Foto: Analiziraj.ba
Kad su Amerikanci 15. augusta 2021. začuđujućom lakoćom, u samo dva tjedna dopustili talibanima da po drugi put preuzmu vlast u Afganistanu, nakon što su ih sami svrgnuli 2001., talibani su obećali kako ovog puta neće provoditi strahovladu niti braniti obrazovanje djevojkama. Što se je otada promijenilo? Drže li se obećanja?
Čini se da je obećanje bilo „ludom radovanje”. Revno obilaze osnovne škole provjeravajući nema li među djecom i koja djevojčica starija od 12 godina. To je, naime, dob do koje je ženama dopušteno pohađati nastavu. Zbog takve naredbe čak tri milijuna djevojčica uskraćeno je za temeljno pravo svakog djeteta zagarantirano svim međunarodnim konvencijama i dokumentima. Srećom, postoje hrabri pojedinci spremni na kršenje nečovječnih zabrana iskazivanjem građanskog neposluha. Nekolicina škola potajice, u podrumskim prostorijama, održava nastavu za starije djevojke. Uz skrivene podrumske učionice nalaze se i tajne prostorije u koje djevojke pobjegnu ako talibani dođu u inspekcijski nadzor.
Istina je da talibani niti prema muškarcima nisu mnogo bolji, no žene su im omiljena meta iživljavanja o čemu je u februaru 2022. francuska televizijska ekipa na čelu sa Solene Chalvon-Fioriti snimila dokumentarac „Afganistanske žene”. Solene se u Afganistan doselila 2011. i ostala u njemu do 2022. što joj je omogućilo da dobro upozna lokalne prilike.
„Nepokrivene žene su kao slatkiš koji nije omotan papirom, koji privlači bakterije i muhe i kvari se. Ali ako je slatkiš omotan, ostaje nedirnut. Oko nas su muškarci koji su kao vukovi. Ako se dobra muslimanka potpuno pokrije, Bog će je zaštititi od gladnih vukova”, kabulskim ulicama odzvanja glas propovjednika iz obližnje džamije. I to je jedna od stvari na kojoj talibani apsolutno inzistiraju. Za žene Afganistana ne postoji sloboda odijevanja, moraju se prekriti plavom ili crnom burkom, ne smiju govoriti u javnosti niti pogledati muškarca u oči. Gotovo da nema posla koji smiju obavljati, iznimka je rad u bolnicama. Većini žena namijenjena je samo kuća i poslovi u njoj. Ne smiju putovati bez muške pratnje, a kad putuju, u automobilima ih se često prevozi u prtljažnom prostoru, kao kofer ili podivljalu životinju.
Afganistanci iz urbanih sredina, čak i siromašniji među njima, u dvadeset godina između dviju talibanskih vlada, većinom su školovali svoje kćeri. Sad mlade i obrazovane žene žele raditi poslove za koje su se obrazovale, graditi karijere i pomoći u razvoju afganistanskog društva, no svaki njihov pokušaj da se zaposle završava zatvorenim vratima. Strah od talibana je prevelik.
„Nije grijeh biti žena. Marljivo sam učila kako bih imala dobru budućnost. Htjela sam ostvariti svoje snove. Imala sam toliko želja i strasti. Sada mrzim sve”, u suzama, zamuckujući govori djevojka koja ne želi provesti život zatvorena u četiri zida. I nije jedina. Mentalno zdravlje žena ozbiljno je narušeno. Na ilegalnoj tržnici jeftino kupuju antidepresive teško se noseći s prisilnim zarobljeništvom.
Talibani im ponekad dopuste tek rad u radionicama u kojima nije zaposlen niti jedan muškarac. Najčešće je riječ o malim proizvodnim pogonima u kojima dvadesetak, trideset žena šije odjevne predmete. Jedna od žena koja je osnovala takav obrt opisuje da je tijekom postupka pribavljanja dozvole za rad od nadležnog ministarstva, morala stajati u kutu dok je njen otac ispunjavao potrebne formulare. Pozvali su je da ih potpiše i onda ponovno uputili u kut dok ne donesu rješenje. Za nju je to sustavno oduzimanje svakog dostojanstva ženama bilo jako ponižavajuće. Svedene su tek na predmet želje neobuzdane muške pohote. Ovdje se konkretno radi o fakultetski obrazovanoj ženi zrele životne dobi koja je, prije dolaska talibana na vlast, vodila uspješno poduzeće, a sad je talibani tretiraju kao osobu s posebnim potrebama ili dijete kojem otac mora popunjavati papire. „Ako sutra umrem, umrijet ću ponosna što sam do posljednjeg dana života ostala s Afganistankama”, kaže.
Tisuće radnih mjesta za žene talibani su uništili. Zbog toga je, ionako siromašna zemlja, utonula u još dublje siromaštvo, srednji sloj pomalo nestaje, a mnoge žene koje su nekoć bile učiteljice ili računovotkinje i uredno zarađivale, sada prosjače na ulici. Ekstremno siromašne obitelji s više djece ponekad se odlučuju na radikalan korak prodaje vlastitih kćeri. Jedna žena, koja je ranije preživljavala čisteći tuđe stanove, ostala je bez posla. Njena obitelj živi u ekstremnom siromaštvu, u naselju potleušica, bez struje, vode i kanalizacije. Prodala je svoje tri kćeri, od kojih je najmlađa u dobi od samo dvije godine. Za nju je dobila 300 eura. Kaže da je to muž od nje zahtijevao. Djevojčice će, prema običaju, nastaviti živjeti s roditeljima do puberteta, a onda će doći po njih i odvesti ih. Postat će supruge ostarjelim pedofilima.
