Komunistička hipoteza

Novo prisvajanje “zajedničkih dobara”

Kada su, 1922. godine, nakon što su unatoč svim očekivanjima pobijedili u Građanskom ratu, Boljševici bili prisiljeni povući se u “Novu eko­nomsku politiku” (NEP), koja je omogućavala mnogo širi prostor za tržišnu ekonomiju i priva­tno vlasništvo, Lenjin je napisao kratak tekst pod naslovom “O uspinjanju na visoku planinu”. On koristi usporedbu s penjačem koji se mora vratiti na do­linu nakon prvog neuspjelog pokušaja da se uspne do jednog vrha planine kako bi opisao što znači povlačenje u revolucionarnom procesu. Pitanje je: kako se može poduzeti takvo povlačenje, a da se pritom oportunistič­ki ne izda nečija vjernost Ideji? Nakon što je nabrojao i uspjehe i neuspjehe Sovjetske države, Lenjin zaključuje: “Komunisti koji nemaju iluzija, koji se ne odaju malodu­šnosti i koji zadržavaju svoju snagu i okretnost ‘da poč­nu iz početka’ iznova i iznova u izvršavanju nekog izra­zito teškog zadatka nisu prokleti (i vjerojatno neće nestati)”. To je Lenjin u najboljem Beckettovu stilu, podsjećajući na rečenicu iz Prema najgoremu! (Worstward Ho): “Pokušajte iznova. Pogriješite iznova. Pogriješite bolje”. Iz njegova zaključka – “početi iz početka iznova i iznova” – postaje jasno da on ne govori tek o usporava­nju napretka kako bi se utvrdilo što se dosad postiglo, već mnogo radikalnije, da govori o povratku na polazišnu točku: treba “početi iz početka”, a ne s vrha do kojeg se uspješno došlo u prethodnom pokušaju.

U Kierkegaardovu smislu, revolucionarni proces ne predstavlja postepeni napredak, već ponavljajuće kretanje, kretanje ponavljanja početka iznova i iznova. I upravo je to mjesto na kojem se nalazimo danas, nakon “mračnog raspada” 1989. godine, definitivnog kraja epo­he koja je počela Oktobarskom revolucijom. Trebalo bi stoga odbaciti svaku pomisao o nastavku onoga što je ljevica značila u posljednja dva stoljeća. Premda će sublimni trenuci poput jakobinskog vrhunca Francuske revolucije ili Oktobarske revolucije ostati ključni dio na­šeg sjećanja, opći okvir mora biti nadiđen i sve mora biti iznova pro-mišljeno, iznova s nulte točke. Početak je, dakako, ono što Badiou naziva “komunističkom hipotezom”:

“Komunistička hipoteza ostaje ispravna hipoteza, kao što sam rekao, i ne vidim nijednu drugu. Ako tu tezu valja napustiti, onda ne vrijedi više poduzimati nikakvu kolektivnu akciju. Bez perspektive komu­nizma, bez te Ideje, ništa u historijskoj i političkoj bu­dućnosti nije od takvog interesa za filozofa. Svaki po­jedinac može se baviti svojim privatnim poslom, i nećemo je više spomenuti… Ali biti vjeran Ideji, po­stojanju te hipoteze, to ne znači da njen prvi oblik pojavljivanja, usredotočen na vlasništvo i državu, mora biti zadržan kao takav. Zapravo, ono što nam je pripisano kao filozofska zadaća, mogli bismo čak reći dužnost, jest pomoći da se pronađe novi oblik posto­janja te hipoteze. Nov u smislu oblika političkog eks­perimentiranja do kojeg bi mogla dovesti upravo ta hipoteza.”.

