Hrvatsko je zdravstvo dnevno u sukobu s redovitim isplatama plaća medicinskom osoblju i svako malo nestašicom lijekova, a većina mladih u tim zanimanjima već završnih godina školovanja razmišlja o iseljavanju u inozemstvo. Nešto je truhlo u državi Hrvatskoj. Itekako truhlo. Nažalost, ne samo u zdravstvu, gdje je lutrijska premija – ne razboljeti se.
Jako je relativno koliko je u nezavidnom financijsko-ekonomskom tzv. stanju zdravlja RH, je li, HNB-ove i Vujčićeve krivnje ili pak zasluge, no činjenica jest da njihovo regulatorno djelovanje u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ide na ruku stranomu bankarskom kapitalu i da hrvatskoga guvernera čeka lijepa karijera u Europi.
Nije bez vraga ni kuloarska vijest o tomu da će se u predsjedničku utrku upustiti i Mostova disidentica Marija Selak-Raspudić (Klub nezavisnih saborskih zastupnika i stranke Fokus), znanstvenica, bioetičarka, koja se vrlo brzo afirmirala u politici i stekla simpatizere i slijeva i zdesna. Ona, kaže, “u specifičnoj je situaciji i trenutno radimo na osiguranju logistike”. Dalija Orešković (Klub zastupnika HSS-a, GLAS-a i DOSIP-a) pak tvrdi da “nas čeka najprljavija od svih izbornih kampanja što ih je Hrvatska ikad vidjela. To se može iščitati iz ponavljanja jedne te iste HDZ-ove mantre da je Milanović kršitelj Ustava RH”.
Hrvatskoj “pobjedničkoj” histeriji u tom smislu nedostaje prigušivač, ali i taj plemeniti osjećaj da postoji puno iks važnijih stvari za život tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i njezinih – još neiseljenih – manje od 3,9 milijuna žitelja od tzv. najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije normalno da je Hrvatskoj tzv. najvažnija sporedna stvar važnija od svega drugoga na svijetu, jer izgubili “vatreni” ili pobijedili, tzv. običnomu/malom CRO građaninu ni u džep niti iz džepa; sutra je novi dan.
Vlasnik se C. I. O. S. Grupe Petar Pripuz, tvrdi, “ne može oteti dojmu” da je manipulacija gradonačelnika Tomislava Tomaševića podacima zapravo, “nagovještaj početka izborne utrke”. Itekako, samo što nije nagovještaj, a još manje – početak. Kampanja već traje od parlamentarnih do europarlamentarnih izbora i samo će još dobivati na zamahu i žestini, a problemi zbrinjavanja otpada i red u gradu Zagrebu mlinski su kamen o Tomaševićevu vratu.
Budući da više nitko ne može oboriti kontroverznog Ivana Turudića s mjesta glavnog državnog odvjetnika (DORH), gdje ga je instalirao Plenković, te da ostaje na snazi sporni tzv. lex AP (vrlo restriktivan zakon protiv tzv. curenja informacija o prvosudnim istragama), to je prijeteća batina svima u državnim službama i neovisnim medijima.
Nakon Zekanovićeva krvožednog ispada usred Hrvatskog sabora na konstituiranju 11. saziva, nereagiranja tzv. pravne države i nove političke vlast te mutavog SDP-ova odgovora na prijetnju smrću, bijedna naša sljedećih mjeseci – ako ne godina do kraja mandata? – može svašta očekivati. Samo ništa dobroga od tog buljuka tzv. ljudi nahvao (dum Marin Držić), zlih u duši, kvarnog karaktera i opasnih namjera.
Povijesni će revizionizam novije/daljnje hrvatske prošlosti biti službeno priznata istina... DP je, uz HDZ Plenkovićevu svijeću, razbio manjince te protivno Ustavu RH i međunarodnim uvjetima za državno priznanje RH segregirao i politički getoizirao Srbe.
„Klečavci“ već mjesecima na javnim mjestima, iritantno provocirajući javnu svijest i savjest suvremena društva, agresivno zazivaju mušku supremaciju („duhovni vođe obitelji“, sic transit), mole se za nekakvu strogu žensku čednost u odijevanju, za predbračnu čistoću, tzv. život od začeća do smrti, za „tradicionalne obiteljske vrijednosti“ kojih je oličenje muškarac (pater familias), itsl. te se i fizički sukobljavaju s buntovnim ženama koje se ne smatraju niti pristaju biti manje vrijednim od muškaraca. Umjesto da ustavno sekularna, tzv. pravna država zabrani „klečavačku“ agresiju na javni red i mir, policija ih čuva i izravno sudjeluje u sukobima s neistomišljenicima. Sic transit.
Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.
Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine u Benkovcu, odrastao u Karinu Donjem, a Srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu te 1982. stupio na dužnost operativca za reguliranje prometa u Biogradu na Moru, gdje je svibnja 1990. raspoređen na odgovornije mjesto operativca za kriminalističko-tehničke poslove.
Budući da vođe tzv. mainstream lijevih i desnih stranaka još nisu i valjda nikad neće biti spremni za zajednički nastup na parlamentarnim izborima, jer su nesposobni i za ujediniti se i unutar svojih politideoloških torova, HDZ može mirno spavati i Plenković može računati na treći mandat. Eventualno, pravodobno se pobrinuti što će, najvjerojatnije, sa svojom relativnom izbornom pobjedom. A etika je voda duboka, pa... Nije li s njom – gledajući i hrvatska politička iskustva – isto što i s poviješću: pišu je pobjednici?