„Molim se Allahu da me ne prodaju. Mnogo plačem. Bojim se tih muškaraca i žena. Bojim se svih u toj kući. Bojim se da će me tući. Ako me pošalju onamo, pobjeći ću i vratiti se kući. I moja sestra će pobjeći, jako je pametna”, govori djevojčica koja je čula majčino priznanje da ih je prodala. Ovaj plemenski običaj još uvijek je živ u Afganistanu iako ga islamski zakon zabranjuje.
Žene su često žrtve nasilja svojih muževa, očeva, braće, stričeva, ali i starijih žena iz obitelji poput svekrva. Rastava braka u Afganistanu je tabu pa su žrtve obiteljskog nasilja osuđene na njegovo tiho i trajno podnošenje, čak i onda kad je riječ o prijetnji smrću ili nanošenju teških tjelesnih ozljeda.
Afganistanke su pravo glasa dobile 1964. U to doba, pod vlašću kralja Zahira Šaha, Afganistan se zalagao za prava žena, koje su se slobodno kretale, obrazovale, radile, odijevale i po svemu izgledale i živjele kao žene na Zapadu. Bilo je žena čak i na najvišim razinama vlasti, primjerice u parlamentu. No, taj se napredak zbivao gotovo isključivo u gradovima. Sela su i dalje živjela na tradicionalan način u kojem su plemenski starješine imali glavnu riječ o svim važnim pitanjima života. Monarhija je svrgnuta 1973. te osnovana Republika Afganistan, kojom su posredno vladali Sovjeti. I premda se komunistička vlast usredotočila na obrazovanje, pristup zdravstvenoj skrbi i zapošljavanje žena, značajan broj žena nije bio zadovoljan nametanjem kulturnih vrijednosti koje nisu prepoznavale kao vlastite ne uspijevajući ih uskladiti s afganistanskom tradicijom. Nije im se, primjerice, svidjelo nametanje ateizma kao službenog svjetonazora. Ni mnogim se muškarcima nije svidjela jednakopravnost žena, zahtijevali su jačanje patrijarhalnih vrijednosti. No, s takvima se komunistički režim brutalno obračunavao.
Uslijed sve većeg nezadovoljstva, krajem sedamdesetih Afganistan se počinje udaljavati od sovjetskog modela. 1979. Crvena armija na tenkovima ulazi u Kabul kako bi slomila otpor. Sukob s mudžahedinima traje punih deset godina i završava 1989. ruskim porazom. Tada na vlast dolaze radikalni islamisti, mudžahedinski militanti. Naređuju ženama da prekriju svoja tijela i uvode mnoge druge zabrane. Razdoblje od 1992. do 1996. obilježila je kontinuirana borba za vlast različitih frakcija mudžahedina, ali i silovanje više hiljada žena. Na kraju, 1996. na vlast dolaze talibani protjeravši mudžahedine te ostaju na vlasti sve do 2001. i američkog rata protiv terorizma potaknutog napadima 11. septembra.
Za vrijeme njihove vlasti ženama je zabranjeno obrazovanje, gube pristup zdravstvenoj skrbi, a fizičko kažnjavanje postaje legitiman način njihovog pokoravanja. Tuku ih i ubijaju za svaki pa i najmanji prijestup krutih pravila, u kući to čine suprug i otac, a izvan kuće talibanska moralna policija. Po rušenju talibanske vlasti, SAD ulaže više od 150 milijardi dolara u razvoj društva koje se sada zove Islamska republika Afganistan i riječ je o manje-više demokratskom režimu koji uživa podršku koalicije međunarodnih snaga. Ponovno počinje razdoblje emancipacije žena i traje dvadesetak godina, do ponovne uspostave talibanske vlasti 2021. No, visoko pozicionirane žene poput zastupnica, novinarki i sutkinja niti tijekom ovog dvadesetogodišnjeg perioda nisu bile sigurne. Zbog otkrivanja korupcijskih afera često su žrtve atentata. Po vraćanju talibana, Zapad prestaje slati novac namijenjen demokratizaciji afganistanskog društva, koje tone u sve veće siromaštvo i stare običaje osvježene talibanskim radikalizmom.
Tko je uspio pobjeći, pobjegao je. Ostala je nezaštićena sirotinja. Najugroženija skupina među njima su siromašne i, iz dana u dan sve manje obrazovane žene. Imaju li one dovoljno snage da bi se suprotstavile talibanima? Čini se da su prepuštene sebi, svjetska pažnja sad je fokusirana na dva velika žarišta, koja oba imaju potencijal prerasti u velike pa čak i svjetske ratove – Ukrajinu i Palestinu. Nakon svih igara moći velikih svjetskih sila, afganistanske djevojčice i žene ostavljene su i zaboravljene zajedno s talibanskim zaboravom obećanja koja su dali prigrabivši vlast. Je li i njima 8. mart Dan žena?