Treba biti oprezan i te rečenice ne iščitati na kantovski način, shvaćajući komunizam kao “regulativnu Ideju” i time vraćajući u život sablast “etičkog socijaliz­ma” koji jednakost uzima kao svoju apriori normu-aksiom. Treba umjesto toga zadržati precizno upućivanje na niz aktualnih društvenih antagonizama koji stvaraju po­trebu za komunizmom – Marxov pojam komunizma ne kao ideal, već kao pokret koji reagira na takve antagoniz­me, još uvijek je potpuno relevantan. Međutim, ukoliko komunizam shvatimo kao “vječnu Ideju”, to onda impli­cira da i situacija koja ga generira nije ništa manje vječna, tj. da će antagonizam na koji komunizam reagira posto­jati uvijek. I odavde je samo malen korak ka “dekonstrukcijskom” čitanju komunizma kao sna sadašnjosti, ukidanja svih otuđenih re-prezentacija, sna koji se hrani svojom vlastitom nemogućnošću. Kako onda možemo izaći iz tog formalizma da bismo formulirali antagoniz­me koji će i dalje generirati komunističku Ideju? Gdje trebamo gledati kako bismo našli novi oblik te Ideje?

Lako je ismijavati Fukuyaminu ideju o “kraju povi­jesti”, ali većina ljudi danas jesu fukuyamisti koji liberalno-demokratski kapitalizam prihvaćaju kao konačno pronađenu formulu najboljeg mogućeg društva, a sve što možemo učiniti jest pokušat učiniti ga pravednijim, tolerantnijim, itd. No ovdje se rađa jednostavno, ali rele­vantno pitanje: ako je liberalno-demokratski kapitali­zam, ako već ne najbolji, onda barem najmanje loši oblik društva, zašto se naprosto ne prepustimo na zreo način, pa ga čak i prihvatimo punim srcem? Zašto ustrajavati, unatoč svakoj nadi, na komunističkoj ideji? Nije li takvo ustrajanje pravi primjer narcizma izgubljene Ideje? I ne obilježava li takav narcizam prevladavajući stav aka-demskih ljevičara koji očekuju da će im nekakav teoreti­čar reći što da čine? – oni se očajnički žele obavezati, ali ne znajući kako da to odista učine, čekaju odgovor teore­tičara. Takav je stav, dakako, već po sebi pogrešan, kao da će neka teorija ponuditi magičnu formulu sposobnu za rješavanje praktičke pat pozicije. Jedini ispravan odgo­vor ovdje je da ako doista ne znate što biste učinili, onda vam to nitko ne može reći, a ideja je nepovratno izgubljena.

Ta pat pozicija nije pretjerano nova – glavni od­ređujući problem zapadnog marksizma bio je nedosta­tak revolucionarnog subjekta ili aktera. Iz kojeg razloga radnička klasa ne dovršava prijelaz iz po-sebi u za-sebe i konstituira sebe samu kao revolucionarni subjekt? Taj je problem bio glavna motivacija za zaokret psihoanalizi, poduzet upravo zato da bi se objasnili nesvjesni libidinalni mehanizmi koji su onemogućavali razvoj klasne svijesti, mehanizmi upisani u samo biće (društvenu si­tuaciju) radničke klase. Na taj način, istina marksističke društveno-ekonomske analize mogla je biti spašena i nije bilo potrebe da se rode “revizionističke” teorije o ra­zvoju srednjih klasa. Iz istog tog razloga, zapadni je mar­ksizam također bio uključen u neprestanu potragu za drugim društvenim akterima koji bi mogli igrati ulogu revolucionarnog subjekta, kao zamjenici koji bi mogli zamijeniti neprikladnu tadničku klasu: seljaci iz Trećeg svijeta, studenti, intelektualci, isključeni…

Neuspjeh radničke klase kao revolucionarnog su­bjekta leži već u samoj srži Boljševičke revolucije: Lenjinova se vještina sastojala u njegovoj sposobnosti da pro­nađe “potencijal bijesa” kod razočaranih seljaka. Okto­barska revolucija odvila se pod sloganom “zemlja i mir”, usmjerenom na nepreglednu većinu seljaka, iskorišta­vajući kratak trenutak njihova radikalnog nezadovolj­stva. Lenjin je na tom tragu već razmišljao jedno dese­tljeće tanije, što je i razlog zašto je bio toliko ptestrašen šansom da će Stolipinove reforme zemlje uspjeti i tako stvoriti noviju i jaču klasu nezavisnih farmera. Bio je si­guran da će u slučaju Stolipinova uspjeha, šansa za revo­luciju biti izgubljena za idućih par desetljeća.

