Nemojmo u novembru neprestano pričati o ZAVNOBiH-u, a obilježavanje svesti na polaganje vijenaca u Sarajevu i državni prijem. Sjetimo se da je to zasjedanje održano u Mrkonjić Gradu, prvo, a drugo u Sanskom Mostu. Tek je treće, nakon oslobođenja bilo u Sarajevu. Treba otići i tamo sa antifašističkim udruženjima i narodom koji to godinama masovno rade. Ako 25. novembar slavimo kao Dan državnosti onda bi to trebalo valjda da država radi na najvišem državnom nivou, a ne savezi i udruženja antifašista sa isprošenim novcem.
Piše: Sejo Đulić
Obilježavanje 30. godišnjice 4. Korpusa Armije RBiH u Mostaru novembra 2022. godine, te kasnije godišnjice Igmanskog marša, Dana oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, Desanta na Drvar, Bitke za ranjenike i Bitke na Sutjesci tokom prve polovine 2023. godine ozbiljno me potaklo na razmišljanje i kompariranje obilježavanja godišnjica događaja i ličnosti iz antifašističke prošlosti Bosne i Hercegovine i događaja i ličnosti iz odbrambeno-oslobodilačkog / domovinskog / odbrambeno-otadžbinskog rata. Prve događaje obilježavaju udruženja antifašista i boraca NOR-a, a druge država u saradnji sa brojnim udruženjima proisteklim iz rata sa tri službena naziva. Prve uglavnom finansiraju sami članovi, a druge država ili udruženja koja se redovno finansiraju iz državnih budžetta.
Uprkos navedenim činjenicama, zanimljivo je, prvi skupovi su masovniji i sa puno više mladih ljudi. Istovremeno, ti skupovi uglavnom protiču bez aktivnih učesnika tih događaja, jer biologija čini svoje. Na suprot tome na druge skupove, koji obilježavaju događaje i ličnosti iz posljednjeg rata, mnogi aktivni učesnici događaja koji se obilježavaju ne dolaze ili pak dođu sami dan prije ili dan poslije odati poštu palim saborcima. Ali je redovno puno političara od kojih mnogi ili ne pamte pomenuti rat ili su ga proveli van zemlje, te vjerskih službenika, koji onim prvim, aktivnim sudionicima tih događaja tumače te događaje.
Zašto je to tako?
U prvom redu, događaji iz Drugog svjetskog rata obilježavaju se građanski, po protokolu koji postoji u svakoj uređenoj državi, obilježavaju se u skladu opredjeljenja onih koje obilježavamo. Obraćanja zvaničnika tim povodom, takođe, su u duhu ideala za koje su pali oni koje obilježavamo ali sa jasnom porukom da smo tu kako bi se nadahnuli njihovom žrtvom i tako nadahnuti gradili bolju budućnost. Ova obilježavanja bude nadu i ukazuju da je moguća zajednička budućnost svih nas koji živimo na ovim prostorima.
Sa druge strane obilježavanja događaja i ličnosti iz troimenog rata u BiH su dominantno vjerske manifestacije. Prečesto vjerski zvaničnici vode glavnu riječ, a i način odavanja pošte je vjerski. Kad tome dodamo i činjenicu da u ovom slučaju imamo tri različite istine i tri različita načina obilježavanja jasno je da je to nastavak rata drugim sredstvima. Obraćanja zvaničnika uglavnom koriste retoriku iz perioda rata, samo nešto malo uglađeniju, i ne daju šansu pomirenju i suočavanju sa prošlošću, te ne daju nadu u budućnost.
Ako u tom kontekstu pogledamo, naprimjer, spomen obilježja stvar će biti mnogo jasnija. Spomenici građeni prije 60 ili 50 godina su monumenti vrijedni pažnje i danas. To su umjetnička djela koja su i toliko godina kasnije vizionarska i zrače snažnim civilizacijskim porukama. I danas su ispred vremena, drugim riječima postali su nacionalno blago BiH koje je vječno. Na suprot tome danas imamo loše replike vjerskih spomenika iz prošlosti.
One spomenike su gradili najbolji umjetnici i arhitekti tog vremena, a ove, loši i nemaštoviti lokalni plagijatori kojima su ideje nametnuli lokalni političari.
Rezultat, skoro da bi bilo bolje da nema ništa, jer ovakva obilježja samo produžavaju kulturu rata i sve naše protivnike uvjeravaju u uvjerenju da se ovdje u periodu 1992. do 1995. godine desio vjerski rat. Sve ono što je postignuto u te četiri godine rata ovakvim poratnim tretiranjem množi se sa nulom i daju argumenti protivnicima BiH koji uporno tvrde da je ona nemoguća.
