Od predvidljivih izbora u Srbiji s repetitivnim ishodima, samo su još ovdašnji komentari na te izbore predvidljiviji, pa onda kao takvi i analitički niskokalorični. Tamo uredno već skoro desetljeće i pol pobjeđuje Vučić i njegova stranka, a ovdje uredno isto to desetljeće i pol te rezultate prate tobože skandalizirajući, a zapravo zluradi komentari pisani s figom u džepu, sve u stilu – dobro je da ima nekoga kome je gore nego nama, a uostalom Srbi sve to i zaslužuju, zar ne. U više smo navrata na ovim stranicama pisali o tom ovdašnjem retoričko-komentatorskom redukcionizmu, da ga tako blago nazovemo, čiji zaključci imaju nekoliko varijanti.
Ponekad komentar završi u pokroviteljskom tonu prema Srbima i Srbiji. Tako su, primjerice, prije nešto manje od dvije godine, kad su se u Srbiji također održavali izbori na kojima je također trijumfirao Vučić, komentatori zaključivali, da ako ništa onda barem pokušajmo tu i takvu Srbiju, svu nikakvu i jadnu, nekako privoljeti da skrene prema pravim, što će reći, zapadnim vrijednostima. Tada je u taj tip političkog misionarstva nade polagao naš najfrekventniji i najagilniji politički analitičar, predsjednik Milanović, koji je tom prilikom ustvrdio kako “cijelo vrijeme Srbiju pokušavamo pretvoriti u dobrog susjeda i prijatelja”. Ima i posve bizarnih pokušaja argumentiranja zašto Vučić stalno pobjeđuje.
Jedan je tamošnji sociolog tako mrtav-hladan ustanovio da su rezultati po opoziciju bijedni zato što su Srbi po prirodi glupi, odnosno da imaju nizak kvocijent inteligencije, pa nije ni čudo da desetljećima stenju pod većim ili manjim autokratima i diktatorima. Također, Srbi su politički i kulturno zapušteni, pa ih se u takvim analizama obično drži za izmanipuliranu “hipnotisanu gomilu” ispranih mozgova. Na tom je tragu komentator u Jutarnjem listu kad kaže da je “… dobar dio srpskog stanovništva hipnotiziran i uvjeren da će im Rusija omogućiti revanš za sve izgubljene ratove u 90-ima… Dobar dio Srba poput zombija nasjeda na takve njegove manipulacije i populizam…”, i sl.
Domobranska politika
Najčešći prigovori idu za tim da se konstatira da Vučić pobjeđuje upotrebom veće ili manje količine nasilja, dok u našim izborima nasilje, navodno, više ne stanuje. Tako je jedan od komentatora još ranije ustvrdio da se u nas”…nasilje događalo za vrijeme Tuđmana, ali su onda izbori u Hrvatskoj postali manje-više normalni i demokratski, bez ikakvih velikih sumnji na krađu, a još manje bez fizičkog nasilja i napada na opoziciju. Dakle, izbori u Srbiji danas izgledaju daleko gore nego što su izgledali izbori u Hrvatskoj 1990-ih…”. Ako je to točno, onda mi u Hrvatskoj imamo ozbiljan politički problem.
Naime, ako je srpskim vlastodršcima (Miloševiću onomad i Vučiću sada) potrebna pozamašna količina političkog i svakog drugog nasilja, manje ili više otvorena kupovina glasova, organizacija tzv. bugarskog voza, ako su im potrebni napadi na aktiviste, medijska okupacija i sve ostalo iz standardnog repertoara prisile, samo da bi nekako dobili izbore, onda je pravo pitanje kako to da u nas jedna te ista vlast (hadezeovska), vrlo sličnog političkog profila kao i ona vučićevska u Srbiji, sve ovo vrijeme pobjeđuje bez nekog većeg napora i bez neke prijeke potrebe vladajućih da aktiviraju bilo kakav dodatni mehanizam pritiska, bilo prema oporbi bilo prema drugim nezadovoljnicima. Nije da se ovim putem zalažemo za bilo kakvo korištenje nasilja u politici, sakloni bože, ali je ipak neobično da domaći oporbeni politički blok te isto tako oporbeni dio domaće javnosti, uredno i trpeljivo, rekli bismo domobranski, podnosi poraz za porazom, da iz jednog izbornog ciklusa u drugi izlaze poraženi i poniženi, da sve to već pomalo graniči s mazohizmom.