Sve uspješne socijalističke revolucije, od Kube do Jugoslavije, slijedile su isti model, iskorištavajući lokal­nu mogućnost u nekoj ekstremnoj i kritičnoj situaciji, kooptirajući želju za nacionalnim oslobođenjem ili dru­ge oblike “kapitala bijesa”. Naravno, partizan logike he­gemonije ovdje bi istaknuo da je to “normalna” logika revolucije, da se do “kritične mase” može doprijeti upra­vo i jedino kroz niz podudarnosti između raznolikih zahtjeva, niz koji je uvijek radikalno kontingentan i ovi­san o specifičnom, čak jedinstvenom, setu okolnosti. Revolucija se nikada ne događa kada se svi antagonizmi preliju u “Veliko jedno”, već tek onda kada sinergijom ujedine svoju moć. No problem ovdje mnogo je kompleksniji: poanta nije samo u tome da revolucija više ne leži na terenu Povijesti, slijedeći njene Zakone, budući da ne postoji Povijest jer je to otvoren, kontingentan proces. Problem je drugačije prirode. Radi se o tome da postoji zakon Povijesti, manje-više jasan i prevladavajući tok povijesnog razvoja, ali revolucija se može pojaviti samo u njegovim intervalima, “protiv tijeka stvari”. Revolucionari moraju strpljivo čekati na (najčešće veo­ma kratak) trenutak kada sustav otvoreno dođe u teš­koću ili se uruši, moraju iskoristiti povoljnu priliku, doći do moći – koja u tom trenutku kao da leži na cesti – i on­da utvrditi svoju vlast, izgraditi represivne aparate, itd., tako da u trenu kada trenutak pomutnje prestane i veći­na se otrijezni i bude razočarana novim režimom, bude prekasno da se stvari vrate natrag, budući da su se revo­lucionari sada čvrsto utaborili.

Slučaj komunističke Jugoslavije ovdje je karakteri­stičan: tijekom Drugoga svjetskog rata, komunisti su ne­milosrdno hegemonizirali otpor njemačkim okupator­skim snagama, monopolizirajući svoju ulogu u antifaši­stičkoj borbi tako što su aktivno pokušavali uništiti sva­ku alternativu (“buržoaziju”) protivničkih snaga, isto­vremeno opovrgavajući komunističku prirodu vlastite borbe (oni koji su iznijeli sumnju da komunisti namje­ravaju preoteti vlast i izazvati revoluciju na kraju su rata brzo optuženi za širenje neprijateljske propagande). Nakon rata, jednom kada su doista ugrabili potpunu vlast, stvari su se brzo promijenile i režim je otvoreno pokazao svoju komunističku prirodu. Komunisti, premda istinski popularni oko 1946. godine, ipak su gotovo otvoreno varali na općim izborima te godine. Kada su upitani zašto su to učinili – budući da su ionako mogli lako pobijediti u slobodnim izborima – njihov je odgo­vor (privatni, dakako) bio da je to istina, ah da bi tada iz­gubili iduće izbore za četiri godine, pa je bilo bolje da već sada postane jasno kakve su izbore bili spremni tolerira­ti. Ukratko, oni su bili potpuno svjesni jedinstvene šan­se koja ih je dovela na vlast. Svijest o povijesnom neu­spjehu komunista da izgrade i održe istinski dugoročnu hegemoniju utemeljenu na narodnoj podršci u tom je smislu, od samog početka, bila uzeta u obzir.

Stoga iznova, nije naprosto dovoljno biti vjeran komunističkoj Ideji: moramo unutar historijske realno­sti otkriti antagonizme koji toj Ideji daju praktičku nužnost. Jedino pravo pitanje danas je sljedeće: pristaje­mo li na prevladavajuću naturalizaciju kapitalizma ili današnji globalni kapitalizam sadrži antagonizme koji su dovoljno jaki da osujete njegovu beskonačnu repro­dukciju? Postoji četiri takva antagonizma: sve veća prije­tnja ekološke katastrofe; neprikladnost pojma privatnog vlasništva u odnosu na takozvano “intelektualno vlasni­štvo”; društveno-etičke implikacije novih tehno-znanstvenih razvoja (posebice u biogenetici); i na kraju, ali ne i na zadnjem mjestu, stvaranje novih oblika apartheida, novih zidova i slumova. Postoji kvalitativna razlika iz­među posljednjeg antagonizma – jaza koji razdvaja Is­ključene od Uključenih – i preostala tri, koji označavaju različite aspekte onoga što Hardt i Negri nazivaju “zaje­dničkim dobrima” (commons), zajedničkom supstancom našega društvenog bitka, čijoj bismo se privatizaci­ji, koja uključuje nasilne činove, ako je potrebno, trebali suprotstaviti nasilnim sredstvima:

