N. Šaljić / Avaz
U medijima engleskog govornog područja za određene situacije postoji naziv meltdown. To su one situacije kada javna osoba pred kamerama dobije logoreični napad pa kaže i šta treba i šta ne treba, i kome treba i kome ne treba, i kako treba i kako ne treba. Bukvalni prijevod riječi meltdown jeste topljenje, a u nekom prikladnijem prijevodu ovom bi izrazu odgovarao naš izraz raspad, u figurativnom smislu.
Možda bi valjalo kad bi i u našem jeziku za ovakve situacije zaživio izraz raspad jer je daleko prikladniji od izraza ispad, koji se obično koristi. Primjer smo toga imali u dvije konferencije za medije ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, koje su mnogi označili kao bespotrebne ispade, mada je očigledno bilo riječ o raspadu, odnosno meltdownu.
Efikasne konferencije za medije inače traju desetak–petnaestak minuta, ne duže od pola sata ukoliko je tema zanimljiva i nešto opširnija. Konakovićeva konferencija u četvrtak trajala je sat vremena i u njoj se moglo vidjeti puno stvari koje ona ne bi trebala sadržavati, od očite nervoze i neuvjerljivosti, koja se vidjela kroz njegov ton, govor tijela i pauze za pijenje vode, preko agresivnih poruka svima s kojima se želio obračunati, do ulaska u rasprave s novinarima i kreiranja mučne atmosfere, koja očito nije prijala ni njemu ni predstavnicima medija, a koja podsjeća na samo jednog političara iz regije sklonog čestim, dugim i mučnom presicama.
U poređenju s drugim političarima u BiH, Konaković je majstor javnog nastupa i jedini čovjek u koaliciji “Trojka” koji pred kamerama izgleda ozbiljno. Njegove su izjave uvijek brižno pripremljene, izgled besprijekoran, a stav ofanzivan, pa stoga čudi što je dozvolio sebi nešto onakvo, tim prije što se tema konferencije nije ticala njega direktno. Odgovor bi se možda mogao pronaći u neodoljivoj potrebi da se uvijek bude u pravu i da se održi dojam apsolutne ispravnosti i nepogrešivosti, što često ide s liderskom ambicioznošću i egoizmom.
Na medije i inače većina naših političara gleda kao na kanal za projekciju vlastitog ega i vlastite vizije sebe. Otud slikanja pred svakom ofarbanom fasadom; otud govori na otvaranju bilo čega na čemu se može presjeći vrpca – od dionica autoputa nekada do mahalskih frizeraja danas, daj šta daš – otud selfiji i storiji sa svakom domaćom ili stranom ličnošću o čiji se socijalni kapital može makar malčice ogrebati.
Konaković tu nije izuzetak, nego pravilo, a stvar je do nepodnošljivosti dovedena pojavom društvenih medija, gdje političarima više za objavu sadržaja nije potreban ni medij, ni novinar, ni urednik, a ni razuman savjetnik koji bi ih u tome ponekad spriječio. Od plivača u juniorskoj kategoriji, preko raznih drugih sportista, pjevača, aktivista, nena na tehvidima, pjesnika, glumaca, briselskih zvaničnika – nema s kim se oni neće uslikati, pa je logično da tu i tamo pred objektiv naiđe i kakva osoba osumnjičena za kriminal.
Zbog te želje za samopromocijom u petak je reagirala i američka ambasada u našoj zemlji, nakon što je ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Ramo Isak pred kamerama dočekao puštanje iz pritvora policajaca koji su osumnjičeni za kontakte s narkodilerima. Ambasada je Isakovu eskapadu ocijenila “šokantnom”, ali to je bio tek početak Isakovog dana na društvenim medijima.
Ministar je s drugim članovima svoje dinastije – jednim sinom koji je federalni zastupnik i drugim koji je direktor zeničkog zatvora – posjetio Srebrenicu, što je dokumentirano prigodnim videom na Tik-Toku. Na ovom se uratku vidi kolona vozila pod pratnjom, u kojoj je dinastija stigla u memorijalni centar u Potočarima, rukovanje s nanom Fatom Orlović, šetnja momčina po memorijalnom centru, a nije im bilo mrsko ni podići dron kako bi u kadru lijepo bili uhvaćeni dlanovi jednog od Isakovih sinova, ili po skandinavski Isakssona, dok uči dovu pred spomenikom ubijenima u genocidu.
Ako je onaj doček američka ambasada ocijenila kao “šokantan”, onda je ova bagatelizacija srebreničkog genocida upravo degutantna. Ali tako to biva u društvu u kojem se društveni mediji ne gledaju kao način da političari plasiraju svoje poruke, nego isključivo same sebe. Umjesto političara koji se pokušavaju služiti alatima influensera, dobili smo influensere u pokušaju koji se bave politikom.
Mislimo li a je ovo specijalitet samo desnih populista, dobrano ćemo se prevariti. Nigdje toliko patetičnih selfija i ispraznih poruka kao na dijelu spektra koji pripada onome što obično nazivamo građanskim strankama. No dok su sadržaji populista poput Isaka bar jednostavni i zabavni u svom trashu te nesumnjivo donose poene u sloju birača na koje oni ciljaju, građani uglavnom insistiraju na sterilnoj produkciji i savršenstvu forme.
Sadržaj je perjanicama SDP-a i Naše stranke ionako u drugom planu, bitno je da su kadrovi čisti, osmijeh i frizura savršeni i da je kamera uhvatila pokret kako treba, bez obzira na to koliko time iritiraju i vlastite birače, kao onda kad su u napadnuti Kijev nosili profesionalnu opremu kako bi sjajno izgledali u javljanjima Sarajevu, ili u onom stupidnom videu u kojem je “EU naša” i koji će ostati spomenik političkog diletantizma.
Patetični selfiji, degutantni videi i mučne konferencije za medije imaju isti zajednički nazivnik, a on je gotovo patološka želja ove generacije političara da ih publika voli. Ako pogledamo njihove prethodnike, njihov stav prema javnosti najbolje je sublimiran u ona tri slova koliko ih ima ono čuveno “Ja, i?” Bakira Izetbegovića.
Od arogantne SDA, kojoj mišljenje i percepcija javnosti nisu značili ama baš ništa, došli smo tako do Trojke&Co, koja bi platila svaku cijenu samo da ih javnost voli, divi im se i s oduševljenjem prati svaki njihov potez, čak i onda kada su očigledno u krivu. Nadati se samo da tu cijenu ipak neće platiti građani ove države, jer ako je išta može koštati, onda je to potreba nove generacije influensera političara za kvalitetnim storyjem.
