Miljan Rupar, doktor tehničkih nauka i dobrote

U politici je taman toliko koliko misli da se i kroz ovaj šareni mozaik, počesto sastavljen više od prljavštine nego li od čistote, može nešto i promijeniti. Čovjek se često pita, pa i doktor Rupar, koliko je potrebno hrabrosti i snage da se onaj krhki JA suprostavi onom nasilničkom MI. Miljan se opredijelio za srednji put, pa umjesto velikih riječi i obećanja, znanjem i obrazovanjem, pobjeđuje one što ih je vlast zapala ratnim i nacionalističkim pokličima.

Ustupljena fotografija

Miljan Rupar, mladi doktor tehničkih nauka i predavač fizike, čovjek je koji tek treba obilježiti svoj(e) grad(ove). I Mostar i Novi Sad. Vjeruje da može, i u pravu je. Dijete je Mostarca i Novosađanke što su se upoznali osamdesetih prošlog vijeka u Dubrovniku. Samo nekoliko dana nakon što je napunio sedam godina, tog aprilskog jutra 1992. godine, otac ih je strpao u crveni Zastavin kombi, pa su preko Crne Gore i vozom Bar – Beograd otpuhani do rodbine u Novi Sad. Nemile ratne događaje u BiH, u Mostaru posebno, iako dijete od osam godina, osluškivao je iz Novog Sada, pa zato i Mostar i Novi Sad konta svojim rodnim gradovima. Dvijehiljadite zajedno sa roditeljima vraća se u Mostar gdje upisuje „Staru“ gimnaziju, koju su završili i njegov otac Zdravko i djed Ranko. Dani gimnazije su prošli, prvu godinu u teškom prilagođavanju Mostaru i „mostarlucima“… Morao se Miljan, sad kao srednjoškolac, prilagođavati novim poratnim uslovima, odvikavati se od ekavskog koji je tada pričao kao svoj maternji, što je preko majke i bio, pa je ponovo izgovarao ijekavski, učio hrvatski i bosanski, a bogami i onaj šatrovačko – mostarski. Grad je tih godina, a i danas, i dalje bio podijeljen i nije se baš tek tako išlo na „onu stranu“. „Sjećam se kao jučer, s Milijem i Mandom smo se odvažili prošetati Fejićevom, bili u strahu i do Starog gotovo da nismo ni progovorili. Društveni aktivizam me je zanimao od kada sam se vratio u Mostar, jer tada, kao mekanom „novosađaninu i lali”, koji dolazi iz velegrada sa dvadesetak nacionalnih manjina, u kojem se kao i srpski govori i mađarski, sa „katoličkom portom“ u centru grada, nenormalno je bilo da jedan tako mali grad poput Mostara može biti toliko podijeljen. Znao sam govoriti „malo mi je i cijeli Mostar, a ne pola“, kazuje Miljan.

Obrazovanje i znanje iznad politike

U politici je taman toliko koliko misli da se i kroz ovaj šareni mozaik, počesto sastavljen više od prljavštine nego li od čistote, može nešto i promijeniti. Čovjek se često pita, pa i doktor Rupar, koliko je potrebno hrabrosti i snage da se onaj krhki JA suprostavi onom nasilničkom MI. Miljan se opredijelio za srednji put, pa umjesto velikih riječi i obećanja, znanjem i obrazovanjem, pobjeđuje one što ih je vlast zapala ratnim i nacionalističkim pokličima. I sebe i mlade uvodi u neki novi digitalni svijet, umjesto u nacionalističke torove i beznađe. Nije tražio uhljebljenje u državnoj administraciji, u kojoj je jedino mjerilo politička pripadnost i nerad. Miljan je odabrao da svoj profesionalni angažman otpočne u tvorničkoj hali i neposrednoj proizvodnji, a potom nastavio da svoje znanje prenosi mladima. Valjda, zato, što je drugačije satkan i porodično vaspitan.

Prvom prilikom učlanjuje se na ljetnje škole i projekte koje su tada organizovale strane ogranizacije u cilju pomirenja mladih. Početkom druge polovine njegovog srednjoškolskog obrazovanja u grad dolaze „mobilni kulturni kontejneri“, i revitalizacija, a kasnije i obnova OKC Abrašević, u kojem je proveo dvije godine srednje škole i prvu fakulteta u raznim društvenim aktivnostima. Zanimljivo, ali i ne slučajno, njegov djed Ranko igrajući u predstavi “Sumljivo lice” donio je, nekad davno, onom starom Abraševiću zvanje amaterskog pozorišta.

Ustupljena fotografija

Ni asistent, ni profesor, a najbolji student i doktorant!

Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i računarstva, Sveučilišta u Mostaru 2008. godine kao student generacije. Kroz obrazovanje je višestruko nagrađivan, a dobitnik je dvije dekanove i jedne rektorove nagrade. Uprkos tome što je bio ne samo najbolji student na fakultetu u svojoj generaciji, već i najbolji kako su govorili „od rata na ovamo“, nije ostavljen za asistenta? Iz tadašnje uprave tada su mi govorili: „doktoriraj, treba nam profesora, a ne asistenata“. Međutim, tri do četiri dana nakon odbrane doktorske disertacije, rekoše: „Miljane, ne trebamo sada profesora, nama treba asistenata“. Pogađate, i ovdje je odgovor u mostarskim političkim, nacionalnim i inim neprilikama.

Pred internacionalnom komisijom, Miljan 2017. godine uspješno brani doktorsku disertaciju iz područja konstrukcija, protetike i biomehanike, u sklopu koje je radio na razvoju natkoljenične proteze. Do tada je radio u industriji grijanja i hlađenja, a 2012. godine zapošljava se u proizvodnji pneumatskog upravljanja, potom u oblasti konstrukcije uređaja u automatiziranim pogonima za spajanje šasije automobila. Radi za svjetski renomirane tvrtke automobilske industrije poput Ford Motor Company, Volkswagen, Audi, Skoda, Mercedes, Daimler i dr.

Ostati ili otići?

„O odlasku iz BiH razmišljao sam netom po doktoriranju, zbog toga što mi je onemogućeno raditi u akademiji, a i dijelom jer sam radio u auto industriji za njemačke firme, istina za hercegovačku plaću. Tada, u novembru 2017. rekao sam supruzi: „Neka nas još pola godine, godinu, ako se nešto ne promijeni, idemo. Međutim, ni punih dva mjeseca nakon toga, zovu me iz Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru, da li bih radio kao profesor fizike. Pravim zaokret za 180°. Nisam imao puno toga izgubiti, jer sam svakako računao „vani“. Zapravo rad u koledžu se ispostavio isto kao i „rad vani“. Predavanja su na engleskom, to je škola u kojoj u svakom trenutku ima djece iz barem 60, a često i preko 80 zemalja svijeta, tako da mi je sve ove godine odlazak na posao bio kao odlazak u inostranstvo. Čak i danas, nakon šest godina rada na koledžu, smatram ga malim ostrvom koje je izvan naše mostarske mržnje, netrpeljivosti i loše vlasti. Sada se više bavim edukacijom i popularizacijom znanosti. Ono što posljednje tri godine radim je i održavanje praktičnih radionica iz fizike s učenicima lokalnih škola koji u našem podijeljenom sistemu obrazovanja, nažalost, ne mogu vidjeti stvari u praksi, već ih samo uče u teoriji“. Miljan svim silama želi ostati u Mostaru i graditi budućnost ovdje, umjesto peglati zapadni asfalt i boriti se sa nostalgijom i svim onim što Mostar ima i nema. Nažalost, sve dok vladajuće strukture maćehinski određuju sudbinu najboljih kakav je i doktor Rupar, Mostar će više ličiti nazadnim devedesetim nego li evropskoj turističkoj i kulturnoj metropoli dvadeset prvog vijek.

Doktor Miljan Rupar, na kraju našeg iscrpnog razgovora, iznosi i jednu interesantnu tezu koju bi intelektualci i akademici, NVO sektor i preostali iz nezavisnog novinarstva trebalo temeljito proučiti: „U Mostaru je sigurno bolje nego 2000. godine, ali je jako zatrovana sredina. Ne toliko nacionalizmom i mržnjom, koliko lošom vlašću i još gorim upravljanjem gradom“. Možda će neko konačno i o ovom progovoriti.

Trenutno je Miljan najviše fokusiran na svoju porodicu, suprugu Sandu i malenu Emiliju kojoj će uskoro tri godine i otkriva svoj čarobni – dječiji svijet. Hoće li taj svijet biti u Mostaru, Evropi ili još i dalje, odlučiće njih troje zajedno. Miljan bi najviše želio da to bude u Mostaru, i svim silama se trudi da tako i bude, ali ko zna šta život nosi.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Istina i pravda, a prije svega zaštita ugrožih, suština je ličnog i profesionalnog uvjerenja Pere Radovića. Trajne vrijednosti ostaju za navijek ako ih, bar približno,...
U Mostaru je 9. februara 2024 u 91. godini života preminula Mekrema Vukotić, mostarska i bosanskohercegovačka glumica. ...
Puno je toga doživljenog, zapamćenog, a ponešto i zapisanog. Prijatelji me više puta pitaju što ne napišem nešto od toga da se ne zaboravi. Nakon...
Sad su nadošla neka loša vremena u kojima se gube vrline i moral, skromnost i iskrenost; vremena u kojima caruje novac, pa Željko Šupljeglav i...