– zajednička dobra kulture, neposredno posredovani “kognitivni” kapital, prije svega jezik, naša sred­stva za komunikaciju i obrazovanje, ali i zajednič­ka infrastruktura javnog prijevoza, struja, poštan­ski sustav, itd.

– zajednička dobra vanjske prirode kojima prijeti za­gađenje i eksploatacija (od nafte do prašuma i pri­rodnog staništa samog)

– zajednička dobra unutarnje prirode (biogenetičko nasljeđe čovječanstva); s novom biogenetičkom tehnologijom, stvaranje Novog čovjeka u doslov­nom smislu mijenjanja ljudske prirode postaje re­alna mogućnost.

Ono što borbe u svim tim domenama dijele jest svijest o potencijalnom uništenju, uključujući i samou­ništenje čovječanstva samog, ukoliko će kapitalistička logika prisvajanja zajedničkih dobara i dalje napredova­ti. Nicholas Stern je bio u pravu kada je klimatsku krizu nazvao “najvećim tržišnim neuspjehom u ljudskoj povijesti”. Pa kada Kishan Khodav, vođa jednog UN-ova tima, nedavno piše: “Sve se više razvija duh globalnog ekološkog građanstva, želja da se klimatska promje­na shvati kao zajednička briga čitavog čovječanstva”, onda pojmovima “globalno građanstvo” i “zajednička briga” treba dati svu težinu – to jest, potrebi da se uspo­stavi neka globalna politička organizacija koja, neutrali­ziranjem i preusmjerenjem tržišnih, mehanizama, izra­žava prikladnu komunističku perspektivu.

Upravo je pozivanje na “zajednička dobra” (commons) ono što opravdava ponovno oživljavanje pojma komunizma: on nam omogućava da progresivno “pri­svajanje” zajedničkih dobara vidimo kao proletarizaciju onih koji su time odijeljeni od njihove vlastite supstance. Zasigurno ne bismo smjeli napustiti pojam proleta­rijata, ili proleterskog položaja; upravo suprotno, trenu­tačno stanje primorava nas da ga radikaliziramo do egzistencijalne razine koja uvelike nadilazi Marxovu imaginaciju. Trebamo mnogo radikalniji pojam prole­terskog subjekta, subjekta reduciranog na iščezavajuću točku kartezijanskog cogito.

Zbog tog razloga, jedna nova emancipatorska poli­tika više se neće sastojati od partikularnog društvenog aktera, već od jedne eksplozivne kombinacije različitih aktera. Ono što nas ujedinjuje jest da, za razliku od kla­sične predodžbe proletarijata koji ne može “izgubiti ni­šta doli vlastitih okova”, mi možemo izgubiti sve: u opa­snosti smo da ćemo biti reducirani na apstraktne su­bjekte lišene svih supstancijalnih sadržaja, razvlašteni naše simboličke supstance, s uvelike izmanipuliranom genetskom bazom, osuđeni na vegetiranje u nesnosnom okolišu. Ta trostruka prijetnja našem cjelokupnom bit­ku od nas stvara proletere, reducirane na “subjektivnost bez supstance”, kao što će Marx reći u Grundrisse. Etičko-politički izazov sastoji se u tome da se prepoznamo u toj slici – na neki način, svi smo mi isključeni, kako iz prirode, tako iz naše simboličke supstance. Danas, svi smo mi potencijalni homo sacer, i jedini način da sprije­čimo da to postane realnost jest da djelujemo preventivno.