U nas HDZ na izborima dobiva stalno i to velikom razlikom. Pri tome se ne oznoji previše. Manipuliraju s biračkim spiskovima točno onoliko koliko treba i kad treba, muljaju na listi za dijasporu (stvarnu kontrolu nad glasanjem u našim ambasadama ionako bogisus ne može provesti, jer je tamo sve u hadezovskim rukama), organizira se pokoji konvoj busova iz Bosne i to je, uglavnom, to. Stječe se dojam da bi i bez tih makinacija HDZ lagano došao do pobjede. Pravo političko pitanje za nas u Hrvatskoj nije, dakle, zašto u Srbiji stalno pobjeđuju isti, pa još uz upotrebu nasilja, nego zašto u nas pobjeđuju isti, ali bez ikakve prisile, uz posve dobrovoljni pristanak biračkog tijela, koje tek ponekad kao znak nezadovoljstva promrsi sebi nešto u bradu. Zašto, dakle, HDZ prolazi već skoro 25 godina, i to posve smooth, ničim ometan, najmanje oporbom. Stoga se u nas i ne mora biti neki veliki politički prognozer da se zaključi da će Plenković, jednako tako lagano kao i dosad, osvojiti ove godine svoj novi mandat, čime će na vlasti provesti dulje od samog Tuđmana.
Nije li upravo to problem naše demokracije, naime to da ni javnost ni oporba nemaju pravi odgovor na to. Pri tome, komentari služe, izgleda, samo za to da ionako sediranu domaću javnost samo dodatno uljuljka i uvjeri da je naša hadezeovska verzija stabilokracije koja je na djelu, kako rekosmo, već više od tri desetljeća, bolja od njihove srpske verzije, kojoj se, kako god bilo, na ovaj ili onaj način ipak pruža neki otpor (demonstracije “Jedan od pet milijuna” iz 2018/19, zatim prošlogodišnje demonstracije “Protiv nasilja”, pa ove aktualne protiv izborne krađe, itd.) U nas je odgovor na sve hadezeovske pobjede bio i ostao samo – posvemašnji mukajet! Ili kao što bi davnih godina rekao jedan moj drug, onda kad smo prvi puta (i jedini) lamentirali nad propašću anti-hadezeovske koalicije s SDP-om na čelu – u Hrvatskoj nema opozicije, tu je samo oporba.
Je li prije bilo bolje?
Ipak, ima nekih pokušaja da se odgovori na ovu sivu sliku domaće političke situacije. Moguće da su ti pokušaji i posljedica toga što nas čeka tzv. superizborna godina, pa se u domaću javnost, barem u jedan njezin dio, uvukla strepnja da ni ovaj puta neće uspjeti prekinuti višedesetljetnu jednopartijsku vladavinu HDZ-a. U svakom slučaju, komentator Telegrama je ustvrdio da je jedan od najvažnijih uvjeta za smjenu vlasti kontrola medija. U svom se komentaru najprije okreće Srbiji, da kome će?! “U Srbiji ne postoji minimalna sloboda tiska, budući da su skoro svi važniji mediji pod Vučićevom kontrolom… Hrvatska demokracija, naravno, nije u tako katastrofalnom stanju kao srpska ili mađarska demokracija. Ali hrvatska se demokracija, kroz HDZ-ov odnos prema medijima, kao i kroz neke druge postupke i političke trendove, kreće u smjeru Beograda i Budimpešte. Stoga je za budućnost demokracije u Hrvatskoj upravo esencijalno važno da Hrvatska demokratska zajednica izgubi na idućim parlamentarnim izborima”, kaže komentator s Telegrama.