Ustav BiH kaže da smo mi sekularna država, a Ustav je vrhovni zakon oko čijeg poštivanja nema i ne smije biti dileme. Ako to jeste tako, a jeste, zašto nemamo propisan jedinstven protokol za ove i brojne druge aktivnosti kad predstavljamo državu na bilo kojem nivou? U organe države, takvo nam je uređenje, svi su birani kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a ne kao muslimani, pravoslavci i katolici. Znači, kad se pojavljuju u ime države, na bilo kojem nivou, moraju se ponašati po protokolu, kojeg nemamo, a kad dolaze privatno mogu se ponašati kako hoće. Drugim riječima kad se pojavljuju, govore, istupaju u ime države onda su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, a privatno su muslimani, pravoslavci ili katolici. Sve drugo je direktan rad protiv države i antiustavno ponašanje. Ono što sad imamo, da nije tužno bilo bi smiješno. Ne gledljivo je da pred vječnom vatrom u Sarajevu oslobodiocima Sarajeva iz aprila 1945. godine jedan pored drugoga stoje dva člana Predsjedništva države i na različite načine odaju poštu. Tu su u ime države, a ne u svoje privatno ime i moraju poštovati i štititi Ustav, a u ustavu piše da je BiH sekularna država.
Mnogi će reći da su to elementarna ljudska prava i da niko nema pravo to bilo kome uskratiti, da je to takođe Ustavom zagarantovano itd. Itd. Da, sve to piše, ali ugledajmo se na države od kojih učimo demokratske procese i norme ponašanja. Neke od tih država su mnogo različitije od nas, ali kad istupaju u ime države, u drugom planu su njihove tradicijske osobnosti, a država i njen propisani protokol u prvom. Kod nas je upravo suprotno.
I onda je sasvim jasno da brojni časni borci Armije RBiH nisu došli na Svečanu akademiju u povodu 30. godišnjice formiranja njihovog Korpusa. Dvorana Narodnog pozorišta od 350 mjesta nije bila popunjena, a samo komandnog kadra u svim jedinicama Korpusa bilo je znatno više. Samo ova činjenica bi trebala biti alarm za uzbunu, ali nije, jer time se niko ne bavi, a samo tri mjeseca kasnije u toj istoj dvorani bila je Svečana akademija u povodu Dana oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu i dvorana je bila pretjesna da primi sve zainteresirane.
Kako je moguće da na skupu koji obilježava događaje iz 1945. godine ima mnogo više ljudi nego na skupu koji obilježava događaje iz 1992. godine?
Zato što na prvom skupu ima više optimizma, nade, vjere u budućnost i na kraju krajeva domovine, a drugi skup i slični skupovi previše su u prošlosti i bez jasnih vizija budućnosti, sa previše opšte retorike u koju niko više ne vjeruje, osim onih koji od toga imaju ličnu korist.
Ukratko, država se gradi i malim potezima i odlukama. Nisu uvijek potrebne velike državničke odluke i potezi, ionako ih ogroman broj građana i ne razumije, ali će razumijeti ove male promjene, koje u konačnici jačaju državu.
Primjera radi, nemojmo u novembru neprestano pričati o ZAVNOBiH-u, a obilježavanje svesti na polaganje vijenaca u Sarajevu i državni prijem. Sjetimo se da je to zasjedanje održano u Mrkonjić Gradu, prvo, a drugo u Sanskom Mostu. Tek je treće, nakon oslobođenja bilo u Sarajevu. Treba otići i tamo sa antifašističkim udruženjima i narodom koji to godinama masovno rade. Ako 25. novembar slavimo kao Dan državnosti onda bi to trebalo valjda da država radi na najvišem državnom nivou, a ne savezi i udruženja antifašista sa isprošenim novcem. To licemjerstvo narod prepoznaje i reaguje nedolaskom na skupove koje država, na bilo kom nivou, organizuje.
Pokažimo malim potezima da smo uistinu spremni na kompromise, na dijalog, na uvažavanje drugog i drugačijeg. Rezultat toga će biti prelazak iz kulture rata u kulturu mira. Dug je to proces, ali neizbježan. Ne govorimo o tome, djelujmo u tom pravcu.
Možda tako počnemo više voljeti svoju domovinu ili otadžbinu?
Ako ne pokušamo nećemo znati.
