Svijest o pjesmi

Abdulah Sidran, zbilja, ne spada u pjesnike koji, da upotrijebim biblijsku riječ, “ne znaju šta čine” u trenutku pisanja pjesme. Nije, naime, od soja spontanih stvaralaca čiju uobrazilju pokreću prevashodno sile iz nesvjesnog, vodeći je putevima razumu nepredvidljivim do otkrića koja, nerijetko, obesnažuju njihove prvobitne stvaralačke namjere. Naprotiv: Sidran svagda posjeduje izuzetno izoštrenu svijest na kakvu poeziju danas vrijedi “traćiti vrijeme”, kakvu pjesmu želi sam da napiše, šta njome kuša da sopšti, kakva su pjesnička oruđa najpodesnija za postizanje postavljenog umjetničkog cilja.

Stoga je brižijiva ispisanost temeljni dojam koji u čitaocu ostavljaju njegovi stihovi, i to ne samo najbolji. Udio svijesti u umjetničkoj izvedbi, ili jednostavnije rečeno – prisustvo majstorstva, ne smije se prenebregnuti u njegovim pjesmama čak ni kad su besprimjerno proste. Jer Sidran mnogo polaže na majstorstvo, razumije se, kakvo misli da današnji pjesnik smije sebi dozvoliti, pošto mu je jasno da njegovanje samodopadnog majstorstva – koje od pjesme pravi robu za proizvođača, a ne za potrošača – često znači doprinos daljoj razgradnji ionako ruševnog dostojanstva pjesnikova posla u današnje vrijeme, jer daje nov prilog sve nepovratnijem odscijecanju poezije od čitaoca. Za Sidrana je, stoga, ključno pitanje: može li se biti majstor, a ipak ostati razumljiv?

Napokon, reklo bi se da ovaj pjesnik majstorstvu teži iz  skromnosti. Jer odbija da piše po ovlaštenjima odozgo, tojest, kao osoba odboga nadahnuta za ovu rabotu, ali i po naređenjima odozdo, što će reći kao medijum koji je u vlasti nesvjesnih sila, a ovaj „dvostruki ateizam” – riječ je Sidranova , obavezao ga je na ulaganje popriličnog napora da barem postane što finiji razumijevalac ne samo “turobnog zanata” pjesničkog nego i još turobnijih zbivanja u duši, koja je svagda ‘Jaka u trpnji”, ne zaboravljajući ni tijelo, koje mu katkad šapće “da više trpjeti neće”. Najbolje svoje strofe Sidran ispisuje kao znalac čijem oku nisu zakrite ni brojne tajne pjesničkog umijeća, ni još brojnije tajne duše uzdrhtale pred “prejakom kišom mudrih udaraca s neba”, ali ni tajne mesa koje u ovoj poeziji često “bdi i gorili. Jer ni tijelo nije svodljivo isključivo na čulne vrućice, i ono umije “bdjeti” kao i duša; ni put, znači, nije potpuno neupućena u poslove koji spadaju isključivo u nadležnost svijesti.

Svijest o svijetu

Hoću da kažem: utančana svijest o pjesmi prirodan je sastojak Sidranove iznimno snažne svijesti o vlastitom postojanju. I postojanju uopšte. Čak se može reći da je Sidran, kao čovjek, sazdan od iste tvari od koje i pjesnik u njemu. Ja, koje nam se obraća iz njegove pjesme, nikad nije uslovna književna tvorevina u manjoj ili većoj mjeri različita od pjesnikova empirijskog ja. Čak i njegovi brojni lirski junaci ponajčešće su sušti Sidran, a ne njegov iskorak u dotle neokušanu mogućnost vlastitoga bića. Sidran kakav je na papiru jeste i nastoji biti istovjetnik one osobe sa kojom smo prosjedjeli stotine dana nad šahovskom pločom, “kao nad rakom otvorenom”, ili probdjeli stotine noćiju za kafanskim stolom, odakle se svijet vidi “kroz staklo, kroz mutno, kao ispod vode”.

Iakoje u mladosti čitao Eliota, ne bez ushićenja, čak poneki njegov stih ugrađivao u vlastite pjesme, Sidran je ipak prečuo, ili nije shvatio, i bar ne ozbiljno, čuveni Eliotov zahtjev da pažljivo razlučujemo “čovjeka koji pati i duh koji stvara”. Što je u Sidranovu slučaju neizvodljivo: os njegovog pjesničkog svijeta i jeste taj “čovjek koji pati”, te bi “duh koji stvarali jednostavno ostao bez gradiva za zidanje, ako ne bi bio tijesno vezan, naprosto prilančen, za tog patnika. “Mi lirici smo, zgrčenih lica”, kaže Sidran u pjesmi Ars poetica, kraticom izručući to strasno jedinstvo.

