Ustupljena fotografija
Od svega što nam se u životu može
dogoditi, najopasniji je uspjeh. To je ono
što čovjeku lomi vrat. Slavlja varaju, treba
ih se dosljedno čuvati…
Ivo Andrić, nobelovac
Najbolji sportisti Mostara, oni po rođenju ili porijeklu, “olimpijci” posebno, trajno su obilježili Mostar i, kao niko drugi, ispečatirali ga na svjetskoj mapi. Već na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine predstavljao nas je, prvi put, jedan sportista iznjedren uz Neretvu. Bio je to fudbaler Miroslav Brozović, koji je osvojio prvu loptačku olimpijsku medalju i donio je u rodni grad. Nastavili su mostarski fudbalski ambasadori Muhamed Mujić i Krunoslav Radiljević, a onda su pristigli rukometaš Zvonko Serdarušić, fudbaleri Ivica Ćurković, Boro Primorac, dobitnik specijalnog olimpijskog znamenja Emir Balić i mnogi drugi. Poslije rata nastavila je Ena Dizdarević, svjetska karate prvakinja, a ovih posljenjih godina uvijek ka svjetskom zlatu i medaljama plovi naša Lana Pudar. Godine 1976. mostarski Praja – Dražen Dalipagić na Olimpijskim igrama u Montrealu okitio se srebrenom medaljom, a odmah sa sljedeće Olimijade u Moskvi, Dražen nas je obradovao zlatom, isto kao i neponovljiva, vitka i lijepa poput jablana Jasna Merdan Kolar u Los Anđelosu 1984. godine. Svako je od njih svoju slavu i uspjeh dostojanstveno nosio. Bili su i ostali dostojni svakog poštovanja, disali onu mostarsku havu i kad su igrali u Austriji, SAD-u ili se, kao najbolji, osmjehivali u Kući slavnih. Pročitali su oni i Andrića, pa im uspjeh nije polomio vrat već ih uzdigao do nebeske ljudskosti.
Ovog puta puta pričam o jednoj od najboljih stonoteniserki Evrope, mlađanoj Hani Arapović, Mostarki po porijeklu, i njenom ocu, treneru Darku Arapoviću. Kao i svi Arapovići korijeni su im tu iz kamenjara slipčićkog. Darko se školovao u Mostaru, gdje je završio mašinstvo, a onda ih sudba odnijela ka Tuzli, gdje su živjeli najljepši “sataraš život” ili kako bi to danas moderno rekli – disali multietničnost bosanso-hercegovačku. Rat je sve promijenio, Darko se stanio u Zagrebu, gdje je rođena i Hana. Prije toga Darko je bio najuspješniji prijeratni trener STK “Mostar”, u maloj sali na Rudniku – pored OŠ “25. maj”. Tu je Darko stvarao najbolje stononotenisere, ali i dobre ljude: Ivana, direktora jedne od najboljih bh. firmi, Gorana, glavnog bankarskog procjenitelja, Dadu što se uspješno bavi zaštitom okoline, Damira, građevinca što u Hercegovini pravi najmodernije autotrase…, a sve pod okriljem “Jolinog Aluminijuma” i Sule Dizdarevića, dugogodišnjeg predsjednika kluba. Darko je rođen u Tuzli 1967, studirao i diplomirao na Mašinskom fakultetu u Mostaru, kasnije i KIF u Splitu. Početkom rata odlazi prvo u Tuzlu iz Mostara, pa nakon toga u Zagreb. 1992. g. i 1993. godine bio je trener juniorske reprezentacije BiH na Europskom prvenstvu u Topolčani, Slovačka, 1992. g., i Ljubljani, Slovenija, 1993. g. Sad je trener juniorske reprezentacije Hrvatske.
