Real je prošlo kolo dočekao Rayo Vallecano. Skoro svi navijači na stadionu su se u 10. minuti uhvatili za glavu, ne zato što je Rayo dao gol. Carlo Ancelotti je nervozno šetkao kraj aut-linije… Najbolji fudbaler Madriđana Jude Bellingham je držeći se za rame ostao ležati na travnjaku. Doktori su pritrčali u pomoć. Sve je izgledalo na ozbiljnu povredu, ali srećom u pitanju je bilo samo istegnuće. Ovaj Real bez Juda nije kraljevski klub, s njim to jest, a zna to Ancelotti, znaju to i navijači. I fudbalski stručnjaci to znaju, novinari o njemu pišu kao o najboljem nogometašu, o fantastičnoj statistici, njegovih 13 golova u 14 utakmica, o njegovim prodorima, asistencijama, o tome kako je sam okrenuo rezultat i pobijedio Barcelonu u El Klasiku… Ovome mladiću iz engleskog trgovačkog grada Stourbridge, iz zelenog West Midlandsa, predviđa se velika priča, u rangu sa onima koje današanja omladina označava kao GOAT, najvećima svih vremena.
Ni Matthäus, ni Zidane
Mnogi porede Judea sa ovim i onim. Može se Bellingham, naprimjer, porediti sa Lotharom Matthäusom iz one čuvene utakmice na San Siru, na Mundijalu 1990. godine, kada je njemački veznjak u galopu dotrčao iz neke druge dimenzije i dao dva strašna gola ex Jugoslaviji i praktično sam unakazio Osimovu ekipu. E da, može se mladog Judea vidjeti i u 34-godišnjem Zidanu na Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006., kada je sam uz labuđi pjev ”vrtio” čuveni Seleção – kompletna reprezentacija Brazila je izgledala kao igračka u Zinedinovim nogama… Veliki su i Lothar i Zinedin, ali kada sam gledao Juda Bellinghama kako sam uzima Barcelonu u njemu sam vidio Nenada Bijedića, za Rođene – Ćeću. Imao sam tada deset godina, ali to finale Kupa Maršala Tita u Beogradu između Veleža i zagrebačkog Dinama ostalo mi je u mislima kao Fellinijev Amarcord, nostalgična slika neizmjerne sreće i pripadnosti klubu koji je bio zavičajni i zbog čega je nošen ljubavlju tih ljudi, Hercegovaca koji sudbinu Veleža vide kao vlastitu, opstajao bez obzira na svjetske ratove i agresije iz susjedstva. A opstajao je i voljen bio i puno šire od tog hercegovačkog zavičaja, jer je od osnivanja, od 1922. godine, pa do danas stajao na ideji slobode i onih vrijednosti koje znaju prepoznati i na pravo mjesto svrstati dobrog i lošeg čovjeka. A voljen je i zbog napadačkog fudbala.
