Drugačije je sve.
Pa da krenem ispočetka.
Standardan stres pred putovanje. Jesam li pripremio sve? Ponio sve? Jesam li mojima ostavio sve što treba? Navijanje sata i mobitela u rano jutro (za svaki slučaj da ne prespavam), brzinska kafa, tuš, taksi do aerodroma, čekiranje, red za ulazak u avion, sat i 50 minuta leta, slijetanje na „bezobrazno“ veliki aerodrom „Istanbul“, desetak minuta „laganog kasa“ aviona do pristanišne zgrade, izlazak iz aviona, nepregledan aerodrom i traženje izlaza A8 ili A11 na kojem će nas čekati transfer do hotela, stotine ljudi koji čekaju isto i traže svoj kontakt s osobom zaduženom za transfer. Kad konačno nađeš svog čovjeka koji u telefonu ima tvoje ime, onda ide vožnja liftom po nivoima zgrade i parkirališta, uz obavezno objašnjenje da će kombi stići za par minuta. Vučeš onaj kofer za sobom, usput pušiš cigaretu koju nisi zapalio dva i po sata, pa poslije nosiš u ruci opušak, tražeći pepeljaru ili kantu za smeće da ga baciš, jer te stid samo onako frknuti na pod, koji je uprkos hiljadama ljudi oko tebe veoma čist. Kad se konačno sa širokim osmijehom pojavi vozač baš tvog kombija, kojem zbog tog osmijeha i ne možeš nešto prigovarati, smjesti ti kofer u prtljažnik, otvori klizna vrata da sjedneš kao filmska zvijezda u lampicama i led osvjetljenjem uređenu kožnu unutrašnjost, tek onda osjetiš neki mir. Dobro je: za sat, sat i po, eventualno dva, ako bude neka gužva na putu, stižem u hotel. Opet si u nekoj nepreglednoj koloni kombija, taksii običnih vozila na izlazu s aerodromskog parkinga. Sav taj haos neočekivano brzo prokrha i uskoro si na autoputu za Istanbul.
Jedno kratko vrijeme gledaš kroz prozor prirodu, mala uzvišenja i doline, pa skladišta građevinskog materijala, magacine, parkirane građevinske mašine i kamione i vrlo brzo dolaziš do prvih kuća grada i prigradskih naselja. Sljedećih sat vremena posmatraš vratlolomiju vozača kombija, koji je tri puta pričao na telefon s mamom, jednom s nekim jaranom, odigrao dio igrice na svakom zastoju, dva-tri puta upalio navigaciju da vidi u kojem je dijelu grada zastoj, da te što brže dovede do željenog hotela. Posmatraš vozače drugih vozila i vidiš kako strpljivo čekaju, pokušavaju da se prestroje na svakom mogućem i nemogućem mjestu, slušaju glasno neku tužnu muziku s otvorenim prozorima na kamionima, ukrašenim turskim zastavama.
A za to vrijeme u tebi se pojavi neki mir.
Znaš da ideš u poseban grad, da ćeš ukoro stići u hotel, ostaviti svoje stvari i pravac napolje u nešto što već znaš da je na granici haosa. Bez obzira je li hotel u kvartu Laleli, Sultanahmetu, Sirkeciju, Taksimu, Galata, Bešiktašu, Šišliju ili negdje drugo, čim izađeš iz hotela – upao si u gužvu. Sve ono od čega u Sarajevu bježim, ovdje mi savršeno ne smeta. Uske ulice, masa ljudi koja ide u raznim pravcima, zvonjava tramvaja, buka automobila, dozivanje trgovaca i ugostitelja, sve se to uklapa u sveopštu galamu, koja niti jedne sekunde ne remeti moj nervni sistem. Jer tako je svugdje, s tim se jednostavno pomiriš u startu. I u svom tom naizgled haosu sve savršeno funkcioniše. Od sjajnih tramvaja, Istanbul card-kartice s kojom se voziš i tramvajem i autobusom i trajektom. Svaki trajekt za Uskudar ili Kadikoy dolazi tačno na vrijeme i odlazi u sekundu tačno, bez obzira na gužvu ljudi koji izlaze i ulaze u brod, koji je savršeno čist uprkos ogromnom broju putnika. Čekanje je tramvaja baznačajno, a ulaziš u tramvaj koji je udoban, uredan, namirisan i bez ijedne šare flomasterom ili poderanog sjedišta unutra.
