
Od kraljice Katarine, babice Mubere Berke Hadžimahović, profesorice Zlate Grebo i Borike Vanović do ovovremenih Vesne Šunjić, Jasne Merdan, Amile Bakšić, Dijane Ondelj Maksumić i stotine drugih Mostar su trajno obilježile znamenite žene. Žene su uvijek, u ratu posebno, razumijevale koliko su naše sreće i tuge uvijek drugačije i istovjetne, dame što su po ljudskosti, znanju i dobroti stvarale Mostar. I život u njemu.

Srđan Aleksić je 21. januara 1993. u Trebinju spasio svog sugrađanina Alena Glavovića. Od zadobijenih batina Srđan je preminuo šest dana kasnije. Nema tu smrt šta da traži. O ljudskoj je dobroti i čojstvu riječ

Prošle su godine i decenije od našeg zadnjeg susreta, a onda mi se iz Mostara, a ne sa neke prekookeanske adrese, kako sam očekivao, javila gotovo ista ona slatka djevojka – curica s plavim čuperkom iz Brankovca – Mahira Tanović. I umjesto uobičajenog uvoda i predstavljanja, doktorica Mahira, kao da smo svaki dan zajedno, odmah govori o Mostaru, kakav je bio a više nije, priča o njegovim dobrim ljudima, pa se iščuđava – otkud nje među najboljim. Prekinuo sam je: „Odavno ti je mjesto među mostarskim i svjetskim vertikalama.“

Opisujući našu društvenu zbilju, pozorište i književnost, Gojer ne štedi ni sebe, ni one oko sebe.

Na kraju 2024. godine pričam o njih deset što ne daju da zaborav nadjača stvarnost, a tu su pored nas.

Za razliku od većine intelektualaca koji su još od ratnih devedesetih pa sve do danas zarobljeni u ljušturu ćutanja i neoglašavanja profesor Pobrić redovito analizira i nudi rješenja naših bosanskohercegovačkih i mostarskih problema.

I onda kad očekujete da bar nešto krene naprijed zateknu vas polomljena slova Šantićevog spomenika ili unakažen njegov spomenik što se dogodilo ovih dana.

Milan Račić za Tačno.net piše o svom ratnom iskustvu. “Sve ovo neljudsko i pogano što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam i u takvim ratnim okolnostima neki dobri ljudi, gotovo u pravilu, druge nacionalnosti.”

U najtežim vremenima, kad su mnogi dizali sidro, kad smo bili gotovo pred gašenjem, radili smo bez pare i dinara. Čuvali zajedno s vjernim navijačima svoju – Veležovu svetinju.

Dejan ili Bukvar Ruištinski, kako ga ovovremenim jezikom društvenih mreža predstavljaju, nije se dao ukalupiti u uobičajene šeme i okvire, nego je još u izbjeglištvu kao dječačić iz Mostara, u Sremskoj Rači, pokazivao osobenost, znatiželju i prkos što su mu neki tamo ratnici pokrali onu mostarsku dječiju dušu, pa ga kao i čitavu porodicu poslali u izbjeglištvo

On je od onih dobrih ljudi što je i u najpoganijem vaktu pomagao druge i drugačije, gurao dalje srcem i ljubavlju. I ostao čovjek. Znao sam poprilično toga o Seji Brankoviću, ali kad mi je otvorio dušu shvatio sam koliko malo o njemu znam.

Ako imate manje od 50 godina i živite na prostorima bivše Jugoslavije, na pomen Mostara teško da će vam pasti na pamet Srbi. Grad s jednim od najljepših mostova na svijetu, Starim mostom, ove godine napunio je 30 godina od početka ratnih i zatim nastavku mirovnih sukoba Bošnjaka i Hrvata.