Ne može se Titovim stazama u Evropu

Dvije konferencije za medije ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, koje su mnogi označili kao bespotrebne ispade, mada je očigledno bilo riječ o raspadu, odnosno meltdownu.

N. Šaljić / Avaz

U medijima engleskog govornog područja za određene situacije postoji naziv meltdown. To su one situacije kada javna osoba pred kamerama dobije logoreični napad pa kaže i šta treba i šta ne treba, i kome treba i kome ne treba, i kako treba i kako ne treba. Bukvalni prijevod riječi meltdown jeste topljenje, a u nekom prikladnijem prijevodu ovom bi izrazu odgovarao naš izraz raspad, u figurativnom smislu.

Možda bi valjalo kad bi i u našem jeziku za ovakve situacije zaživio izraz raspad jer je daleko prikladniji od izraza ispad, koji se obično koristi. Primjer smo toga imali u dvije konferencije za medije ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, koje su mnogi označili kao bespotrebne ispade, mada je očigledno bilo riječ o raspadu, odnosno meltdownu.

Efikasne konferencije za medije inače traju desetak–petnaestak minuta, ne duže od pola sata ukoliko je tema zanimljiva i nešto opširnija. Konakovićeva konferencija u četvrtak trajala je sat vremena i u njoj se moglo vidjeti puno stvari koje ona ne bi trebala sadržavati, od očite nervoze i neuvjerljivosti, koja se vidjela kroz njegov ton, govor tijela i pauze za pijenje vode, preko agresivnih poruka svima s kojima se želio obračunati, do ulaska u rasprave s novinarima i kreiranja mučne atmosfere, koja očito nije prijala ni njemu ni predstavnicima medija, a koja podsjeća na samo jednog političara iz regije sklonog čestim, dugim i mučnom presicama.

U poređenju s drugim političarima u BiH, Konaković je majstor javnog nastupa i jedini čovjek u koaliciji “Trojka” koji pred kamerama izgleda ozbiljno. Njegove su izjave uvijek brižno pripremljene, izgled besprijekoran, a stav ofanzivan, pa stoga čudi što je dozvolio sebi nešto onakvo, tim prije što se tema konferencije nije ticala njega direktno. Odgovor bi se možda mogao pronaći u neodoljivoj potrebi da se uvijek bude u pravu i da se održi dojam apsolutne ispravnosti i nepogrešivosti, što često ide s liderskom ambicioznošću i egoizmom.

Na medije i inače većina naših političara gleda kao na kanal za projekciju vlastitog ega i vlastite vizije sebe. Otud slikanja pred svakom ofarbanom fasadom; otud govori na otvaranju bilo čega na čemu se može presjeći vrpca – od dionica autoputa nekada do mahalskih frizeraja danas, daj šta daš – otud selfiji i storiji sa svakom domaćom ili stranom ličnošću o čiji se socijalni kapital može makar malčice ogrebati.

Konaković tu nije izuzetak, nego pravilo, a stvar je do nepodnošljivosti dovedena pojavom društvenih medija, gdje političarima više za objavu sadržaja nije potreban ni medij, ni novinar, ni urednik, a ni razuman savjetnik koji bi ih u tome ponekad spriječio. Od plivača u juniorskoj kategoriji, preko raznih drugih sportista, pjevača, aktivista, nena na tehvidima, pjesnika, glumaca, briselskih zvaničnika – nema s kim se oni neće uslikati, pa je logično da tu i tamo pred objektiv naiđe i kakva osoba osumnjičena za kriminal.

Zbog te želje za samopromocijom u petak je reagirala i američka ambasada u našoj zemlji, nakon što je ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH Ramo Isak pred kamerama dočekao puštanje iz pritvora policajaca koji su osumnjičeni za kontakte s narkodilerima. Ambasada je Isakovu eskapadu ocijenila “šokantnom”, ali to je bio tek početak Isakovog dana na društvenim medijima.

Ministar je s drugim članovima svoje dinastije – jednim sinom koji je federalni zastupnik i drugim koji je direktor zeničkog zatvora – posjetio Srebrenicu, što je dokumentirano prigodnim videom na Tik-Toku. Na ovom se uratku vidi kolona vozila pod pratnjom, u kojoj je dinastija stigla u memorijalni centar u Potočarima, rukovanje s nanom Fatom Orlović, šetnja momčina po memorijalnom centru, a nije im bilo mrsko ni podići dron kako bi u kadru lijepo bili uhvaćeni dlanovi jednog od Isakovih sinova, ili po skandinavski Isakssona, dok uči dovu pred spomenikom ubijenima u genocidu.

Ako je onaj doček američka ambasada ocijenila kao “šokantan”, onda je ova bagatelizacija srebreničkog genocida upravo degutantna. Ali tako to biva u društvu u kojem se društveni mediji ne gledaju kao način da političari plasiraju svoje poruke, nego isključivo same sebe. Umjesto političara koji se pokušavaju služiti alatima influensera, dobili smo influensere u pokušaju koji se bave politikom.

Mislimo li a je ovo specijalitet samo desnih populista, dobrano ćemo se prevariti. Nigdje toliko patetičnih selfija i ispraznih poruka kao na dijelu spektra koji pripada onome što obično nazivamo građanskim strankama. No dok su sadržaji populista poput Isaka bar jednostavni i zabavni u svom trashu te nesumnjivo donose poene u sloju birača na koje oni ciljaju, građani uglavnom insistiraju na sterilnoj produkciji i savršenstvu forme.

Sadržaj je perjanicama SDP-a i Naše stranke ionako u drugom planu, bitno je da su kadrovi čisti, osmijeh i frizura savršeni i da je kamera uhvatila pokret kako treba, bez obzira na to koliko time iritiraju i vlastite birače, kao onda kad su u napadnuti Kijev nosili profesionalnu opremu kako bi sjajno izgledali u javljanjima Sarajevu, ili u onom stupidnom videu u kojem je “EU naša” i koji će ostati spomenik političkog diletantizma.

Patetični selfiji, degutantni videi i mučne konferencije za medije imaju isti zajednički nazivnik, a on je gotovo patološka želja ove generacije političara da ih publika voli. Ako pogledamo njihove prethodnike, njihov stav prema javnosti najbolje je sublimiran u ona tri slova koliko ih ima ono čuveno “Ja, i?” Bakira Izetbegovića.

Od arogantne SDA, kojoj mišljenje i percepcija javnosti nisu značili ama baš ništa, došli smo tako do Trojke&Co, koja bi platila svaku cijenu samo da ih javnost voli, divi im se i s oduševljenjem prati svaki njihov potez, čak i onda kada su očigledno u krivu. Nadati se samo da tu cijenu ipak neće platiti građani ove države, jer ako je išta može koštati, onda je to potreba nove generacije influensera političara za kvalitetnim storyjem.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Adis Nadarević

Adis Nadarević

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
“Organizovani su po sistemu trojke, a trojke su, Đuro, šta?”, pitao je u filmu “Balkanski špijun” neponovljivi Danilo Bata Stojković u ulozi paranoičnog građanina Beograda...
Dakle pred nama su izbori koje niko ne želi i koji ne trebaju nikom. Njihovi rezultati neće ništa značajno promijeniti, a energiju, vrijeme i ljude...
Ostat će zapisano u turbulentnoj historiji ovih prostora da su tog petka, 12. aprila, tačno u podne, Baščaršijom prošetali predstavnici bošnjačkih stranaka iz regiona, na...
Kad je u pitanju ono šta se želi prirediti – zar očekivanje od Sarajeva da ih okupi ne podsjeća na zagledanost u Srbiju Milorada Dodika,...