Vesna Rajnović: Zločinačka opsada Mostara ne smije biti zaboravljena

Od maja 1993. do marta 1994. ubijeno je više stotina ljudi, oštećeno ili uništeno deset džamija i razoren Stari most. Haški sud (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) je utvrdio da su „tijekom ovog perioda istočni Mostar i naselje Donja Mahala na zapadu bili izloženi dugotrajnom vojnom napadu od strane HVO-a, uključujući intenzivnu i neprekidnu vatru i granatiranje. HVO je ometao, a povremeno čak i potpuno prekidao prolaz humanitarne pomoći. Tako je muslimansko stanovništvo bilo prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uvjetima, bez hrane, vode, struje i adekvatne njege”. Sud je utvrdio da su vojnici HVO-a počinili veći broj silovanja te na istočni Mostar ispalili preko 100.000 granata.

foto: arhiva

Na današnji dan 1993., dok je svijet obilježavao Dan pobjede nad fašizmom, HVO je započeo opsadu Mostara. Danas, trideset i jednu godinu kasnije, Mostarom još uvijek vijore zastave osuđene zločinačke tvorevine tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Istočni i zapadni dio grada, odvojeni jedan od drugoga, svaki za sebe žive svoju autonomnu stvarnost začinjenu povremenim sukobima navijačkih skupina. Primarno identitetsko određenje stanovnika grada i dalje je ime, koje ljude nepogrešivo svrstava u jedan od dva tabora.

No, opsada Mostara nije samo bosanskohercegovačka interna stvar, u njoj je na svaki mogući način, od planiranja do rukovođenja vojnim akcijama, sudjelovao i sam politički vrh Republike Hrvatske. Iako su tijekom 1992. Hrvatsko vijeće obrane i Armija RBiH zajedničkim snagama branile Mostar i okolna područja od srpske i JNA agresije, savezništvo je ubrzo raskinuto. U januaru 1992. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman smjenjuje Stjepana Kljuića s pozicije predsjednika HDZ-a BiH te na njegovo mjesto postavlja Matu Bobana. Razlog smjene je Kljuićeva spremnost na suradnju s Bošnjacima uz želju za očuvanjem jedinstvene BiH. Boban se, s druge strane, zalaže da područja BiH naseljena bosanskohercegovačkim Hrvatima budu pripojena Republici Hrvatskoj što je mnogo više odgovaralo Tuđmanovim planovima. A kakvi su ti planovi bili moglo se naslutiti još u decembru 1991. kad je u razgovoru s vodstvom bosanskohercegovačkih Hrvata rekao kako „iz perspektive suvereniteta, Bosna i Hercegovina nema perspektive”, te da hrvatska politika „podržava suverenitet do trenutka kada to Hrvatskoj više ne bude odgovaralo”.

Pred kraj 1992. Tuđman u BiH raspoređuje jedinice HV-a i specijalne policije Republike Hrvatske te redom smjenjuje časnike Hrvatske vojske koji su se protivili hrvatsko-bošnjačkom sukobu. U novembru iste godine na čelo Glavnog stožera HV-a postavlja Janka Bobetka. Sukob je kulminirao devetog maja 1993. napadom HVO-a na ARBiH. Slijedi razaranje Baba Beširove džamije, masovna hapšenja Bošnjaka koji su živjeli u zapadnom Mostaru, odvajanje muškaraca od žena i djece te njihovo odvođenje na Mašinski fakultet i u zgradu MUP-a, a uskoro i u logore Heliodrom, Dretelj, Gabela i Ljubuški gdje su mučeni, izgladnjivani i ubijani. Od maja 1993. do marta 1994. ubijeno je više stotina ljudi, oštećeno ili uništeno deset džamija i razoren Stari most. Haški sud (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) je utvrdio da su „tijekom ovog perioda istočni Mostar i naselje Donja Mahala na zapadu bili izloženi dugotrajnom vojnom napadu od strane HVO-a, uključujući intenzivnu i neprekidnu vatru i granatiranje. HVO je ometao, a povremeno čak i potpuno prekidao prolaz humanitarne pomoći. Tako je muslimansko stanovništvo bilo prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uvjetima, bez hrane, vode, struje i adekvatne njege”. Sud je utvrdio da su vojnici HVO-a počinili veći broj silovanja te na istočni Mostar ispalili preko 100.000 granata.

