foto: arhiva start
ZAPIS O ČUDU
Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i ja
netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim kako rukom
sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog pokreta, sjećam se: ti
lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela.
Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na
stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u
čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem,
ja kao da se sjećam kako te čujem, kao da se sjećam tvoga
glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori: “Napolju je oluja.”
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što traje i
život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga se sjećam,
poput glasa kojim govoriš “Napolju je oluja”, glasa kojeg se
sjećam, poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa čela dok
govoriš, poput ruke koje se sjećam, dodirujući je prvi put.
Abdulah Sidran
