Neću naširoko pisati ni o „Milu lopovu, Crnogorcu antičkog držanja, dobro školovanom Titovom pioniru koji je pionirsku zakletvu zaboravio, Milu oslobodiocu i visprenom sportisti “, niti o „Jakovu političaru kome predsjednikovanje priliči kao kornjači samar, nepismenom političaru i nasljedniku anahronih tendencija, čovjeku šablona i loših komparacija“.
I jedan i drugi nose ponešto od pomenutih „kvalifikacija“. Meni jeste istina (bar tako skromno mislim) da je Jakov Milatović onaj Jakov koji grli trnje, a Milo bio onaj predsjednik koji bere lovorike. Baš u helenskom značenju tih pojmova „grliti trnje“ i „brati lovorike“. Što pod tim podrazumijevam neznavenima neću široko razlučivati.
Oni se, kao što su navikli, zadovoljavaju da budu potrpežnjaci. Budale bog voli i čuva, moja im karakterologija nije potrebna; tek, nužno je kazati kako su meni, kao ostarjelom piscu, nakon trideset godina bavljenja “zaludnom rabotom“, dozlogrdili i separatisti i suverenisti, danas ista gomila nesposobnjakovića. Koji mi Crnu Goru jednako neuspješno guraju u „jame bezdanje“. To nije sjeta umornog, to što meni smeta, već lice-maska ravnodušnog naroda i neodgovornost politička. Tome dodajte stanje u kome se, i onda kad je Milo brao lovorike, jednako i danas kad Jakov i ne sluti ga da trnje opkoljava, lopovski okot širi kao vulkanska lâva. Pa smo svi na toj vagi na istom gubitku. Što će od sveg ovog kastiga ostati za ŚUTRA – dako dočekamo. Ili bodlje trnja ili lovorov list?! Ne kao Heleni, jer je to nemoguće, već kao Crnogorci, čemu se nadam.
