(Odlomak iz rukopisa NAŠA ŠUMA MASLINOVA)
Meni jeste istina (bar tako skromno mislim) da je Jakov Milatović onaj Jakov koji grli trnje, a Milo bio onaj predsjednik koji bere lovorike. Baš u helenskom značenju tih pojmova „grliti trnje“ i „brati lovorike“. Što pod tim podrazumijevam neznavenima neću široko razlučivati.
Meni i danas, kome hodočasnička staza prema Puli ostaje otvorena, srce je puno. Neću da se pitam kamo moj duh ide, jer u oba pravca - doma idem.
Ima knjiga, ćudljivih i mračnih poruka, s ambicijom onog koji je namislio da njima objasni sav svijet i ljude. Prijeke su i goleme takve knjige, sa mnogo poglavlja. Pozivaju i prozivaju, osuđuju i prijete, od davnine pa do smaka svijeta. Akademske, stila koji me uvijek podsjećao na sudske paragrafe i prokletstva klerosudanija. Ova knjiga ne spada u takvu vrstu knjiga.
Snovi se najlakše ostvaruju kad se probudiš, Domovino!
Fluid je Crna Gora – malo dima na cigareti koga raznosi vjetar. Koga to vara naša politička vrhuška?! Orevuar Montenegro! Zatrpava nas sam život. Ko će razgrnuti hrpe koje zlo i pohara bacaju na nas. Zarobljeni smo, iluzija ostaje skrita u polutami od smeća što nam prekriva tijela. Crnogorska istina je spoj nekoliko vješto izgovorenih laži. I - Bog te jednom veselio!
Učini dobro: ne kaj se – učini zlo: nadaj mu se
Moja želja je jednostavna, zato je valjda i teško ostvarljiva. POŠTOVATI RAZLIKE, OPLEMENJIVATI SLIČNOSTI!
U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca.
Isposnika kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se
ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete
me ostaviti, a ja vâs neću nikada - svoj dug vama i obećanje
Bogu plaćaću sam.
Logika je dosad bila najslabija zaštita pred razbarušenom i nesavladivom snagom uspavane duše i uvijek budne mašte mog naroda. Da, sjetiću se, tada, nesmirljive boli nanesene nemilosrdnim tokom stvarnosti. Nevermore!
Hajdemo na Popis! Njega organizuje Crna Gora, ne Montenegro, jer nema od čȅsa, niti sa kime. Viđes će se kakvi smo i đe smo za ono śutra. Vakat je
Budući da je u Servantesovom ”Don Kihotu” Dolćinea bucmasta, gegasta i glupasta, ostaje sumnja: pisac se u starogradskoj plemkinji – prevario. U srdžbi rad zarađenog on je najvjerovatnije prestao da pjevuši, ali je moguće da je u liku Kihotove izabranice stala sva jed na dane zatočeništva u Starom gradu. Koje mu, na kraju balade, nije lako palo. Jer on se za Dulćineu nije svezao. On se njome – objesio.