Stoga se pjesnik i pita: “Hoće li išta o meni znati onaj „što noću će uz lampu i mrak uokolo, love redove čitati?” Što djelimično znači: koliko sam, uistinu, uspio da sebe kažem svojim pjesmama? Pitanje je bitno, pošto od odgovora zavisi i sud o vrijednosti tih pjesama. Jer lirsko ja, kako ga shvata Sidran, zapravo je esencijalizovani čovjek. Sa koga su se istopili svi uzgredni atributi, a preostala gola uzdrhtala srčika. Ali, djelimično, radi se i o trenutku nevjerice u mogućnost istinske duhovne razmjene među ljudima, o slutnji da je svako zaključan, sužanjski, u vlastitu muku pred životom, koja ga čini nagluhim za tuđjad:

Hoće li išta, išta uistinu znati?
Il jednaka će pustoš
u domu njegovu da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao vlat po vlat,
mrak po mrak?“

Pjesma, odakle su ovi stihovi, sastoji se iz samih pitanja. Uopšte, Sidran voli da svoje ponajdublje opsesije, svoja ključna prozrenja, sabija u upitnike, i mnoge od nezaboravnih njegovih strofa ­ lanac su upita, u kojima se zagonetka kuša iskazati, a da se sasvim ne uništi. Pjesnički govor je i ovdje varljiv smislom. Pjesnik, očito, svoje stihove čitaocu preporučuje kao lijek od pustoši. Tačnije, ljekovito bi bilo uspostavljeno razumijevanje, smanjilo bi pustoš kojom “zjapi” soba i “sja” svjetiljka čitaočeva. Jer izražajno hrvanje sa tom pustoši i jeste glavno zanimanje pjesnikovo. Pošto je pustoš ostala ‘Jednaka”, nema sumnje da je čitaoca sopstvena tuga omela da razumije pjesnikovu. Ali ovi stihovi nude iunekoliko drukčiju mogućnost čitanja: Pjesnik se upitno nadnosi nad opasnost prividnog razumijevanja svoje poezije. „Jednaka pustoš” koju dijele pošiljalac i primalac, stvara opsjenu poistovjećenja, a zapravo čitaočeva sabranost u svoju tugu postaje prepreka da pojmi pjesnikovu.

Drugi put će, međutim, Sidran biti uvjeren daje ne samo pohranio “ključnog” sebe u svoje stihove, nego i da je mogućno, na temelju njegovog pjesništva, ponovo uspostaviti biće čijom je nesrećom to pjesništvo napajana:

za sobom ostavljam kost, ja klj uč n u
za sobom ostavljam k o s t, i po njoj biće rekonstruisano
 biće ove nesreće!

Sidran se,jednostavno, uzda u neku vrstu čitalačke paleontologije koja će”rekonstruisati” ne – “nesreću ovog bića”, kako bi nalagao sintaksički red u prirodnom jeziku, nego “biće ove nesreće”, kako zahtijeva Sidranov doživljaj vlastitog položaja usvijetu. Ovaj uvrnuti jezički spreg nagovještava stvar koja je u Sidranovim pjesmama bukvalno istinita: nesreća ne pripada biću, nego biće svojoj nesreći! Nesreća, a ne njezin nosilac, može polagati pravo na ontički status. Preokretanjem prirodnog jezičkog reda, prenošenjem smisaonog naglaska na patnju, njen trpilac je potisnut u drugi plan, a nesreća obojena fatalizmom, promaknuta u nešto što postoji otprije pojedinca, kao unaprijed pisano. Jednim sitnim pomakom u jeziku, od nesreće je zbilja napravljena “ključna kost” opstanka, po kojoj se može cjelokupna ljudskost pjesnikova ponovo uspostaviti u čitalačkom doživljaju.

Zbog toga, ne mislim da je nedopušteno, već čak i poželjno, da se u tumačenju ove poezije oslanjam i na svoje poznavanje, dugogodišnje, Sidrana kao čovjeka koji je jakom sviješću o svemu u sebi i oko sebe – istovremeno “i nagrađeni kažnjen”. Sidran je, doista, većinu svojih pjesama prvo živio, a tek potom i zapisivao. Te, kad zastrepi od pomisli da će “skončati na užetu”:

Što duša ne uzmože,
što srce nikad nije smjelo
samo hoće da opasti tijelo.

– onda ove, i njima slične, stihove ne treba iščitavati kao plod predavanja trenutku, već kao srčiku iscijeđenu iz tridesetogodišnjeg iskustva ovog profesionalnog samoubice koji je sam sebi proziran do kraja: duša je odveć slaba za takav čin,jer je u njenoj nadležnosti trpljenje u nečinjenju; samoubilačka inicijativa ne može poteći ni iz srca, koje je tu da “prepuno bude straha” i, ma koliko se pripravljalo za taj potez, da se svagda osjeti zatečeno takvom mogućnošću: “a nespremno / srce zadrhta u ruci Suludog kao srce ptičeta / u ruci dječaka”. Preostaje, dakle, tijelo kao jedini izvođač radova. Samoubicaje stvor kojije u isključivoj vlasti tijela, osoba iz čije su tjelesne posude, u trenutku kad namiče omču, ispražnjene sve sadržine.