Osamdesetih prošlog vijeka većina nas je vjerovala da će i poslije Tita biti Tito. I SFRJ. Vjerovali su u ono što su živjeli. Skoro pa niko nije ni naslućivao da će se sve tako brzo razbucati. A onda početkom devedesetih, na prvim “demokratskim” izborima, Bošnjaci, Srbi i Hrvati ubjedljivo su pregazili građane i ljude što su vjerovali da je na Balkanu moguće biti i neko kom nacionalnost nije zanimanje. Izabrali su nacionalističke političke partije ili kraticu u siguran rat. I niko nije htio priznati da je glasao za svoje. Svi su pričali da su glasali za Antu Markovića i reformiste. I lagali, kao i danas, i sebe i one kojima su to pričali. A zapravo, samo bi rijetki priznali: “Kad me zatvore u onu kućicu, ruka pođe da zaokruži naprednije i reformskije, ali izda srce, pa olovka zaokruži one moje, što se i danas zovu kao devedeset i druge.” I tako od osamdesetih i Titove smrti do devedeset i druge i danas. I u Mostaru, Banjoj Luci, Zenici i Posušju.
U takvim društvenim i političkim okolnostima radio je odgovoran policijski posao Sead Sejo Branković. Prvo u onoj velikoj Jugoslaviji, u BiH, u ratu i miru. O policiji ću samo koliko moram, o čovjeku je Seji riječ.
A Sejo prvi put priča svoju životnu priču: “Otac mi je bio ratno siroče iz istočne Bosne, pa kao jedanaestogodišnji dječak, daleke ratne 1943. godine, dopremljen u Mostar, u akciji MDD Merhamet. Roditelji mu ubijeni kao i još 34 člana porodice. Ognjište ugašeno. Tu na Luci, u podstanarskih petnaestak kvadrata, preživljali smo i borili se da osvojimo bolje. Sa samo jedanaest mjeseci uzima me porodica iz komšiluka, pod zaštitu i skrb kako bi to danas moderno kazali. Na riječ i bez ikakvih papira. Bilo je to neko siromašnije, ali ljudskije i poštenije vrijeme. Moja pomajka bila je ilegalac i učesnik NOR-a od 1942. godine, a njen muž Srbin, penzionisano vojno lice. Svu ljubav svijeta imao sam kod mojih staratelja. Sve životne lekcije i vrline naučio sam kod njih. Bili su radni, plemeniti, pošteni, solidnog životnog standarda, pomagali svakom, i znanom i neznanom. O vjeri i naciji nije se ni govorilo. Naučen sam da ljude cijenim po vrlinama: jesu li dobri ili nisu, jesu li časni i pošteni. Nikako i nikad ko je ko po imenu, vjeri, naciji. Iskreno, bilo je to nešto o čemu nisam ni razmišljao. Dobrih se stvari sjetite tek kad ih ljudi i društvo izgube. A onda 1970. otac dobija stan na Aveniji. Ja ostajem kod svojih staratelja na osnovu vlastite volje s čvrstim vezama sa svojom biološkom porodicom. Nažalost, moj 38-godišnji otac umire iste godine od posljedica moždanog udara, a ja i dalje ostajem kod svojih staratelja.
Narednih dvadesetak godina prvo je pečatirao završetkom srednje policijske škole RSUP-a u Sarajevu, zaposlenjem u OSUP-u Mostar, pa diplomom Pravnog fakulteta. Onda je rat zakucao na naša vrata, a mobilizacija oglašena, ne zaboravlja Sejo, 19. 9. 1991. godine. Naučio na red i disciplinu, ostaje zapanjen anarhijom i besramljem. Životi bezvrijedni, ljudi postaju zvijeri.
Zamolih Seju da mi ispriča bar dio onog kako je pomagao druge, da se zavuče u onaj dio preostale duše, da začeprka gdje smo najosjetljiviji.
“Nekoliko mojih kolega Srba i onih što ih i danas zovu (pre)ostali, svaki dan sam s posla razvozio do kuća i stanova jer su bili bezbjedonosno sumnjivi i pod prismotrom. Nije to prošlo nezapaženo. Početkom aprila 1992. godine rekli su mi jednostavno da idem na ‘godišnji odmor’. Zbunjen, napuštam MUP. Počinje progon, optužuju me da sam projugosloven, član Pokreta za Jugoslaviju, da volim Srbe i šta sve ne.
