Državo, mijenjaj zakone, uvedite osim mizerne novčane kazne drakonske kazne za nošenje oružja. Tako im neće idući put pasti na pamet ponijeti pištolj u grad. Tako će naša djeca biti sigurnija. Tako nećemo razmišljati šta bi bilo da je nekim slučajem naše dijete sjedilo na zadnjem sjedištu. Ili smo svi počeli razmišljati: “Dobro je nije moje”? Sve dok se nesreće dešavaju nekome drugom, dobro je?! Ili smo zaista postali kao gnjide koje su izmislile ovo poslovicu iz naslova – O SEBI, PRI SEBI? E pa, ja ne mogu. Jebite se i vi i vaša kvazidemokratija!
Moji su i Nedžis i Zlatan iz Tuzle, i moj Bojan iz Banjaluke, moj Meša iz Bihaća, moj Jugoslav iz Beograda, moji Marko i Dinko iz Splita, moj Ilja iz Valjeva, moji Mehmet i Feti iz Turske, moji Adisa, Amer i Ankica iz Mostara, moji Mustafa, Darko, Amila Atif, Mladen, Nermin, Belma, Maja, Seka, Harisa, Svjetlana, Maida, Nataša, Elma, Miodrag, Senad, Snježana, Samir… i još stotine prijatelja iz Sarajeva. Svi su oni moji. I ja sam njihov.