Svu noć u moj poljuljan san ulijeće stari znanac, izvrnuta slika, lik u ogledalu, lelujav odraz u vodi koju je uznemirilo vrijeme – Sandro Galeb. Odavno ga nije bilo; bijah ga ostavio, gotovo zaboravio, zabavljen vrćenjem ukrug koji su obaveze nametale mojoj prirodi melanhokolerika. Sad je tu da me kinji svojim neizlječivim osamama, svojim promašenim životom, ne više stidljiv i uviđavan, već nametljiv, nepristojan.
Sumrak je dozvao noć, a noć bombardere. Čuli su se, dolazeći s mora, kao da medvjedi neprekidno brundaju, ali se vidjeli nijesu.
Mr. sc. Šura Dumanić o novoj knjizi „Askitos“ Jovana Nikolaidisa
Ritual je, iako primitivan, tekao uigrano. Harmonikaš rasteže svoj instrument kao da čereči jarca, kinjeći pastoralnu okolinu zvucima mjesnog folklora, cijepajući mitsku tišinu nadvoje. Dan bi odmicao, čekala se noć, svaki od radoznalih i željnih neobičnosti dobijao je svoj dio igre. Desert se kušao kad bi u uvalu pridošli kobci s pobrđa i visoravni nad uvalom: otimali bi od pijanih muževa redom voljne strankinje i odvodili ih pod svoje.
Pisanje je oslobađanje jezika od utvara vremena, njegov novi život u prividu sjaja ljepote.
Jedna pored druge vjekovima traju četiri sakralne građevine, čuje se zov s minareta, zvona jecaju, katolička, evangelistička i pravoslavna, promiču kraj sinagoga marljivi Judejci, vjernici ulaze i izlaze iz tih bogomolja, bliski u tegobama a u vjekovnoj saradnji, po nuždi ili volji, svejedno, a piščev junak tvrdi: ti se ljudi mrze i strahuju jedni od drugih. Tlapnja! Ne može, a i neće da vjeruje u to. Ali je sklon da povjeruje da između one davnašnje priče Andrićeve i ovog današnjeg klerofašističkog naricanja kojekakvih ekmečića, ćosića, bećkovića, karadžića, mladića, šemsudina i džemaludina, i inih jahača okota šovenskog, postoji i jednako traje most ideologije kojim se prevoze zle sile i satanski tovari mržnje i straha. A to nije na Drini ćuprija.
Ne zavidim nikome, ne moljakam nizašta na svijetu, od ovog što posjedujem gradim tvrdu kulu u kojoj moja crnogorska mati strpljivo čeka da joj dođem zanavijek. Siguran sam – zna ona da je nisam iznevjerio. Jovan Miličin, jedini u majke.
Ljudski su grijesi nalik krijestama talasića: namah se gube, mijenjaju i iznova nastaju, danima, godinama i vjekovima. Između tih kratkih činova nesavršenosti ljudske vrijeme donosi zaborave. Zlo se vječno umnožava i vraća, gurkajući dobrotu. A čovjek mora da svjedoči jer je dobrota, doista, slabašno treperenje u tokovima života. U jedno je Pisac siguran - Monstrumi sigurno neće skončati u Paklu.
(alegorija)
Bosna je oplemenila moj duhovni život, to drago kamenje prijateljstva čuvaću kao posebno iskustvo. Zato mi teško pada naša muka, koju danas jednako trpimo od istog dušmanina. Čujem povike ostrašćenih, čitam imperijalne koncepte, iz medija mračnu slutnju na jauke iz prošlosti. Opet vampiri štekću iz polumraka: to Srbija sanja suludi san da će steći teritorije mongolskim jurišima na tuđe, na uštrb ostalim narodima Balkana.
(Odlomak iz rukopisa NAŠA ŠUMA MASLINOVA)
Meni jeste istina (bar tako skromno mislim) da je Jakov Milatović onaj Jakov koji grli trnje, a Milo bio onaj predsjednik koji bere lovorike. Baš u helenskom značenju tih pojmova „grliti trnje“ i „brati lovorike“. Što pod tim podrazumijevam neznavenima neću široko razlučivati.
