Foto: Getty Images
Svijest o ovome razvila se mnogo ranije. Tako je 1848. godine, u vrijeme koje je u Europi obilježeno „proljećem naroda“ i progresivnim idejama, održana prva konferencije o ženskim pravima u Sjedinjenim Američkim Državama. Dugo su vremena vladale bizarne teze, u smislu posljedica koje se mogu dogoditi u slučaju da se žene odluče aktivnije društveno uključiti. Jedna od njih je i ona koju, u svojoj knjizi Austrijski duh, iznosi američki povjesničar William M. Johnston, ističući vjerovanja da će djevojke od učenja oćelaviti te izgubiti vitak stas. Ova je teza imala za cilj dodatno odvratiti žene od školovanja, a samim time i od društvene emancipacije. Tako su čak i profesori na bečkom Medicinskom fakultetu, početkom 20. stoljeća, tvrdili kako je općepoznata stvar da žene imaju manji mozak u odnosu na muškarce.[1]
Navedeno je uvelike pridonijelo otporu žena ovakvim standardima i dominantnom načinu razmišljanja. Tako dolazi do osnivanja različitih ženskih društva, kako u građanskim okvirima tako i u okvirima radničkoga pokreta.
U okvirima apsolutne i višestruke diskriminacije, žene su borbu za promjenu svoga položaja počele vezivati uz borbu za radnička prava, stvarajući time čvrstu vezu između rodnog i klasnog pitanja. Ovo je dijelom bilo uvjetovano i izraženim emancipatorskim potencijalom kojega je on nosio, ponajprije u smislu, Augusta Bebela i njegovog spisa Žena i socijalizam, u kojemu je između ostalog problematizirao i revoluciju u privatnom životu kao i borbu žena za politička prava.[2]
Kao glavni instrumenti u borbi za svoja prava žene su koristile štrajk, osobito žene zaposlene u tekstilnoj industriji gdje su i činile većinu radne snage. Sukladno tomu, temelje ženskog aktivizma, svakako čine dva najpoznatija štrajka. Štrajk tekstilnih radnica u New Yorku, iz ožujka 1857., te štrajk tekstilnih radnica tvornice Lawrence iz 1912. godine, pod vodstvom legendarne Elizabeth Gurley Flynn, koji je postao poznat pod imenom Bread and Roses Strike[3] te do danas čini jedan od najznačajnijih događaja u povijesti radničkoga pokreta.
Bread & Roses štrajk
Žene su svoja prava pokušale ostvariti i putem sindikata, u kojima pretežno muško članstvo nije olako primalo nove članice. Unatoč tomu, Susan B. Anthony je izrekla glavni cilj tadašnjih radnica: “Join the union, girls, and together say Equal Pay for Equal Work”.
Neki od najpoznatijih sindikata koje su organizirale žene, proistekli su upravo iz štrajkova koje su žene započele već prvom polovicom 19. stoljeća. Naime, 1834. godine 800 radnica u mlinu Lowell krenulo je u štrajk zbog smanjenja plaće od 15%. Nekoliko godina kasnije, točnije 1874. godine, odjeknuo je štrajk radnica u tkalačkoj radionici u Dewsboryju, koje su se suprotstavile sniženju plaće za 10%. Štrajk je predvodila Ann Ellis, koja je nakon početka štrajka izjavila: “žene su započele bitku, koju će i nastaviti”. Posebno značajan štrajk i onaj je iz 1888. godine, u tvornici žigica Byrant and May. Tvornica je zapošljavala 16-godišnje djevojke, koje su tijekom gotovo 16-satnog radnog vremena morale stajati na nogama, a kada je aktivistkinja Annie Besant o tome objavila članak pod nazivom “White Slavery in London”, uprava je otpustila radnice koje su s njom razgovarale. Oko 1.400 radnica nakon toga je prestalo s radom, danima su marširale ulicama u znak protesta zbog radnih uvjeta, dolazeći i pred Parlament, stvarajući na taj način dodatni pritisak, koji je naposljetku urodio plodom, jer je uprava tvornice prihvatila zahtjeve radnica.