Početkom 1994. glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Gali izvijestio je da se u BiH nalazi između tri i pet hiljada hvatskih redovnih vojnika, a Vijeće sigurnosti UN-a je upozorilo Hrvatsku da će, ako ne prestane sa „svim oblicima miješanja”, poduzeti „ozbiljne mjere”. Hrvatsko-bošnjački sukob završava 18. marta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma. Mostar je tada podijeljen na istočni i zapadni dio. Ni trideset i jednu godinu kasnije predratno jedinstvo grada ni suživot njegovih građana nisu vraćeni.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu 2013. je prvostupanjskom presudom šestoricu političkih i vojnih čelnika tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, na čelu s Jadrankom Prlićem, osudio na zatvorsku kaznu u ukupnom trajanju od 111 godina. U novembru 2017. Žalbeno je vijeće potvrdilo prvostupanjsku presudu te odbacilo žalbe vezane za sudjelovanje Republike Hrvatske u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta u BiH te ponovnog ujedinjenja u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske. Ovaj je državni projekt, zajedno s Tuđmanom i Bobetkom, osmislio tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, a značio je preseljenje i etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva tog područja.

Kako je moguće da ista stranka, HDZ BiH, nakon svih presuda i dalje aktivno kreira politiku u BiH? Ne bi li počinjenje teških zločina protiv čovječnosti trebalo voditi trajnom oduzimanju licence političkog djelovanja? Njeno je postojanje upravo toliko sporno koliko bi bilo da u Njemačkoj i danas djeluje Nacionalsocijalistička partija. Čelnici HDZ-a BiH nisu se nikad distancirali od osuđenih ratnih zločinaca, slave ih kao heroje. Nisu se odrekli ni svojih ratnih nastojanja, želju za trećim entitetom sad pokušavaju realizirati izmjenama Izbornog zakona. Njihova najava da će na mjestu koncentracijskog logora Heliodrom, u kojem su mučili i ubijali bošnjačke zarobljenike, otvoriti Muzej HVO-a, zvuči gotovo nestvarno. Upravo toliko nestvarno koliko bi zvučala objava njemačke Nacionalsocijalističke partije (kad bi takva i danas djelovala) da će na mjestu logora Auschwitz Birkenau otvoriti muzej vojsci Trećeg Reicha ili da će u nekom od mjesta stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata biti podignut muzej Armiji BiH.

A Hrvatska? Je li političko vodstvo Republike Hrvatske osvijestilo i priznalo krivnju prvog predsjednika za UZP? Uče li djeca u školi o ratnim zločinima koje je Hrvatska vojska počinila u susjednoj državi? Kult svetosti Domovinskog rata to ne dopušta, a predsjednik Zoran Milanović odlikuje „junačke” grudi Zlatana Mije Jelića, čovjeka koji je osobno privodio zarobljene Bošnjake u koncentracioni logor Heliodrom.

Ostaje tek nada da će Hrvatska opet jednom imati predsjednika koji će nastaviti tamo gdje je 2010. stao Ivo Josipović, jedini koji je smogao snage doći u Ahmiće i reći: „Politike koje su devedesetih, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlo sjeme. Duboko žalim što je Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama tome doprinijela”. Iako nije bio u službenoj posjeti Ahmićima, i bivši predsjednik Stjepan Mesić više je puta jasno iskazao svoj stav o hrvatskom učešću u ratu na prostoru Bosne i Hercegovine. „Prvi sam progovorio o pogrešnoj politici Hrvatske u BiH devedesetih i zbog toga sam i otišao s najviših funkcija u državi. Svjedočio sam o tome i u Haagu”, rekao je. Kad će biti, ako sada nije, vrijeme da se hrvatsko društvo zrelo i odgovorno suoči s istinom ma kako ona teška i sramotna bila? Tek ćemo tada imati pravo spomenuti Trusinu, Grabovicu i ostala mjesta stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata.

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Vesna Rajnović

Vesna Rajnović

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
HDZ je rasadnik gaulajtera (gauleitera). Najpoznatiji od njih su bili Tomislav Merčep, Branimir Glavaš, Gojko Šušak i Đuro Brodarac. Oni su bili istinski gospodari života...
“Tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka. Tog dana sukobile su se dvije ideologije. Fašizam sa desne strane...
Poznati mostarski pisac Elvedin Nezirović, dobitnik nagrada „Stevan Sremac“ i „Predrag Matvejević“, u velikom istraživačkom eseju o početku opsade Mostara, donosi detalje početka napada...
Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska, kako su naveli, ovom akcijom podsjeća na sudski dokazanu odgovornost koju je hrvatski politički i vojni vrh na čelu...