna, neovisna i suverena neće imati ni za sljedećih tisuću godina po isteku Zvonimirove kletve, budućnost se uvijek zida na zdravom temelju, kamenu stancu, ne na muljevitu luzerstvu prepravljenom u sjajnu fatamorganu.

Baš kao što istinske vrijednosti jugoslavenstva nisu u službenoj modi, ali se bez njih ne može naprijed, jer se radi o općim vrijednostima pravde, jednakosti i općeg dobra, postjugoslavenstvu reći “zbogom!” jednako je, alkarski rečeno, “promašil/la”. Čak ne “uništa”. Otuda i nemoćan bijes iz Školske knjige, jer da “lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor pokazuje začuđujuću otpornost i ravnodušnost” – pazi koliki je to zapasan intelektualni prostor! – prema anatemi postjugoslavenstva i krivotvorenim prinosima povijesnoj neistini. Knjiga je Mirjane Krizmanić kvazistručni čardak ni na nebu niti na zemlji. Ponavljanje je to kvazistručnih (o znanosti ovdje ne može biti ni primisli) emigrantskih pamfleta o “zločinačkoj, autokratskoj i nenarodnoj jugoslavenskoj vlasti”, “kultu ličnosti” i “patološkom diktatoru Josipu Brozu”. Takvo štivo nikomu ne treba čak ni tamo kamo kralj ide pješke.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Nakon Zekanovićeva krvožednog ispada usred Hrvatskog sabora na konstituiranju 11. saziva, nereagiranja tzv. pravne države i nove političke vlast te mutavog SDP-ova odgovora na prijetnju...
Povijesni će revizionizam novije/daljnje hrvatske prošlosti biti službeno priznata istina... DP je, uz HDZ Plenkovićevu svijeću, razbio manjince te protivno Ustavu RH i međunarodnim uvjetima...
„Klečavci“ već mjesecima na javnim mjestima, iritantno provocirajući javnu svijest i savjest suvremena društva, agresivno zazivaju mušku supremaciju („duhovni vođe obitelji“, sic transit), mole se...
Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine...