Hana i Darko Arapović most su što spaja ljude i događaje, pa od različitosti prave zajedničko bogatstvo. Tako je bilo kad su krenuli sa Slipčića i Mostara, nastavili u Tuzli i Zagrebu, igrali u Kini i Japanu, sastali se ovih aprilskih dana sa stonoteniserima i prijateljima na međunrodnom turniru u Podgorici, odakle će odlepršati ponovo do Sarajeva da ovjere vizu za Olimpijadu u Parizu. Nakon dugog i ljudskog razgovora s Arapovićima pomislih – kako je lijepo imati ih za prijatelje, jer na najsportskiji način ravnaju sve naše greške i zablude.
Ovog puta kratko pričam o onim što su roman zaslužili, o dvojici mostarskih velikana koji su ista generacija mostarske Stare gimnazije u kojoj su stasali najbolji koje je Mostar dao i zaslužio. Priča o Predragu Matvejeviću i Izedinu Pintulu kazivanje je i o svim gimnazijalcima što su, baš tu u središtu grada, stekli ono najvrednije, znanje i dobrotu, pa je i danas prenose mlađim, bilo u Mostaru ili na svakom od merdijana ovog svijeta.
Bila je to noć koja je potvrdila da vrijedi živjeti časno i uzvišeno kao Milan Račić i svi junaci njegove knjige. Dobri ljudi pobjeđuju i u poganom vaktu.
Sve dok birokratama, bilo za penziju ili… mora dostavljati potvrdu o životu i hartijom dokazivati što je očigledno, olovkom i tasterom Minja će bilježiti ljude i događaje u zavičaju ili sjećanja na neko prošlo vrijeme i ljude tog vakta. Bojanić je iz grupe kulturnih stvaralaca što su trajno, do i poslije rata, obilježili Mostar, Hercegovinu i Crnu Goru na jedan specifičan i osoben način, kao niko drugi.
„Treba činiti dobro do iznemoglosti.Treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo ga mi užasnuli količinom zla na svijetu.Treba činiti dobro do granice gluposti, i preko nje. I kada nema nikakvoga razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i ništa drugo nema smisla. I jer je jedini udar na besmisao-to dobro. Treba činiti dobro i kad pomisao na činiti dobro nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvoga smisla“. (Slobodanka Boba Đuderija 2016.godine)
Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net organizuju promociju knjige „Dobri ljudi u poganom vaktu“ autora Milana Račića koja će biti održana 28. februara u 18h u Kulturnom centru u Mostaru.
Znala je dobro Vesna da je najteže uspjeti u svom gradu, a kad tu probeharate, u svijetu se možete predstaviti i ovako i onako, ali će vas pamtiti samo onakvim kakvim stvarno jeste. „Zlatka Vuković" s svoje tri fabrike, a Vesna Šunjić i ova modna konfekcija tada su Mostar proslavile i kao grad mode, ljepote i glamura.
Enes misli na Velež i kad je sa suprugom i najbližim. Uvijek traži neke nove, a stare Veležove papire. Za njega je Velež više od ljubavi. Traje duže od stoljeća i zato ga s pravom pitomo zovu „Rođeni“ ili mu pjevaju „Crveni – Crveni“. I tako Enes na svoj osoben i praktičan način pokazuje da Mostar ne treba dijeliti nego spajati. Enes Vukotić kad izgovoriš - enciklopedija Veleža i Mostara si rekao.
Zato Zoran, bez obzira na sve, duboko vjeruje da Mostar može biti i svoj i komšijski, da su susjedi važni koliko i porodica, da mi mnogo bolje znamo od međunarodnih kako se zajedno živi i da nas ne uče šta je multietičnost jer im je tek djed osvajajući tuđe, vidio drugačije. I u ovako zamagljenom Mostaru, u unesrećenoj i podijeljenoj državi Bosni i Hercegovini, narodima koji su udaljeniji danas negoli prije tri decenije, Zoran Kazazić kao čovjek koji nosi prtljag dobrote i s uvjerenjima da se može više, brže i bolje.
Moj je Mostar kao i moja sataraš porodica sastavljen od najboljeg zavičajnog, sve začinjeno ljubavlju od Rondoa do beskraja, od drugara koje samo po nadimku znam, nikad ih po nacionalnosti i vjeri nisam prepoznavao, već kako su igrali lopte ili navijali za Velež. Oni su i danas moje društvo u Bristolu ili ih, nažalost, posjetim na zajedničkom groblju u Sutini.
Bogić Bogićević jeste putokaz kako sačuvati sebe sama, svoju dušu, ljude koje znaš ili ne znaš, jer su ljudi i treba ih čuvati i od sebe i drugih, od tuđe moći i njihove bespomoći, bez obzira kome narodu, vjeri ili naciji pripadali. “Svako ima pravo na dobro ili bolje i niko ne zaslužuje zlo”, rekao bi Bogićević. U vrijeme zla, u najtežim trenucima za opstanak jednog društva ili samo jednog čovjeka Bogićević je uvijek nalazio pravi odgovor, istina – često nepopularan i pojedincima i masama zavadenim ostrašćenim predvodnicima koji baš ovakve zle situacije koriste za svoje, a ne interese čovjeka i naroda koji bi da predstavljaju.
Kad hoćete da za nekog provjerite koliko je „težak“, pitajte njegove saradnike ili komšije. Ako su još i generacija, ocjena će biti jednaka onoj razrednikovoj što vas je čitavu osmoljetku pratio. Dijana Šoše, pedagog i muzičar, za Mustafu kaže: “Riječ je o vrsnom muzičaru, čovjeku koji kao malo ko njeguje i čuva našu kulturnu baštinu. Izvrstan je izvođač sevdalinki, harmonikaš i klarinista. A tek što je kao čovjek i pedagog dobar…”. Isto tako govore i sve njegove komšije. I oni što ga dobro znaju, ali i oni što su ga samo kroz pjesmu, harmoniku ili sevdah upoznali