Kako je već istaknuto ovi su štrajkovi rezultirali osnivanjem sindikata. Tako je nakon štrajka u spomenutoj tvornici žigica osnovan sindikata pod nazivom Union of Women Match Workers. Otprilike u isto vrijeme (1864.) imigrantska radnica Kate McQuillan, koja je tada imala svega 19 godina, zajedno je s Esterom Keegan i Sarahom McQuillan osnovala Collar Laundry Union, prvi ženski sindikat u Sjedinjenim Državama. I on je bio rezultat štrajka, i to žena u praonicama koje su radila između 12 i 14 sati uz minimalnu naknadu od 3 dolara.
U istom periodu, inspirirana razvojem sindikata u SAD-u, 1874. godine Emma Paterson u Velikoj Britaniji pokreće sindikat Women’s Protective and Provident League, s ciljem uspostavljanja sindikata za svako zanimanje u kojem žene rade. Do njezine smrti, desetak godina kasnije, utemeljeno ih je više od 30.
Otprilike u isto se vrijeme i na ovdašnjem prostoru javljaju prvi zahtjevi za jednake nadnice i to na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini, održanoj 1871. godine, na kojoj je Marija Jambrišak prvi put u Hrvatskoj javno istupila tražeći izjednačavanje plaća i radnih uvjeta za učitelje i učiteljice. Za razliku od ostalih europskih zemalja, ovi zahtjevi ne dolaze iz redova radničke klase, nego iz redova učiteljica. Razlog tomu je i neuspjeh pri pokušaju osnivanja Ženskoga radničkoga društva, koji je onemogućio koherentno istupanje radnica.
Uspješnije sindikalno organiziranje žena na prostoru Hrvatske javlja se dvadesetak godina kasnije, kada Marija Jurić Zagorka, osniva prvu žensku sindikalnu organizaciju pod nazivom Kolo radnih žena, u kojoj okuplja radnice iz Dioničke tiskare, nakon što je vidjela u kojim teškim uvjetima rada.
Osim borbe za radna prava i bolje uvjete rada, žene su postajale iznimno aktivne i u borbi za šira politička prava. Ovomu u prilog ide i sudjelovanje žena u stvaranju prve radničke države, odnosno Pariške komune (1871.). Veliku ulogu u njezinom osnivanju imala je Louise Michel, anarhistkinja, učiteljica i medicinska radnica, koja je svojim djelovanjem uvelike pridonijela promjeni percepcije žene kao nemoćnog bića željnog tuđe zaštite. Njezino djelovanje posebno je zapaženo kada je 1883. godine s Émileom Pougetom, predvodila velike demonstracije nezaposlenih u Parizu u kojima je došlo do sukoba s policijom, nakon čega je osuđena na šest godina zatvora.
Osim Michel, aktivistički duh, u vremenu kada je većina društvenih sfera bila zatvorena za žena, širi i Mary Harris Jones, poznatija kao Mother Jones, koja je zbog svoga aktivizma vezanog uz radnički pokret, 1902. godine u SAD proglašena najopasnijom ženom. Ova baka američkog radničkoga pokreta, žestoko se protivila eksploatacija rudara i njihovih obitelji, koji su bili podvrgnuti izrazito nehumanim uvjetima rada. Također je bila aktivna i u borbi protiv rasizma, smatrajući kako je ono jedan od načina na koji je vladajuća klasa kroz povijest nastojala podijeliti radničku klasu. Stoga, kako bi pridonijela ujedinjenju radničke klase, poziva na njegovo dokidanje kao oblika eksploatiranja radnika.
Mother Jones potiče radnike na pobunu, 1912. u Montgomeryju
I žene mimo radničkoga pokreta, aktivno i sve intenzivnije počele su participirati u društvenim kretanjima, dokidajući stereotipe i društvene norme. Neke od najpoznatijih žena toga vremena su Anita Augspurg koja je javno pozvala na bojkot braka, tvrdeći kako ni jedna žena koja sebe poštuje ne može pristati na gubitak zakonskih prava na imovinu. S druge strane, Madeline Pelletier, učinila za ondašnje društvo prilično nezamislivu stvar kada se ošišala na kratko te proklamirala lezbijsku ljubav te pravo na pobačaj.