Kako bi se to moglo dogoditi? Komentator ne zna, ali konstatira da su medijski trendovi u nas vrlo problematični. Najprije, donosi se zakon kojim će se novinarima ograničiti načini prikupljanja informacija, zatim pritišće se digitalne medije nauštrb tiskanih, a od tiskanih mnogi su (Novi list, Glas Istre, Slobodna Dalmacija) na ovaj ili onaj način pod HDZ-ovom paskom, a oni koji tobože nisu (Večernji i Jutarnji), pišu kao da jesu. Nekad je bilo bolje, kaže komentator: “…u ono je vrijeme postojalo mnogo više slobodnih medija nego danas: Globus, Jutarnji, Novi list, Radio 101, Feral Tribune i Nacional pokrivali su velik dio ondašnjeg medijskog tržišta. Danas je u Hrvatskoj bitno manje zaista utjecajnih slobodnih medija s visokim dometom, što nije samo žalosno, nego iznimno opasno.”
Hm, možda, ali ovaj se sentimentalni pogled na bolju prošlost, ipak čini analitički kratkovidnim. Naime, jest da su u ono vrijeme medijski liblinzi antituđmanovskog građanstva doista radili punom parom, ali to na koncu ipak nije urodilo smjenom HDZ-a. Kao što se zna u doba svih tih ferala, stojedinica, novih listova i jutarnjih listova, dakle u drugoj polovici devedesetih godina, HDZ je bio jači nego ikad. Na kraju je te dekade HDZ doista i izgubio, ali ne zbog hrabre medijske oporbe nego iz jednog bitno banalnijeg razloga. Jednostavno, šef države i stranke je preminuo i HDZ se našao obezglavljen i kao takav nespreman da na izbore koji su bili pred vratima (2000) izađe u svojoj punoj snazi. Već se u sljedećem izbornom ciklusu, onom iz 2003, HDZ oporavio i konsolidirao do te mjere da je pomeo koaliciju predvođenu SDP-om. Dakle, imati kontrolu nad medijima jest važno, ali, izgleda, nedovoljno.
Politički frustrirana Hrvatska
Čini se kao da Hrvatska u odnosima prema Srbiji redovito progovara i s moralno i s politički nadmoćne pozicije. Međutim, kad bismo htjeli nešto socijalno-psihološki zaključiti, mogli bismo reći da unatoč toj prividnoj superiornosti u temelju ovdašnje komentatorsko-političke zlovolje, kad su netom završeni srpski izbori u pitanju, ali i općenito Srbija i srpsko društvo, leži svojevrsna zavist. Jer, srpska opozicija barem nešto pokušava napraviti, jest da nemaju puno uspjeha, ali se barem mrdaju. U nas impotentna oporba već puna dva HDZ-ova mandata nije našla ni jedan jedini povod da se ozbiljnije suprotstavi vladajućima. Kad bi barem posrijedi bio neki benigni oblik zavisti, možda bi sve to rezultiralo motivirajuće i na našu oporbu u smislu da se trgnu iz političke letargije i da prekinu dugogodišnju samosabotažu i kroničnu nemoć. Ali, ništa od toga. Ovdje se samo papagajski ponavlja da tamo u Srbiji vlada “divlji zapad”, da nasilje upravlja tamošnjim političkim procesima, itd, što više predstavlja neku vrstu racionalizacije za našu ovdašnju političku pasivnost i depresiju, nego upotrebljiv analitički uvid.
Ali, da se ne pravimo važni – odgovor kako isušiti domaću političku močvaru s HDZ-om na čelu ne znamo ni mi, ali barem ne bacamo maliciozno pogled preko ograde podsmjehujući se nevoljama drugih. Gore opisano dociranje susjedima i njihovo diskreditiranje ne da se čini samo neukusnim, što je manji problem, ako uopće ikakav, nego ni ne izgleda bog zna kako uvjerljivo, i neće pomoći da se domaće političke frustracije smanje.
