U američkoj ljevici traje konflikt između radikala i konstruktivnog lagera – nasmijani treći mogla bi biti desnica.
Piše: Michael Kazin
Preveo Ešref Zaimbegović
Foto: DPA
Alexandria Ocasio-Cortez podržava 2019. predsjedničkog kandidata Bernia Sandersa na jednom predizbornom nastupu u Kaliforniji.
Od finansijske i gospodarske krize 2008. Great Recession, ljevica u SAD nije postala samo brojčano veća nego i politički uticajnija. Bernie Sanders, koji je čitav život socijalista, uspio je u poslednje dvije predizborne kampanje za nominiranje kao predsjednički kandidat ostvariti rezultate vrijedne poštovanja. U Kongresu je savez poslanika koji pripadaju lijevom krilu demokrata, takozvani Progressive Caucus, narastao na preko 100 članova. Osim toga Democratic Socialists of America (DSA) uspjeli su povećati broj svojih članova za skoro 1 000 posto. Širom zemlje oko 150 članova DSA izabrano je na političke položaje, među njima i pet kao poslanici u Predstavničkom domu. A Joe Biden, koji već veliki dio svoje karijere zastupa politiku centra, učini je svoje najbolje kada je sa tijesnom ili čak nikakvom većinom u Kongresu progurao najobimnije nacionalne programe od vremena socijalpolitičkih reformi (Great Society) američke vlade pod predsjednikom Lyndon B. Johnsonom.
Pokrtačka snaga ovoga zamaha su mladi ljudi. Generacija Z u SAD ne samo da bira češće demokratski nego starija godišta nego u anketama ima pozitivniji stav prema socijalizmu nego prema kapitalizmu. Međutim konflikt između ljevičara koji se zalažu za konstruktivne ciljeve i onih koji žele srušiti sistem u cjelini stavlja na kocku neke dijelove ili cjelokupan napredak. U najvažnije osobe u konstruktivnom lageru spadaju Sanders i poslankinja Alexandra Ocasio-Cortez, koji sa njihovim manje poznatim saveznicima u cijeloj zemlji grade progresivnu snagu blisku demokratskoj partiji.
Zajedno sa aktivistima istog mišljenja iz različitih socijalnih pokreta oni se bore za uvođenje opšteg zdravstvenog osiguranja, za Green New Deal, za zakon o zaštiti slobode udruživanja i organizacije zaposlenih kao i za pravo na pobačaj u cijeloj državi. Njima je jasno da moraju ubijediti milione daljih ljudi u SAD u svoje analize, šta je u državi pogrešno i o svojoj agendi šta treba popraviti da bi se sve to ostvarilo. Do tada ljevičarski aktivisti glasaju sa demokratima i podržavaju ponovnu predsjedničku kandidaturu Joe Bidena.
Neki ljevičarski aktivisti preziru ovaj politički hod po žici kao izdajnički kompromis.
Sanders je izjavio u aprilu: „Moj zadatak je – a ja mislim i zadatak progresivnog pokreta – da utvrdimo da se Biden zauzima za radnički sloj ove zemlje i ne smatra ništa samorazumljivim.“ Michael Harrington, koji je 1982. spadao u suosnivače DSA, pozvao je tada svoje socijalističke saborce da se angažuju za „lijevo krilo mogućeg“. I upravo za to trude se Sanders i njegovi politički istomišljenici i danas ponovo.
Međutim, neki ljevičarski aktivisti preziru ovaj politički hod po žici kao izdajnički kompromis sa jednim đavolskim sistemom. Poslednje zime zahtijevalo je više mjesnih grupa i interni odbori DSA da se isključe tri kongresna poslanika koja pripadaju organizaciji jer se nisu postavili protiv Bidenovog kompromisnog dogovora kojim je otklonjen opšti štrajk na željeznici. Jedan odbor je zahtijevao da se „klasni neprijatelji izbace“ dok se jedan drugi izjasnio protiv svake izborne podrške za 2024. dok DSA političarima koji je podržavaju ne nametne „socijalističku disciplinu“.
Da tri „otpadnika“ – Cori Bush, Jamaal Bowman i Alexandra Ocasio-Cortez – spadaju u najglasnije i najpopularnije ljevičare u Kongresu izgleda da još pojačava kritičke glasove. Ovo troje je optuženo da su „okrenuli leđa pokretu koji ih je doveo u Kongres“. Bostonska mjesna grupa DSA pokrenula je čak postupak isključenja protiv jednog poslanika zemaljskog parlamenta kojio je napravio politički grijeh time što je svoj glas dao demokratkinji Mauri Healey prilikom njenog izbora sa velikom prednošću za guvernerku Masačusetsa. To da je Healey prva žena na ovoj dužnosti – i prva otvoreno lezbejka koja služi kao guverner jedne savezne države – ne igra za pristalice „lijevog krila nemogućeg“ nikakvu ulogu.
Takvi dogmtski gestovi ne dovode samo do jaza između lijevih aktivista i političara koji se najviše zlažu za njihove političke ciljeve nego pokazuje socijaliste kao članove ideološki puritanske sekte a ne kao ljude koji se trude za provođenje mjera koje bi trebale pomoći radnim ljudima sa kojima se oni navodno identifikuju.