Izrazito je značajan i ulazak žena u sferu novinarstva. Tako je glumica i novinarka Marguerite Durand 1897. pokrenula feministički časopis La Fronde, a otprilike u isto vrijeme na ovim prostorima i Marija Jurić Zagorka, postaje iznimno društveno aktivna, ponajprije kao novinarka. No, 1903. godine predvodi i prve ženske prosvjede, držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti i potrebi prva glasa za žene. Time je ona izlazila iz determinirajući okvira, stvarajući nove obrasce, u kojima itekako ima mjesta za aktivniju žensku ulogu u društvu. Za razliku od književnice Dragojle Jarnević, koja je imala određene zadrške u vezi emancipacije žena (pravo glasa), Zagorka je shvaćala važnost ženine aktivnije uloge u društvu kao i potrebe njezinog aktivnog sudjelovanja u svim društvenim sferama.
Osim Zagorke, važan put izlasku žene iz privatne sfere, u smislu poticanja aktivizma, dala je i Osječanka Vilma Vukelić. Iako u odnosu na Zagorku, Vukelićka nije predvodila štrajkova i osnivala ženska udruženja, ona je svojim književnim radom, uvelike doprinijela progresivnom razmišljaju u pogledu ženine uloge u društvu. U obavljenim autobiografskim zapisima Tragovi prošlosti Vukelićka problematizira ugovorene brakove kao i same bračne odnose u kojima primat ima isključivo muškarac. Time se stvara podlogu za osvješćivanje, kako položaja žene i obitelji i društvu, tako i bezrazložnosti koja taj položaj uvjetuje.
Poseban doprinos u smislu razvoja aktivizma žena dala su ženska društva, koja su se počela osnivati krajem 19. stoljeća, među kojima je možda najznačajnije, Opće austrijsko društvo za žene, kojega je 1883. godine utemeljila Austrijanka Rosa Mayreder. S druge strane, neke su organizacije poput Women’s Social and Political Union (1903.), predvođene Emmeline Pankhurst bile mnogo militantnije, a koje su bile poznate po građanskoj neposlušnosti i direktno akciji. Iz ove organizacije izrodio se sufražetski pokret, u okviru kojega su žene konačno postale društveno vidljive, nadilazeći do tada uzvišeni ideal domaćinstva, kao jedine ženine funkcije. U Francuskoj je nešto kasnije, 1904. godine, osnovan Međunarodni savez žena pod vodstvom Carrie Chapman Catt.
Žene su posebno bile aktivne u antiratnom pokretu uoči 1914. godine. Osim već poznatih poput Rose Luxemburg ili Clare Zetkin, valja istaknuti i sufražetkinju Alice Sheldon, kojoj je britanska tajna služba, zbog njezine antiratne politike, podmetnula dokaze, koji su je teretili za planiranje atentata na tadašnjeg premijera Davida Lloyda Georga. Valja spomenuti i socijalistkinju te vođu podružnice u Seattleu organizacije American Union Against Militarism, Anna Louise Strong, koja je čak završila na suđenju zbog antimilitarističkih stanova.
Godine napora u smislu ostvarivanja ženskih prava, ili se barem tako činilo, urodile su plodom nakon završetka Prvoga svjetskoga rata. Ova su se nadanja ponajprije očitovala u pogledu stanja u Rusiji, gdje su žene svojim djelovanjem odigrale veliku ulogu u rušenju carskoga režima, te nakon što su u novim okvirima boljševičke Rusije, izborile pravo na pobačaj i razvod kao i mogućnost nastavka obrazovanja.
Marš žena u Rusiji 1917. godine
Najava aktivne uloge žena u kreiranju europskoga poslijeratnoga društva bila je vidljiva, prije svega u aktivnostima Međunarodnoga savjeta za pravo glasa žena koji je tražio konačno ostvarivanja prava glasa za žene kao i osiguranje ekonomske djelatnosti. Tako su predstavnice ovog udruženja sa članicama Francuskoga udruženja za pravo glasa žena uputile pismo američkom predsjedniku zahtijevajući sastanak Ženske konferencije članica zemalja saveznica, koji se naposljetku i održao (10.-16. II. 1919.). Predstavnice na ovoj konferenciji tražile su od Wilsona pomoć pri osnivanju Međunarodne ženske komisije koja je trebala biti istovjetna Međunarodnoj radnoj komisiji. U međuvremenu žene su organizirale niz sastanaka sa svim veleposlanicima kako bi zadobile podršku za Žensku komisiju. Međutim, kako je već navedeno ženama su i dalje postavljane granice. Tako je francuski premijer Georges Clemenceau inzistirao na tome da žene sudjeluju samo na onim sastancima koji se njih tiču. Time je jasno dao do znanja kako se protivi emancipaciji žena u pogledu njihovoga aktivnoga sudjelovanja u društveno-političkim okvirima, čime je zapravo negirao njihovu jednakost s muškarcima pri rekonstruiranju poslijeratnoga društva. U diskurs je ušla sintagma „ženski interesi“ koji su jasno naznačili ovu podjelu.
