Sivo u crno

Fluid je Crna Gora – malo dima na cigareti koga raznosi vjetar. Koga to vara naša politička vrhuška?! Orevuar Montenegro! Zatrpava nas sam život. Ko će razgrnuti hrpe koje zlo i pohara bacaju na nas. Zarobljeni smo, iluzija ostaje skrita u polutami od smeća što nam prekriva tijela. Crnogorska istina je spoj nekoliko vješto izgovorenih laži. I - Bog te jednom veselio!

Boga se ne treba odricati. On je i nadalje lijepa nada izmučenom Čovječanstvu. A nada je i glupanima, kojih je to čovječanstvo prepuno. Bog dobro dođe da zabludjela bića, svoju  da naopaku narav nahrane, ne prepoznajući suštinu života i društva ispune nadom i zadatim sadržajem: vjerom u Njega. Jer je stvarnost mučan lavirint u kome neuki, glupi i zlobni eksploatišu misao o Njegovoj Svetosti. Svevišnjem, koji se umorio od ljudske gluposti, ne treba takvo što, ali, što da se učini kad je neznavenih sve više, a svi u vjeri kojoj se ne zna put i mjera slavljenja. I maltene svi se pitaju, odani strahu od života: valjda nas jedino Bog spasti može od ovakve pošasti koja nadire.

Nebrojeno je knjiga napisano na temu koje sam se i ja hvastio, ogorčen događajima. Kako se, i život sam, rađa i obnavlja, tako se i mom naumu može naći opravdanje. Ne postoje dva ista života, sličnost im je samo u tom da traju i obnavljaju se. Stoga se laćam pera – dotičem priču o bjekstvu. Od Stvarnosti ka Bogu. Od dostojnog života pojedinca do sluganstva dogmi i politici: jedna uz drugu – dva jada koji su opasali Montenegro. Ulazimo u lavirint. Jer je stiglo vrijeme da se od smrti ne bojimo, od života nas je strah.

Samo jedno znam, daleki Prijatelju: sve smo veći nesoj, fukarluk. To što insistiramo, svi sa gomile, da brojimo krvna zrnca etnosa i vjere, kad dogma dokida svaku svoju dojučerašnju blagorodnost, ustoličujući satanizam, a politika to štedro uzima kao dio svog oruđa, zorno pokazuje, koliko smo, sveukupno i sveudilj, ljudi bez svojstava. Muzilovi junaci imali su nešto od časti. Mi imamo – kontrolisani haos. Ovo što danas gamiže zemljom crnogorskom, mješavina je aliena i sjenki. Kontrolisani haos, neće proći mnogo vremena, buknuće u oganj katastrofu.

Nisu crkva, ni džamija, ni sinanoga kuće božje. Oni su samo razglasne stanice čovjekovom nemiru, sljepilu da dok tumara životom, nekako doma dođe. Priroda je stanište Boga, njemu je mjesto samo u blagorodnim dušama čovjekovim. Priroda – ona buni, jeca, doziva upamet, vapi ljudskost. I u skrovištima Prirode stanuje Bog svih ljudi, ali ga ljudi ne vide. Krenuli su odavno krivom stazom ka Njemu. Kad Bog izađe iz svojih vječnih staništa, da se odmori od naše zlobe i nezasitnosti, u taj prostor uleti Đavo. U pratnji fariseja. Zato se Bog, za neko vrijeme, okane ludila ljudskog: nije on sudija, on je Suština. U ostalih živih bića, goveda i trava, ptica i krtica. Bogu je i dalje ugodno, ne seli mu se u prostore gdje se mrzi i ubija.

Fluid je Crna Gora – malo dima na cigareti koga raznosi vjetar. Koga to vara naša politička vrhuška?! Orevuar Montenegro! Zatrpava nas sam život. Ko će razgrnuti hrpe koje zlo i pohara bacaju na nas. Zarobljeni smo, iluzija ostaje skrita u polutami od smeća što nam prekriva tijela. Crnogorska istina je spoj nekoliko vješto izgovorenih laži. I – Bog te jednom veselio!

Kad se jaje razbije, još se mogu razdvojiti (prepoznati) žumance i bjelance. Sve dok ne počne varjača da radi. Tad više ne postoji dvoje, već jedno, naopako i treće. Ipak, navikli smo da i to miksano, po starome receptu još zovemo – jaje. Usto, teatralni crnogorski velikosrbi i mutanti-separatisti, koji u toru gdje stanuju sluge, zoblju zrnca sa trpeze nehumane politike. Ćutanje je bliznak bestidnosti, kukavički dani u grotlu u kom najprije strada humanizam. Naš anarholiberalizam se još dobro drži, hvala na pitanju! Posthumano doba otvara vrata i ovim namučenim brdima.
U januaru smo koji je hladan, pun izdaje, ne možemo se više pouzdati u sjećanje na prošlo doba, našu umilnu socijaldemokratiju. Januar mi je uvijek nalikovao mjesecu kad nastupi izdaja ljudskog duha. Godine počinju januarom, januar počinje izdajama. Zašto današnja Crna Gora voli da uništava ono što su izgradili drugi, bolji od ovih po svemu? Čini to jednako strasno, ali sa onoliko naopake snage, kakvu su imali oni koji su gradili naše zajedništvo. Najveću nesreću jedna država doživi kad je počnu uništavati njeni spasioci. To se Crnoj Gori oduvijek dešavalo, a danas je to očito: satiru je oni koji su je stvorili, jednako onima koji je  nikada nisu htjeli. Na stranu joj krvnici. Sve zlo je unutar naših međa.

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Jovan Nikolaidis

Jovan Nikolaidis

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Meni jeste istina (bar tako skromno mislim) da je Jakov Milatović onaj Jakov koji grli trnje, a Milo bio onaj predsjednik koji bere lovorike. Baš...
Meni i danas, kome hodočasnička staza prema Puli ostaje otvorena, srce je puno. Neću da se pitam kamo moj duh ide, jer u oba pravca...
Ima knjiga, ćudljivih i mračnih poruka, s ambicijom onog koji je namislio da njima objasni sav svijet i ljude. Prijeke su i goleme takve knjige, sa...
Snovi se najlakše ostvaruju kad se probudiš, Domovino!...