Nažalost, sve ovo je urađeno po nalogu stranke SDA jer po njima nisam bio dobar musliman. Tome je doprinjela i moja diskusija na zadnjem kongresu SKBiH u Sarajevu, gdje sam imao izlaganje na temu nacionalizma i iskustvu koje sam stekao u tri akcije u AP Kosovo i Metohija. Nisam se bojao za sebe, ali je tu bila moja porodica. Nevoljama nikad kraja. Moja supruga je zbog mene grubo istjerana sa posla iz Fabrike duhana, gdje je radila prije rata i od početka rata, svaki dan i za vrijeme granatiranja. Odlazim u Mostarski bataljon i postajem borac TO, a kasnije i ARBiH.
Stan moje majke na Aveniji postaje mjesto gdje dovodim ugrožene prijatelje, svih vjera i nacionalnosti. Išao sam i kod njih kući i u njihove stanove, samo da stanari vide da ih neko uniformisan posjećuje. Obilazio sam pukovnika Jovu sa prepunim rancem namirnica, pa Peru i mnoge druge. Zaboravih spomenuti period nakon ratne mobilizacije aktivne i rezervne milicije. Bio sam zamjenik komandira rezervne milicije koja je bila višenacionalna i multietnička. Zbog mojih pogleda na situaciju sklanjaju me iz stanice milicije i vraćaju u SJB Mostar. Nedugo potom, aprila 1992. godine izbacuju me na ulicu. Po mom sklanjanju pravi se čistka i u rezervnoj miliciji, a i moj prijatelj Goran, treba li uopšte napominjati zbog nepoželjne nacionalnosti, ostaje bez rasporeda, posla i zatečen. Juni je 1992. godine. Dolazim kući i zatičem Gorana. Snužden, na ivici suza. HVO već očistio pola njegove ulice od Srba i nepoželjnih. Boji se da su on i njegova porodica sljedeći na redu. Kažem mu da odmah pođe sa mnom u Dom JNA, gdje je bila V četa Mostarskog bataljona kojoj sam pripadao. Na Starom mostu Goranu ne daju da prođe jer navodno ima naredba da Srbi ne smiju na lijevu obalu. Malo svađe i ja sa Goranom dođem u Dom JNA na Mejdanu. Kažem komandiru čete da je sa mnom moj bivši rezervni policajac, Mostarac, Srbin. Zgledaše se i sa nelagodom mi rekoše da ima naredba HVO da se Srbi ne smiju primati u vojne formacije. Opet ubjeđivanje. Goran, ipak, postaje pripadnik V čete Mostarskog bataljona, dobija vojnu iskaznicu i muhur da može postojati. Goran je iz rata izašao kao častan čovjek kakav je i bio. Ali… Stao rat i opet susret sa Goranom u Fejićevoj. Kaže da ne radi ništa, da je demobilisan iz vojske. Vodim ga u CSB Mostar, gdje sam radio i za samo desetak minuta, zahvaljujući načelniku, Goran je primljen u CSB Mostar. Nedavno je moj Gogo otišao u zasluženu penziju, voljen u gradu i među rajom. Preklapaju nam se sudbine, što na ulici, što na poslu i životu.