Unatoč navedenom diljem Europe, pa tako i na prostoru tadašnje Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije dolazi do raznih ženskih društva, od Sekretarijata žena socijalista (komunista) preko Društva za prosvjećivanje žena i zaštitu njihovih prava, Narodnoga ženskoga saveza Srpkinja, Hrvatica i Slovenki (član Međunarodnoga ženskoga saveza, ICW) do Omladinske sekcije ženskoga pokreta (1935.) i Društva za prosvjećivanje žena). Da su žene pratile i sudjelovala u društvu svjedoči i činjenica da su nakon osnivanja Male Antante (Jugoslavija, Bugarska, Čehoslovačka, Poljska, Rumunjska, Grčka), slijedeći politiku svojih zemalja osnovale Malu žensku antantu (1920.-1930.), čije je program bio feministički, a osnovana je radi „razmene iskustva i zajedničkoga nastupanja u borbi za mir u Internacionalnoj ligi za mir i slobodu“.[4] Bilo je to vrijeme u kojemu se vjerovalo da za žene nastupa neko bolje vrijeme. Ovoj su se organizaciji pridružile žene iz Bugarske, Grčke, Poljske, Rumunjske i drugih zemalja.
Ipak, nadanja nastala neposredno nakon okončanja ratnih sukoba, ubrzo su se pokazala nerealnima, ponajprije u smislu ostvarivanja prava glasa. Naime, gotovo nigdje žene nisu ostvarile to svoje dugo očekivano pravo, a tamo gdje jesu, kao u Velikoj Britaniji, ostvarile su ga uz velike restrikcije, pa su Britanke jedino mogle glasati ako imaju više od 30 godine, te ako ostvaruju određeni imovinski cenzus. Restrikcije je imala i Belgija, koja je 1920. godine priznala biračko pravo ženama, ali samo majkama i udovicama poginulih vojnika. Zemlje, poput Danske, u kojoj su žene pravo glasa ostvarile još 1915., bile su rijetke.
Nade su se rasplinule i u Rusiji, gdje su se stvari nedugo nakon proklamacije navedenih progresivnih ideja, vratila na prijašnje, prije svega zahvaljujući staljinizmu, koji je žene ponovno svodio na tradicionalne okvire, očekujući od njih da prvenstveno budu majke i supruge, bez aspiracije za bilo kakvim društvenim angažmanom.
Unatoč ovakvom stanju žene su se uključivale u borbu za socijalna i politička prava, koja se tijekom 1920-ih i 1930-ih sve više vezivala uz otpor fašizmu. Ovo se očitovalo i na prostoru tadašnje Jugoslavije. U tome su posebno bile aktivne žene u okviru KPJ (zabranjena Obznanom, 1920.). Tako je 1927. godine osnovana Komisija za rad ženama pri Pokrajinskom komitetu KPJ za Hrvatsku i Slavoniju s „ciljem političkoga organiziranja i povezivanja žena u sindikatima s KPJ“.[5] Istaknute članice ove Komisije bile su: Zlata Müller, Ana Grižetić, Anka Butorac i dr.
Jugoslavenke su nastavile sa svojim aktivizmom unatoč proglašenju kraljeve diktature 1929. godine i to tako da je u svibnju 1931. godine u Beogradu održana Međunarodna konferencija o razoružanju, u organizaciji Međunarodne alijanse za žensko pravo glasa.[6] Ženski se aktivizam očitovao i u smislu izdavanja časopisa, poput Naša žena i Žena danas, koji, između ostaloga piše, o sudjelovanju žena u ratnim sukobima diljem svijeta, političkom i ekonomskom položaju žena i sl.