Hana Arapović postala je aprila 2023. godine evropska stonoteniska prvakinja i osvojila zlatnu medalju, iako je igrala sa suparnicama koje su dvije godine starije. Tako se Hana umjesto U-19 okitila zlatnom medaljom s protivnicima iz kategorije U-21. I ne slučajno, Hana je svoj najveći sportski uspjeh ostvarila u Sarajevu, otprilike na polovici puta od Tuzle, gdje su nekad njeni živjeli, i očevog joj Mostara, ili na 150 kilometru od grada svjetlosti, s jedne, i isto toliko kilometara od grada soli, s druge strane. Hana je počela igrati stoni tenis sa šest godina, što s obzirom na njeno okruženje nije nimalo čudno. Osvojila je i evropski TOP 10, bila juniorska prvakinja Evrope, u paru, bronzana u mješovitom paru… Naravno, Hana je i najbolja hrvatska stonoteniserka, osvojivši desetine medalja, pa je odličjima popunila ormare i neke iz njene sobe premješta u dnevni ili u vikendicu napravljenu kraj željezničke pruge u Slipčićima. “Treniram i pet sati na dan i radim sa sportskim psihologom Zulićem. Polažem ispite u gimnaziji. Jesam li proslavila medalje? Malo, s obitelji”, kaže nam Hana. “Svaki dan treniram po dva puta, dva–dva i pol sata. Plus kondicijski trening dva puta tjedno, ovisno o tome imam li neki meč ili turnir za vikend”, priča Hana. Hana je prava sportska princeza i karate dijamant, što podjednako ostvaruje pojedinačne i ekipne rezultate nastupajući i za reprezentaciju Hrvatske.
Darko Arapović Hanin je trener od njene 11. godine i sa svojom kćeri čini još jednu uspješnu obiteljsko-sportsku priču, u kojoj je jedan od roditelja ujedno i trener, a dijete, u ovom slučaju kći, sportaš. “Često nas pitaju kako funkcioniramo kao otac i kći, a ujedno i trener i sportašica”, kaže otac i trener Darko. “Ukratko bih mogao reći da se svodi na sljedeće: što sam manje otac, a više trener, tim bolje. Dakle meni je kao ocu u radu s kćeri Hanom najvažnije emocije ostaviti što više po strani. Radimo ozbiljno i profesionalno, kad nešto isplaniramo, onda taj plan provodimo do kraja”, istakao je Darko Arapović.
Uvijek se pokaže da ništa nema smisla bez ljubavi i dobrote. Tu svoju ljubav prema stonom tenisu Hana je pokazala osvajajući brojna odličja, s pravom očekujući da će se izboriti i za učešće na Olimpijskim igrama u Parizu. Na ljubav joj je najbolje uzvraćeno onom životnom pobjedom nad opakom bolešću, jer su je otac Darko i majka Eva, rođena u Zagrebu, naučili da se do dobra samo dobrim može doći. U ljeto 2020. godine, u rutinskom pregledu, ljekari su Hani dijagnosticirali tumor u predjelu abdomena, koji je, sreća u nesreći, bio dobroćudan. “Meni to nije ostalo kao nekakva trauma, mojim je roditeljima sve što mi se dogodilo bilo puno stresnije. Naravno, kad sam čula o čemu se radi, bila sam u šoku, mene su boljela leđa i nisam ni pomišljala na to da je u pitanju nešto ozbiljno, ali sve je to zapravo dosta brzo prošlo, odmah nakon dijagnoze bila sam na operaciji. U bolnici sam ostala samo par dana, čak su me i otpustili nekoliko dana prije nego što su doktori očekivali, jer je oporavak jako dobro išao. Uglavnom, bilo pa prošlo”, zaključila je Hana Arapović.
Hana i Darko Arapović most su što spaja ljude i događaje, pa od različitosti prave zajedničko bogatstvo. Tako je bilo kad su krenuli sa Slipčića i Mostara, nastavili u Tuzli i Zagrebu, igrali u Kini i Japanu, sastali se ovih aprilskih dana sa stonoteniserima i prijateljima na međunrodnom turniru u Podgorici, odakle će odlepršati ponovo do Sarajeva da ovjere vizu za Olimpijadu u Parizu. Nakon dugog i ljudskog razgovora s Arapovićima pomislih – kako je lijepo imati ih za prijatelje, jer na najsportskiji način ravnaju sve naše greške i zablude. I zbližavaju ljude. Mostar će tako i ovu treću deceniju 21. vijeka obilježiti djevojački biseri Lane Pudar, Ene Dizdarević, Hane Arapović…, koje su zavodljivo slične neobuzdanoj Neretvi, mostarskom plaventilu i neosvojivom hercegovačkom kamenjaru. Valjda im je to urođeno, došlo s Neretvom ili prvim beharom, pa mostarske sportiste Andrić nije ni trebao upozoravati na slomivrat slave.