Pričati o znamenitostima Istanbula jeste izlišno. Svako zna gdje ide i šta od turističkih atrakcija treba da obiđe. Samo je za to potrebno puno, puno više od pet-šest dana koliko obično traju turistički aranžmani. I zato o tome neću ni pisati.
– Znaš, Zvonimire, ogroman je ovo grad. Čini mi se da ni ja za svoje 54 godine nisam obišao sve dijelove Istanbula – reče mi jedan turski biznismen dok smo pili kafu zahvaljujući sarajevskim prijateljima.
– Znam, Metine, i ja to vidim, ali mi je fascinantno kako sve liči na haos, a sve savršeno funkcioniše, kako su svuda ljudi ljubazni, nasmijani, susretljivi…
– Pa to je dio istanbulske tradicije. Vidiš i sam: nema s kojih dijelova svijeta nećeš vidjeti ljude koji su svoje utočište i egzistenciju pronašli u Istanbulu. I svi su prihvatili tradiciju i običaje onih koji su tu bili prije njih.
– Vidim i uvijek pomislim kako bi lijepo bilo da je i kod nas tako.
A tek hrana… Mislim da ima stotine hiljada restorana, grilova, slastičarni, aščinica, u kojima se odlično jede, miris je hrane gotovo svuda. Šetam tako jedno veče Sultanahmetom i skontam da je vrijeme da nešto pojedem. S desne je strane glavne ulice jedna sporedna i dva restorana, ispred kojih stoje oni što dozivaju i objašnjavaju da je dobro da uđete baš u taj restoran koji on predstavlja. Onaj je desni „dozivač“ bio malo agresivniji od lijevog i pored pitanja odakle sam, reče mi da sam isti Antonio Banderas. Ja sam prasnuo u smijeh, kontajući gdje baš njega nađe, koji sa mnom nema ni sekunde sličnosti. Da je rekao Donald Sutherland – pa i nekako. Visok, sijede kose i sijede brade…
Elem, smuntao me je da baš tu uđem, reče da se zove Idriz. Moje ime nije ni pokušao ponoviti, nego me je sve vrijeme zvao Antonio. I zaista sam tu sjajno jeo. Upoznao se s gazdom restorana i njegovom ženom, popio čaj kojim su me počastili.
Nakon šest mjeseci ponovo sam na istoj raskrsnici, s nedoumicom da li da popijem kafu, pojedem kolač u slastičarni „Hafiz Mustafa“ ili da pojedem negdje sjajnu merdžimek čorbu od leće, kad čujem poznati glas koji zove: “Antonioooo! Antoniooo!”
Na tren sam pomislio da zove nekog drugog, kad ugledah Idriza kako mi maše i zove da dođem kod njega. Nakon šest mjeseci prepoznao me je.
I mislim da sam svaki sljedeći put svratio kod Antonija (Idriza).
A posebna su priča u Istanbulu krovovi zgrada. Skoro svaki hotel ima terasu na vrhu, s koje se pruža pogled na određeni dio grada. Tu doručkuješ u društvu galebova i svako malo baciš pogled na neku znamenitost (jer ih ima tako puno) ili na okolni krov na kojem se nalazi dimnjak, satelitska antena, neko čudno postrojenje, pokazivač vjetra, bezbrojni klima-uređaji, razne cijevi i solunari i uvijek se pitam kako je sve to uspjelo stati na krov nekog objekta. Samo što nisu i garaže napravili na vrhu zgrade. I iako sve to izgleda nenormalno pobacano i bez reda složeno, vjerovatno i to savršeno funkcioniše kao i sve ostalo.
Meni se veoma dopada azijski dio grada pod nazivom “Kadikoy”, do kojeg se dolazi trajektom iz dijela Eminonu. Kada sam rezervisao hotel preko Booking aplikacije, u recenzijama sam pročitao da je nekim gostima smetala buka. Bio sam smješten na zadnjem spratu u sobi kojoj je oduzeta unutrašnja kvadratura nauštrb balkona, na kojem sam insistirao zbog cigareta, pušenja i ispijanja kafe s pogledom na more. Da u Sarajevu živim u tom haosu i galami, vjerovatno bih šesti dan dobio nervni slom. Čudno, ali ništa od navedenog meni nije smetalo. Naprotiv. Uživao sam zapaliti cigaretu u gluho doba noći i gledati ispod mene pune restorane i kafane. Sve radi po 24 sata, u tri ujutro isto je kao i u osam naveče. Svako malo ulicom prođe i neki raspjevani vozač, sa spuštenim prozorima i muzikom odvrnutom do daske; svako malo trubi onaj dostavljač hrane na skuteru ili na mopedu ili vozač koji pozdravlja raju u kafani. I sve je to sasvim normalno. I vrlo brzo nađeš svoje omiljeno mjesto za kafu s pogledom na stotine ljudi koji od ranog jutra idu svojim pravcem. I uvijek sam se pitao kada oni dostave ovim restoranima svu tu hranu koju će poslije prodavati znatiželjnim i gladnim turistima. Nisam primijetio skoro nikada ogromna dostavna vozila koja vrše opskrbu objekata i zakrče čitavu ulicu. Vjerovatno to rade u gluho doba noći. Jer ono što je za nas noć, za njih je samo dio radnog dana. Kadikoy je prepun ulica ukrašenih nekim svjetiljkama, kišobranima, zastavicama i ono što na prvi pogled izgleda kičasto, zapravo se savršeno uklapa u okolinu.
Kad odeš na bilo koju od pijaca u Istanbulu na kojima su hiljade ljudi, svi te nešto dozivaju i nude svoje proizvode, ali i niko se ni sekunde ne ljuti ako ga odbiješ ili čak i ne pogledaš. I kad god sam nešto kupio i uspio prepoloviti prvobitnu cijenu, pa se na tren u sebi slavodobitno nasmijati, po pogledu prodavača shvatio bih da sam ja, ipak, strana koja je izrađena. Jer nema boljih, strpljivijih i namazanijih trgovaca od njih.
O Istanbulu bih mogao, čini mi se, i knjigu napisati. I opet ne bih napisao sve. Zato je taj grad tako poseban. I kad u Sirkečiju bježiš od tramvaja, koji prolazi ulicom na kojoj je trotoar od 40 cm, a s lijeve su strane pruge bezbrojne radnje i predvorja hotela, od savršene gužve u Istiklal ulici, gužve oko Misir čaršije, gužve u Eminonu, odakle idu trajekti i gdje mirišu kebabi, riba koja se peče na kičastom, pozlaćenom brodiću, lokme u šećernom zaljevu, ukusni đevrek zvani simit, koji se prodaje na svakom ćošku i sl. I svi te dozivaju, ali ti niko ne stvara stres.
I čini mi se da se jedina trunka straha pojavi od bezbrojnih dostavljača, koji žure da dostave naručenu robu, ne smanjuju brzinu ni u najvećoj gužvi, a sirena im je omiljeni dio motora. Vidio sam jednog kako ima iza sebe saputnika, a on puši cigaretu, priča na telefon i dostavlja hranu bez greške.
I onda kad dođe vrijeme za povratak, kad sneseš stvari i po tebe dođe kombi kojim se opet voziš prema ogromnom aerodromu, kad izađeš iz kombija i zapališ još jednu prije puta, a svjestan si da do polijetanja ima još tri sata i da valja naći izlaz za tvoj avion, kada obiđeš par kilometara po aerodromu i sjedneš u avion, pomisliš: “Kad ću opet doći u ovaj grad?”
Grad u kojem je sve haos; grad u kojem se non-stop skoro sudaram s ljudima; grad u kojem svi galame i zovu; grad u kojem svi trube na sirene; grad u kojem bi me sve trebalo nervirati.
A ne nervira me, zapravo, ništa.
Osim povratka.
- S. Često s omalovažavanjem spominjemo Tursku i ljude iz Turske. A ja bih bio sretan da mi volimo Bosnu i Hercegovinu kao što oni vole svoju zemlju. Toliko poštovanje Ataturka, toliko zastava na svakom brdu, na kućnim prozorima, u baštama kuća… Bio bih sretan da su nama tako čiste ulice, tramvaji, trolejbusi i sl. Ljubav je i nebacanje smeća gdje god stigneš, čuvanje državne imovine… Pričao mi jedan drug da je bio na ljetovanju i imao nesporazum s konobarom. Izašli su vani da se rasprave oko računa. U jednom je momentu ovaj naš pljunuo na asfalt i rekao: “Ma, eto, platiću iako ste me prevarili s računom”. Izašao je gazda restorana i rekao mu: “Ne moraš ništa platiti, ali sad ću da te prebijem jer si pljunuo na Tursku zemlju!”
Nije ga prebio, nego ih je častio pićem.
I tako se voli svoja država!