Ali njihov destruktivni potencijal možda čak i blijedi pred odlukom profesora filozofije Cornela Westa da 2024. nastupi kao predsjednički kandidat za Green Party. West nije tako poznat kao Ralph Nader koji je 2000.godine kao vodeća figura jedne treće partije na predsjedničkim izborima na Floridi dobio 97.421 glasova i time pomogao George W. Bushu u pobjedi na Floridi i time i za predsjedništvo jer ovaj je dobio izbore sa prednošću od samo 537 glasova. Kao prominentni lijevi intelektualac i sjajni govornik West je ipak uspio u akademskim krugovima i socijalnim pokretima sebi obezbjediti sljedbenike. Njegova apsurdna tvrdnja da Biden nije ništa drugo nego „strašljivi neoliberal“ i njegova zlobna primjedba na demokratsku partiju da je samo sluga „rata i Wall Streeta“ mogle bi uticati na to da republikanci 2024. u neopredjeljenim saveznim državama pobijede. Pokušaj da biraju kandidata treće partije već jednom je naštetila lijevom krilu „mogućih“ a westova kandidatura mogla bi to opet učiniti.
Rascjep u lijevom političkom spektru SAD nije novi fenomen.
Rascjep u lijevom političkom spektru SAD nije novi fenomen. U 1890-im godinama morao se sindikalni savez American Federation of Labor braniti protiv jedne marksističke protuorganizacije koja je nastojala da svi članovi sindikata podržavaju njihovu radikalnu partiju. 1919. godine jedan teški spor o tome je li boljševička revolucija moguća i u SAD doveo je do rascjepa Socialist Party u tri lagera koji su se međusobno borili. Progressive Party koja se sastojala uglavnom od komunista poslala je u trku predsjedničkog kandidata koji je mogao dobiti dovoljno glasova da omogući jednom republikancu put u Bijelu kuću. A 1968. Students for a Democratic Society, najveća grupacija unutar pretežno od bjelaca organizovanog New Left, iskazala je svoj prezir za obje velike partije time što su na dan izbora organizovali proteste i pozvali da se “glasa nogama i bira na ulicama” („Vote With Your Feet, Vote in the Streets“).
Današnji destruktivni ljevičari ne shvataju, isto kao u ranijim vremenima, da bi od njih obožavani socijalni pokreti mogli ostvariti velike pobjede samo onda ako uspiju vođstvo jedne od velikih partija ubijediti i prisiliti da se u nekom hitnom slučaju stavi na njihovu stranu. Za ukidanje ropstva i obezbjeđenje građanskih prava crnih bilo je od centralnog značaja da su se protivnici ropstva priključili republikanskoj partiji. Sindikati su mogli između 1933. i 1945. sa pećutnom lai aktivnom pomoći Franklina D. Roosevelta i demokrata koji su kontrolisali kongres i vlade u velikim, industrijom označenim saveznim državama, dobiti skoro dvanaest miliona novih članova.
Kao reakciju na proteste crnačkog slobodarskog pokreta podržala je pretežno ljevičarski orijentisana partija pod vođstvom Johna F. Kennedija und Lyndona Johnsona u 1960-im godinama građanska prava, izborno pravo i zabranu rasističke diskriminacije na tržištu stanova. Onda je unutar demokrata došlo do gorkog raskola oko rata u Vijetnamu što je doprinijelo tome da je veliki dio bjelog radništva i seoskih birača odu u ruke republikanaca koji su išli sve više u desno.
U jednoj naciji, koja je trenutno jasno podjeljena između dvije partije, mogli bi radikali, koji ustrajavaju na doktrinarnoj čistoći, razbiti koalociju između konstriktivne ljevice i glavnine ljevičarskog pokreta i time uništiti jedinu sposobnu alternativu desničarskoj vladi. A sa svojim pridikama da je njihova tvrda ideologija jedini put spasenja za pokvarenu naciju oni plaše veliku većinu američkog naroda koji nikada nije dijelio njihove nazore.
Michael Harrington je uvijek zastupao stanovište da bi se moralo vjerovati u sposobnost jednostavnih ljudi da sami sebe zastupaju i naglašavao je svoju moralnu obavezu da ulijeva nadu. Pred publikom je uvijek ponavlajo: „Ako se vjeruje u to da je vlastita zemlja sposobna za demokratski socijalizam moraju se činiti dvije stvari: Kao prvo mora se imati velika ljubav i jako povjerenje u ovu zemlju. Mora se osjetiti čast i humanizam ljudi koji uprkos nepravednosti sistema u ovoj zemlji preživljavaju i rastu. I kao drugo mora biti jasno da se socijalna vizija za koju se angažuju neće nikada ostvariti u toku njihovog vlastitog života“. Dosije ove strategijske skromnosti dobro bi činio trenutnoj ljevici.
Michael Kazin je profesor na fakultetu za istoriji univerziteta Georgetown. On je ekspert za politiku i socijalne pokrete u SAD u 19. i 20. stoljeću.
