Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.
Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine u Benkovcu, odrastao u Karinu Donjem, a Srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu te 1982. stupio na dužnost operativca za reguliranje prometa u Biogradu na Moru, gdje je svibnja 1990. raspoređen na odgovornije mjesto operativca za kriminalističko-tehničke poslove.
Budući da vođe tzv. mainstream lijevih i desnih stranaka još nisu i valjda nikad neće biti spremni za zajednički nastup na parlamentarnim izborima, jer su nesposobni i za ujediniti se i unutar svojih politideoloških torova, HDZ može mirno spavati i Plenković može računati na treći mandat. Eventualno, pravodobno se pobrinuti što će, najvjerojatnije, sa svojom relativnom izbornom pobjedom. A etika je voda duboka, pa... Nije li s njom – gledajući i hrvatska politička iskustva – isto što i s poviješću: pišu je pobjednici?
Nema veze, je li, što Ustav RH izrijekom ne zabranjuje predsjedniku RH kandidirati se kao nestranačka osoba na nekoj od stranačkih lista i reći da želi biti premijer, dok mu je predsjednička dužnost na isteku? Nema veze ni to što je takva praksa dopuštena čak na izborima u Uniji? Ima veze samo to da vladajuća stranka HDZ i njezin autoritarni premijer ne žele ni po koju cijenu izbornu konkurenciju Zorana Milanovića, cijeli svoj mandat najpopularnijeg političara u RH, poimence izabranog u narodu
To, pak, što se čuje u sabornici između HDZ-ovih i oporbenih zastupnika, osobito nekih i s jedne i s druge strane politideološke barikade, mlaka je voda prema rječniku kojim se bez ikakve zadrške služe dvojica državnih lidera, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković. Ne samo najodgovornijih za stanje u zemlji i njezin imidž u tzv. međunarodnoj zajednici nego i ljudi koji bi i s obzirom na ustavne norme i obaveze trebali biti primijerom uljuđene komunikacije lišene govora mržnje.
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je, je li, pravomoćnom povijesnom presudom mjesto u najzabitnijem kutu zaborava. Nikako na rehabilitacijskoj niši nekog političkog programa, kojim treba novačiti ljude za neku novu budućnost na starim, dokazano pogrešnim obrascima. Ni roditelji, ni škola, ni Crkva niti država RH ne uče mladež tomu da „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, tzv. murali nekog ustaškog mulca pod njemačkom kacigom u Zadru (potpis: Tornado, lokalni „navijači“) i Splitu (potpis: Torcida Mejaši), ušato u s križem među krakovima i sl., nisu ama baš nikakva budućnost.
Četiri jahača Apokalipse ne jašu rakete poput eurovizijskoga Leta 3, nego megakorporativnu pohlepu globalnog Sjevera za prirodnim i ljudskim resursima. Bijedna je naša u toj pješčanoj oluji samo neznatno zrnce u globalnoj Sahari, koje pasati silovito nose kako i kamo pušu. Kada baš jako zagusti – kao 1941, pa onda i 1991. godine – ni puška nije alatka za razbibrigu, ali dok nije tako i dok su ugroze nacionalnog digniteta i teritorijalnog identiteta samo loptica za politikantski ping-pong, dokazano: ne ide Hrvat rado u vojnike. Ma što i ma koliko, je li, grmjelo u susjedstvu. Globalna je budućnost maknuti prst s okidača. No za takvo je što u ovima trknutim vremenima induciranih netrpeljivosti tek potrebno steći kritičnu količinu pameti
Te ljude valja prihvatiti kao sebi ravne u svim ljudskim potrebama i pravima, jer je integracija u različitostima uvijek produktivnija od getoiziranja. Od stanja „Čiča-Tomine kolibe“ do bliže i osobito dalje budućnosti, sudeći po povijesnom iskustvu čovječanstva, put jeste težak, trnovit, vrlo krvav, neizvjestan, nerazumljiv i periodično obeshrabrujući, ali – nema alternativu. Ima nas osam milijarda u istoj svemirskoj arci i tu nema pomoći. Badava svi šovinizmi, rasizmi, ksenofobije, žilet-žice, čelična vrata, fronteksi, policije i vojske što postavljaju prepreke na tom putu, zidaju zidove i huškaju podmorske nemani. Kugla je globalno dobro u svim svojim dijelovima, nema i ne smije biti privatnih posjeda s dugim cijevima i čoporom bijesnih doga oko plotova.
Neki je dan ugledni odvjetnik Čedo Prodanović u intervjuu „Pressingu“ televizije N1 Hrvatska kazao da „rak-rana zvuči ružno za ocjenu stanja u pravosuđu, ali tu smo negdje. Jedan od uzroka jeste u samom pravosuđu, a drugi u odnosu prema njemu“. Stanje u društvu za HDZ Plenkovićeve vladavine daleko je od podnošljivog. „Vlast determinira rad svih institucija i u nekim se situacijama sigurno čeka neki signal, govorim o situacijama kaznenog progona, ali nemam čvrste argumente, jer nema dokaza“, tvrdi Prodanović. „Da je ostao na vlasti Ivo Sanader, danas bi Hrvatska bila pet puta normalnija zemlja.“ Ali nije ostao. Njegov silazak s liderske scene bio je šok i u RH i u tzv. međunarodnoj zajednici, pa je nagađati kakva bi Hrvatska bila danas – da je ostao.
CRO premijer i šef „europejskoga“ tzv. light HDZ, Andrej Plenković – „hrvatski europučanin“, sic transit – na proljetnim će i ljetnim parlamentarnim i europarlamentanim izborima imati lijepu priliku objasniti biračima što je, kako, kada i zašto po naputku „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (iz službene prepiske) radio na tzv. pravoj strani povijesti, pa doveo gro tzv. običnih/malih sugrađana u položaj da jedva sastavljaju kraj s krajem ili grcaju u tzv. dužničkom ropstvu banaka, teleoperatera, trgovačkih lanaca...
Sva prethodna politička, predizborna obećanja o smanjenju stope PDV-a, osobito na hranu i energente, glatko su padala u vodu netom po proglašenju izbornih rezultata. Država se grčevito drži uhodanih alata za bildanje svog proračuna i srca je kamenoga – sramota do egzosfere! – čak i prema humanitarnoj pomoći, gdje uredno naplaćuje tih 25% PDV-a
Hrvatski je veleposlanik u Svjetskoj organizaciji, bivši Vjesnikov novinar, Vladimir Drobnjak, zaprepastio zainteresiranu domaću i stranu javnost glasajući protiv mira i humanosti, jer mu je tako zapovijedio vanjskopolitički šef Gordan Grlić Radman, a ovomu šef Andrej Plenković. Nijednom od te trojice nije palo na um da ne smiju sami odlučiti kako će RH glasati u UN-u bez konzultiranja s predsjednikom Milanovićem. Naime, Ustav RH izričito propisuje premijeru i šefu države obavezu – sukreiranja vanjske politike. Među inim sukreiranjima. I točka.
