Oznaka Jovan Nikolaidis

Jakov grli trnje Milo bere lovorike

Meni jeste istina (bar tako skromno mislim) da je Jakov Milatović onaj Jakov koji grli trnje, a Milo bio onaj predsjednik koji bere lovorike. Baš u helenskom značenju tih pojmova „grliti trnje“ i „brati lovorike“. Što pod tim podrazumijevam neznavenima neću široko razlučivati.

Tri Pule

Meni i danas, kome hodočasnička staza prema Puli ostaje otvorena, srce je puno. Neću da se pitam kamo moj duh ide, jer u oba pravca - doma idem.

Nad grobom nezavisnog književnika – Ima jedna prva knjiga

Ima knjiga, ćudljivih i mračnih poruka, s ambicijom onog koji je namislio da njima objasni sav svijet i ljude. Prijeke su i goleme takve knjige, sa mnogo poglavlja. Pozivaju i prozivaju, osuđuju i prijete, od davnine pa do smaka svijeta. Akademske, stila koji me uvijek podsjećao na sudske paragrafe i prokletstva klerosudanija. Ova knjiga  ne spada u takvu vrstu knjiga.

Sivo u crno

Fluid je Crna Gora – malo dima na cigareti koga raznosi vjetar. Koga to vara naša politička vrhuška?! Orevuar Montenegro! Zatrpava nas sam život. Ko će razgrnuti hrpe koje zlo i pohara bacaju na nas. Zarobljeni smo, iluzija ostaje skrita u polutami od smeća što nam prekriva tijela. Crnogorska istina je spoj nekoliko vješto izgovorenih laži. I - Bog te jednom veselio!

Hypnos

U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca. Isposnika kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete me ostaviti, a ja vâs neću nikada - svoj dug vama i obećanje Bogu plaćaću sam.

Crnogorski san i java

Logika je dosad bila najslabija zaštita pred razbarušenom i nesavladivom snagom uspavane duše i uvijek budne mašte mog naroda. Da, sjetiću se, tada, nesmirljive boli nanesene nemilosrdnim tokom stvarnosti. Nevermore!

Dolcigno i Dolcignea

Budući da je u Servantesovom ”Don Kihotu” Dolćinea bucmasta, gegasta i glupasta, ostaje sumnja: pisac se u starogradskoj plemkinji – prevario. U srdžbi rad zarađenog on je najvjerovatnije prestao da pjevuši, ali je moguće da je u liku Kihotove izabranice stala sva jed na dane zatočeništva u Starom gradu. Koje mu, na kraju balade, nije lako palo. Jer on se za Dulćineu nije svezao. On se njome – objesio.

Kasaba Porto hendek panorama

A fukarluk i surovost nekih provoboraca i brzometnih partijaca (rjeđe tokom okupacije, redovito nakon rata), nad jadnicama iz „Vile golub“, pored ostalih opačina koje su, dok im se moglo, vršili u „narodnoj vlasti“, ostaje kao mučna uspomena u sjećanju nekih stanovnika Porto Hendeka: „Ko se jebā za vrijeme Italije, penziju je dobio, a ko je špijā balistima, ubačili su ga u UDBU“. Gadosti tih umišljenih načelnika iz kojekakvih odbora i sekretarijata pisac nema namjeru da šire opisuje.