A valjda je vrhunac te Veležove napadačke arije bila generacija koju je stvorio Duško Bajević, sa dva ubitačna krila – Tuce i Kajtaz, te devetkom koju je na leđima nosio ”Pi” Jurić. U pomenutom finalu Kupa, protivnik je bio Dinamo Ćire Blaževića, a utakmicu nije odlučila ta ubojita Veležova navala, nego čovjek iz sjene, neko ko je igrao halfa, reklo bi se ranije, a danas centralnog veznog. Na leđima je nosio četvorku, a na srcu petokraku, ali takva utakmica života se nije mogla odigrati bez hrabrosti, čitanja igre i vjere da ćete toga dana biti najbolji igrač na svijetu. Valjda svi Veležovi ljubimci pamte tu scenu, ili su je barem nekada gledali na VHS-u, DVD-u ili na YouTubeu: dok navijači na stadionu JNA pjevaju Procvjetala bijela lala, Velež nosi kup Maršala, Nenad Bijedić prodire iz drugog plana poput hercegovačke februarske bure i zabija za 2:0, a legendarni komentator Vladanko Stojaković, uz onu čuvenu beogradsku distorziju, izgovara kultnu rečenicu za sve Rođene: ”Veliki dan mladog Nenada Bijedića!” Da je Florentino Perez vidio taj jedan dan u životu Ćeće Bijedića odmah bi na telefon zvao Jolu Musu, legendarnog Veležovog direktora, i pitao – koliko košta…
Ali Florentino ima Judea, čovjeka koji može odigrati iz sedmice u sedmicu ono što je Bijedić uradio toga maja protiv Dinama. Radi se o fudbaleru koji je sa 16 godina startao u Championshipu. Sve ove godine i u Birminghamu i u Dormundu pokazao je ekstremnu mentalnu snagu i stabilnost za svoje godine. Iako se čini kao oaza za završni touch da se stvori jedan vrhunski fudbaler, Dortmund nije sredina u kojoj se lako fudbalski odrasta. BVB ne osvaja trofeje, tu mnogi posustanu, ali Jude je već sa 19 bio šef u Dortmundu, uz poštovanje i klanjanje legendarnog navijačkog ”Žutog zida”. Na leđima je nosio broj 22, a legenda kaže da je to zbog toga što u jednom igraču spaja četvorku, osmicu i desetku (4+8+10=22) – takav centralni vezni sa ofanzivnim arsenalom se nije vidio od Matheusa, Zidana i onog Ćeće Bijedića iz ’86. Statističari će izračunati da je Jude najjači sa brojem dodira u protivničkom šesnaestercu, da ima fascinantan broj presječenih lopti, broj progresivnih pasova, jednostavno Bellingham je – gospodar sredine. I niko nije očekivao da će tako biti dominantan, jer je Real krenuo u laganu rekonstrukciju, polako stavljajući Modrića i Kross a drugi plan, ali Jude je čovjek koji je u stanju premosti svaki Realov problem.
I njegove fizičke predispozicije su uočljive, toliko plijeni stavom, a kad pokrene svoju mišićnu hidrauliku, poput bolida u F1 ili nekada osmanskog akindžije koju upada u neprijateljsku teritoriju izazivajući haosu odbrani, teško ga ko može zaustaviti. No, da bi bio uz one najveće Jude Bellingham mora uzeti trofeje i sa nacionalnim timom. Engleska ima u fudbalu tu gubitničku auru, mentalitet i fobiju (naročito od njemačke reprezentacije), o čemu je najbolje govorio Gary Lineker, i biće to teško preokrenuti. Jude to može, kao u istoimenoj pjesmi Beatlesa uzeti tužnu pjesmu i načiniti je boljom. On može biti veći fudbaler i od Gerarda, Lamparda, Scholesa… Ali da bi bio veći i od samog najvećeg engleskog igrača, Bobbyja Charltona, Bellingham mora voditi Gordi Albion do titule evropskog ili svjetskog prvaka. Prva prilika je dogodine u Njemačkoj i Englezi tu zaista mogu do kraja. Jude će biti na testu…
Grad u kojem se rodio Bellingham u svom imenu ima riječ ”most”, kao i rodni grad Nenada Bijedića kome su Mostarci dali blagi nadimak – Ćeća. A znaju te mostarske liske biti grube kad ti nadjenu kakvo ružno, posprdno ime, ali Ćeću su svi voljeli od malena. I onda kada je Ćirinom Dinamu zabio dva gola u finalu Kupa, i onda kada se Veležova uprava sastajala u njegovom stanu nakon što su ratne vlasti protjerale Rođene i sa stadiona i iz klupskih prostorija, i onda kada je otišao u Bursu gdje je igrao kao centarfor i nemilice trpao golove u protivničke mreže, i onda kada je trenirao isti taj klub i dobio drugi nadimak ”Imperator”, i onda kada ga je Duško Bajević na sprovodu nazvao ”biserom, lijepim kao Neretva”… I zato kad vidim Juda Bellinghama kako prodire i suvereno vlada terenom, sjetim se Ćeće, čovjeka koji je jednog majskog dana usrećio navijače kluba koji su od rezultata uvijek više cijenili ljepotu fudbalske igre. I koji je zbog toga i svoje dobrote završio u legendi.