Dana 4. 5. 1993.godine kao član komande IV Korpusa ARBiH idem na pregovore u Jablanicu, gdje je već počeo sukob ARBiH i HVO. U međuvremenu zamandaljeni su svi putevi prema Mostaru. Moja porodica ostaje u stanu na Aveniji. Ženu privode više puta na Mašinski fakultet, a potom zatvaraju nju i djecu u Medicinsku školu, nekoliko stotina metara od prve linije. Nosila je hranu po rovovima uz Bulevar narodne revolucije. Mog brata Emira, koji nije bio nigdje angažovan, odvode na Heliodrom. Ono što se dešavalo Srbima 1992. još žešće je pogodilo muslimane. Leševi po ulicama, u kontejnerima, po Trim stazi. U to vrijeme u Jablanici upoznajem zapovijednika HVO bojne ‘Mijat Tomić’. Zbog pomirljivog stava i protivljenju sukobima smijenjen je, a doveden radikalniji. Marko, onaj pomirljivi HVO zapovijednik, ostaje u Jablanici, u kući pored Hotela. Uvijek je sjedio ispred kuće. Jednog dana dobijem preko Crvenog krsta pismo od kćerke, napisano u ime supruge. Bolno. U kratkim crticama curica od 16 godina opisuje situaciju u kojoj se nalaze. Idem ulicom i plačem. Naiđem na Marka koji me pita što plačem. Dam mu pismo. On pročita i pusti suzu. ‘Sejo, molim te, ti znaš da sam ja vrijedan HVO-u. Nudim ti da zamijeniš mene za tvoju porodicu.’ ‘Neću, Marko’, kažem. ‘Niko zbog mene neće sa kućnog praga.’
A onda mi Haso jedan od komandanata Armije BiH iz Buturović-Polja, znajući koliko patim, nudi da Hrvate sa tog područja, koji hoće da dobrovoljno, u dogovoru sa UNPROFOR-om razmijenimo za moju porodicu. E to sam baš kategorički odbio. I američki ambasador tokom boravka u Buturović-Polju upoznat je sa mojom situacijom. Ali kako to sa strancima obično i biva, sve se završi na obećanjima. Između Armije BiH i HVO obavljeno je sedam razmjena vojnika i civila, no glavnokomandujući na suprotnoj strani nisu ni pomišljali da razmijene moju porodicu. Vjerovatno su ih držali kao zalog za njihove važnije ličnosti. A onda tek u septembru 1994. godine moj susret sa porodicom. O tom ćemo drugi put, Milane”, kroz suze, one jesenje, jedva izgovara Sejo.
Polučasovna pauza, pa za sam kraj Sejo prozbori: “Početkom 7. mjeseca 1993. moja supruga je sa troje malodobne djece (10, 15 i 16 godina) privedena i zatvorena u Medicinsku školu Mostar. Tu je bila smještena jedna bojna HVO-a, a linija sukoba samo stotinjak metara dalje. Jedne prilike prilazi joj jedan bojovnik i pita da li je moja supruga. Kad je potvrdila, rekao joj je da su njegovi roditelji i ja veliki prijeratni prijatelji i da ju je prepoznao. Mi smo porodično bili jednom u Međugorju i tada je to bio dječak od nekih 14–15 godina. Svaki dan je dolazio do nje i jednom joj predložio: ‘Tebi ne mogu pomoći, ali ovoj djeci mogu. Odvešću ih kod mene kući u Međugorje, kod ćaće i majke. Ako se tebi nešto desi, budi sigurna da djeci neće nedostajati ništa’. Supruga je pristala i troje moje djece sa novim imenima – Danijela, Danijel i Slađan – završili su u Međugorju. Tu su bili nekoliko mjeseci, dok se situacija u gradu nije malo smirila, kada se cijela porodica vratila u stan na Aveniji u kućni pritvor. U svakom zlu ima dobra. Ima dobrih ljudi, koji rizikujući svoju sigurnost naprave hrabar i plemenit gest. Hvala do neba ovom, tada mladom čovjeku, na ljudskosti i hrabrosti”.
Ovu priču ispričao mi je Sejo Branković, uz kafu i prisjećanja, u stanu kraj Brkićevog mosta, i s ponekom suzom. Muškom, poštenom. On je od onih dobrih ljudi što je i u najpoganijem vaktu pomagao druge i drugačije, gurao dalje srcem i ljubavlju. I ostao čovjek. Znao sam poprilično toga o Seji Brankoviću, ali kad mi je otvorio dušu shvatio sam koliko malo o njemu znam. Otvoreno ga, zato, priupitah: “A zašto ova tvoja ispovijest baš meni”? “Milane moj, znaš koliko te volim. Tebi sam jedino i mogao otvoriti dušu, prijatelju moj!” Ovo je, poštovani čitaoče, tek dijelić priče o životu Sejinom. Nastavak je mnogo uzbudljiviji.