Foto: Arhiv
Pula me dosad vidjela tri puta. Četvrti put tamo više ne moram ići. Jer sam otvorio put, vijađu, magistralu između Montenegra i Istre, meni jednako dragim geografijama Mediterana i Balkana. I kad me danas tamo tijelom ne može biti, uvijek se nađe neko drag da me se sjeti, pomene, s one strane tamo, i sa ove ovamo. Da li sam to zaslužio? Tek – Isukrstu hvala: živ sam još uvijek na obje bande Juga i Zapada. Smatram Montenegro i Istru svojim domom, ljubavlju svojom ne umijem ih razdvojiti, moji su.
Hiljadu devetsto sedamdeset šeste u Pulu me, kao stiješnjeni komad mesa, zajedno sa dvije stotine budućih mornara dovezao sivi tegljač, da u lednim austrougarskim kasarnama služim otadžbini. Titu i Partiji. Tri mjeseca egzercira slomili su u meni volju za životom, kamoli za poezijom kojom se moja provincijska dušica dotad odavala. Ipak, taj grad na brijegovima, upornim tutnjanjem iz brodogradilišta i mirisom borovine, ta mješovita istarska prijestolnica, taj spoj mrtvog, poluživog i utučenog naslijeđa od dva milenija, dopala se mojoj izgladnjeloj maštovitosti. Sve što tada nije bio dril, simulirana obuka nemilosrdne ideološke mašinerije, mnogo toga što je preostalo, i moja volja za slobodom, predavao sam šetnjama uličicama Pule i posjetama dvjema bogatim knjižarama nadomak Zlatnih vrata; moje prisustvo u bijelom odijelu i pod kapom s petokrakom, pred rafovima pratila je tada vješto skrivana građanska odbojnost posjetilaca knjižare. Čudesan podešeni mir, kojim smo i ja i Puležani bili okupirani – Istra i ja smo se pod tom presijom davili. Poštena sirotinjska zemlja i jedan vojnik koje je Gospod osudio da se nađu na mjestu omiljenom svim vojskama unazad stoljećima.
Prosinca, oliti decembra 2005. doputovao sam u Pulu na promociju knjige eseja Žarka Paića koju je izvanredni hrvatski intelektualac dao PLIMI da je otisne. “Plemenski zavjet krvi” zvala se ta knjiga. U Pulu sam ovoga puta došao iz Zagreba kopnom, sa novom zebnjom, ne manjom nego tokom prve posjete Gradu. Bio sam građanin zemlje koju je mahnitost nacifašističke i osvajačke politike pokušavala da ovije plaštom dobronamjernosti, ali bez stida i kajanja. Bio sam emisar kulture Nove Crne Gore koja se rađala iz srbocrnogorskog gliba i užeglosti. Zadatak izdavača sam na promociji obavio traljavo, ali sam zato upro svu snagu da mirnim, dobrim ljudima pokušam objasniti ono što se objasniti nije moglo. Krivica je izbijala iz svake moje rečenice, mene koji sam so zla grizao zlo ne kaneći, zlo ne počinivši. Primili su me kao prezdravljenog gubavca, voljni da shvate teret pokajnika. Pula me opet htjela.
I vratio sam joj se dogodine, iznova u prosincu, oliti decembru 2006. na dvanaesti međunarodni skup knjiga i autora, na „Sa(n)jam knjige u Istri“, u predvorje globalng projekta „Polis-Jadran-Europa, donijevši sa sobom crnogorsku mladost, njen intelekt, humor i pristojnost. Pet pisaca i dvije pjesnikinje. Sa mišlju da smo autsajderi, a postali smo favoriti. Govorilo se da ne znaju što će sa nama, nakon te posjete govore kako će sa nama – novim snagama zemlje oslobođene srpskog ega. Vjera u nas direktorice Sajma, slila se u obostrano drugarsko oduševljenje. Na tom Sajmu crnogorski pisci predstavljeni su kao recentni amblem jedne malene kulture, osobe sa valjanim pismom. Razigrani intelektualci magijskog jezika bili su kod domaćina primljeni bratski. U svojoj zemlji ostali smi nadalje neshvaćeni, posipani nehajem i pizmom. Tada, ni Puli, ni Istri, ni Hrvatskoj, ni butum svijetu nismo htjeli pokazati ni zeru našeg jada. Rodoljublje ne pita za naličja medalje.
Meni i danas, kome hodočasnička staza prema Puli ostaje otvorena, srce je puno. Neću da se pitam kamo moj duh ide, jer u oba pravca – doma idem.