Degenerativne naravi fašizma i nacizma, između ostalog i u pogledu rodnih pitanja, dodatno su doprinijele jačoj aktivaciji žena tijekom Drugoga svjetskoga rata, pogotovo onoga dijela koji se priključio antifašističkom pokretu. Zahvaljujući njihovom aktivizmu došlo je do niza progresivnih pomaka u odnosu na prava žena. Jedan od njih je svakako taj, da su žene u Jugoslaviji, konačno 1945. ostvarile pravo glasa i to isključivo zbog jake antifašističke borbe, u kojoj su žene, putem Antifašističke fronte žena (AFŽ) aktivne sudjelovale. Stoga, potrebno je naglasiti da unatoč današnjoj relativizaciji antifašističke borbe, nepobitna je činjenica da upravo ona predstavlja temelje današnjeg emancipiranog položaja žena, koji zbog navedene relativizacije, ponovno predstavlja retrogradnu putanju što zahtjeva intenzivniju borbu protiv stremljenja konzervativnih i tradicionalnih struktura, koje se vraćaju devetnaestostoljetnim uvjerenjima.
Zbor AFŽ-a u Drvaru, 1942. godine
Iako će mnogi danas reći da su žene ostvarile najveći dio onoga što su tijekom proteklih stotinu godine zahtijevale, te kako je rodna diskriminacija gotovo u potpunosti potisnuta, to je daleko od istine. Naime, ako uzmemo u obzir da u Saudijskoj Arabiji postoji Google aplikacija koja omogućava muževima da u svakom trenutku prate svoju žene dok se u istoj toj zemlji sudi aktivistkinjama za ženska prava, te ako znamo da je u Indiji još uvijek rasprostranjeno vjerovanje kako menstruacija zapravo znači odlazak zle krvi dok samo 10 posto žena ima pristup higijenskim ulošcima, onda možemo ustvrditi kako potreba za borbom još uvijek postoji.
S druge strane, u nizu pogleda društvenog odnosa na žene, vrlo smo blizu gubitka prava, koja su žene stekle tijekom godina borba, poput prava na pobačaj koji se ponovno dovodi u pitanje, i to tako da ga se u potpunosti lišava njegovoga zdravstvenoga elementa kao i prava žene da samostalno odlučuje u svome tijelu. Dovoljno je osvrnuti se na slučaj 11-godišnje žrtve silovanja u Argentini kojoj je zabranjen pobačaj, pa da se uvjerimo kako konzervativna uvjerenja nisu nadišla 19. stoljeće, nego da su ona sve više zastupljenija i raširenija.
Ako uzmemo u obzir sve gore navedeno, što čini samo mali dio onoga s čime se suočavamo danas, onda možemo zaključiti kako je itekako potrebno slaviti 8. mart, ne samo kao priznanje prošlim generacijama žena za njihov aktivizam, nego i kao potrebu otpora nametanju restrikcija radnih i političkih prava s kojima se danas susreću žene diljem svijeta. Stoga, riječima Mother Jones, budimo hellraiseri(ce)…
[1] Dinko Župan, Mentalni korzet. Spolna politika obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj (1868.-1918.), Hrvatski institut za povijest. Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje/Učiteljski fakultet u Osijeku, Osijek-Slavonski Brod, 2013., 44.
[2] Ovdje ipak treba naglasiti kako su i u radničkom pokretu postojali autori poput Pierrea Josepha Proudhona (1809.-1856.), a koji je unatoč određenim progresivnim stajalištima, smatrao kako je ženino mjesto ili u kući ili u bludnici, ali nikako ne na radnom mjestu. U kontekstu je navedenog Linda Nochlin naglasila kako Proudhonova knjiga La Pornocratie ou les femmes dans les temps modernes, predstavlja najveći antifeministički traktat. (Nochlin, Linda, Courbet, London, 2007., 220.) Također postojao je i određeni broj sindikalista koji su bili protiv toga da i žene postaju njihovim članovima.
[3] Slogan je nastao kada je aktivistkinja Rosa Schneiderman, citirala pjesmu Jamesa Oppenheima, rekavši: The worker must have bread, but she must have roses, too.
[5] Barbara Blasin; Igor Marković, Ženski antifašistički Zagreb, Centar za ženske studije, Zagreb, 2014., 15.
[6]Isto, 19.