Ako to zvuči apokaliptično, možemo samo uzvra­titi da živimo u apokaliptičnim vremenima. Lako je vid­jeti kako se svaki od ta tri procesa proletarizacije odnosi na neki apokaliptični svršetak: ekološku katastrofu, bio-genetičku redukciju ljudi na strojeve kojima se može manipulirati, potpunu digitalnu kontrolu nad našim ži­votima. .. Na sve te tri razine, stvari se približavaju nultoj točci: “kraj svijeta je blizu”. Ovdje je opis Eda Avresa:

“Suočeni smo s nečim toliko potpuno izvan našeg kolektivnog iskustva da to ne vidimo, čak i ako je do­kaz silan. Za nas, to ‘nešto’ je iznenadan udar ogro­mnih bioloških i fizičkih mijena u svijetu koji nas je održavao na životu.”.

Na geološkoj i biološkoj razini, Ayres navodi četiri “šiljka” (ubrzana razvoja) koji se asimptotski približava­ju nultoj točci na kojoj će kvantitativna ekspanzija do­seći kraj i tada će doći do kvalitativne promjene. “Šiljci” su rast stanovništva, potrošnja konačnih resursa, emisija ugljičhog-dioksida i masovno izumiranje vrsta. Kako bi­smo se suočili s tim prijetnjama, dominantna ideologija mobilizira mehanizme disimilacije i samo-obmane koji sadrže volju ka neznanju: “opći obrazac ponašanja medu ugroženim ljudskim društvima, dok propadaju, postat će zaziranje od činjenica, a ne usredotočivanje na krizu”. Isto vrijedi za trenutnu ekonomsku krizu: u kasno ljeto 2009. ona je uspješno “renormalizirana” – panika je ne­stala, za situaciju je rečeno da se “poboljšava”, ili da je barem šteta pod kontrolom (cijena koju su zemlje Trećeg svijeta platile za taj “oporavak”, dakako, nije če­sto navođena) – čime se ostvarilo zloslutno upozorenje da je prava poruka krize ignorirana, i da ćemo se još je­dnom opustiti i nastaviti naš dugački marš prema apokalipsi.

Apokalipsu karakterizira specifična vrsta vremena koja je jasno u suprotnosti spram druge dvije prevlada­vajuće vrste: tradicionalno cirkularno vrijeme (vrijeme uređeno i regulirano kozmičkim principima, odraža­vajući poredak prirode i nebesa; vremenska forma u ko­jem mikrokozmos i makrokozmos odjekuju u harmoni­ji), i moderno linearno vrijeme postepenog napretka ili razvoja. Apokaliptično vrijeme je “vrijeme kraja vreme­na”, vrijeme opasnosti, “izvanredno stanje” kada je kraj blizu i jedino što možemo je da se pripremimo na njega. Postoje najmanje četiri različite verzije apokaliptizma danas: kršćanski fundamentalizam, New Age spiritualnost, tehno-digitalni post-humanizam i sekularni eko-logizam. Premda svi oni dijele temeljnu ideju da se čov­ječanstvo približava nultoj točci radikalne transmutacije, njihove se navlastite ontologije radikalno razlikuju: teh­no-digitalni apokaliptizam (čiji je glavni predstavnik Ray Kurzweil) ostaje unutar okvira znanstvenog naturalizma i u evoluciji ljudske vrste vidi obrise za transfor­maciju u “post-ljude”. New Age spiritualnost toj transmutaciji daje dodatni zaokret, tumačeći je kao prijelaz s jedne vrste “kozmičke svijesti” na drugu (obično je to prijelaz iz modernog dualističko-mehaničkog stanja u holističko uranjanje). Kršćanski fundamentalisti apoka­lipsu, dakako, iščitavaju na biblijski način, što će reći da u današnjem svijetu traže (i pronalaze) znakove konačnog obračuna Krista i Antikrista koji je neminovan. Na kraju, sekularni ekologizam dijeli naturalistički stav post-humanizma, ali mu daje negativni zaokret – ono što nas če­ka, “omega točka” kojoj se približavamo, nije napredak prema višoj “post-ljudskoj” razini, već katastrofično samo-uništenje čovječanstva. Premda se kršćanski fundamentalistički apokaliptizam smatra najsmješnijim, i opasnim, po svom sadržaju, on ostaje verzija koja je naj­bliža radikalnom “milenarizmu” emancipatorske logike. Zadaća je stoga da se dovede u bližu vezu sa sekularnim ekologizmom, čime se prijetnja uništenja pretvara u šansu za radikalno emancipatorsko obnovljenje.