Kako god zbrajali i množili, ispada da nećemo imati dovoljan broj glasova – turobnim glasom kaže član užeg vodstva HDZ-a Ivan Jarnjak, listajući papire ispunjene grafikonima, brojkama i tablicama.
– Ne možemo tako defetistički razmišljati, Ivane – reagira premijerka i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. – Pa ti govoriš da ćemo u svakom slučaju izgubiti vlast!
– Ne kažem da ćemo u svakom slučaju izgubiti vlast – mrzovoljno će Jarnjak – nego da ćemo je izgubiti samo u slučaju da se dogode demokratski izbori. Tako pokazuju rezultati istraživanja.
– Ja ionako mislim da su demokratski izbori precijenjena stvar – ubacuje se Andrija Hebrang, član užeg vodstva HDZ-a. – Ako smo već uspjeli stvoriti Hrvatsku, slomiti komunizam i uspostaviti demokratsko društvo, tada su demokratski izbori čisti demokratski višak. Pa neće valjda demokratski život stati ako se ukinu izbori.
– Ne vjerujem da će nam ovi iz Europe dopustiti da gradimo demokratsko društvo bez demokratskih izbora – kaže gospođa Kosor. – Oni su tako naporni sa svojim tradicijama.
– Ja ne tvrdim da su demokratski izbori nužni – nastavlja Jarnjak. – Samo čitam što tu piše: ako se izbori održe, sigurno je da nećemo imati dovoljan broj glasova da zadržimo vlast. Čak i kad potkupimo sve koje možemo potkupiti, branitelje, poljoprivrednike, poduzetnike, sve je to nedovoljno…
– A što je sa žrtvama komunističkog terora? – iznenada pita ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko, koji nije član HDZ-a, ali sudjeluje u radu užeg vodstva vladajuće stranke.
Svi nazočni značajno se okreću prema njemu.
– Što s njima? – pita predsjednica.
– Njih je devedeset tisuća, molit ću lijepo – odgovara Karamarko. – To nije mala brojka!
– S devedeset tisuća dodatnih glasova glatko dobivamo izbore – iznenada živne Jarnjak. – Čak i s pola od toga imamo realne šanse. U najmanju ruku ostajemo u igri.
– Ali žrtve komunističkog terora nemaju pravo glasa – primjećuje gospođa Kosor.
– Zašto? – čudi se Jarnjak. – Kakva je to onda demokracija?
– Zato što su žrtve mrtve! – oštro će premijerka.
– Točno – dodaje Hebrang, a u uglu lijevog oka zacakli mu se suza. – Mog tatu su ubili komunisti.
– Da – sugestivno se naginje prema njemu Karamarko – ali ti ćeš glasati za one koji pokrenu istragu protiv komunističkih zločinaca i kazne one koji su ubili tvoga tatu, je li tako? Tvoje srce bit će uz one koji su dovoljno odlučni da se crvenoj bandi najebu majke!
Andrija Hebrang, kojem je sada i drugo oko ukrašeno suzom, pobožno ga promatra, a pridružuje mu se i ostatak prisutnih. Ministar policije, odlučno gestikulirajući, izlaže spasonosni program predizbornih aktivnosti:
– Devedeset tisuća žrtava partizanskih zločina, to je značajna brojka, gospodo. Na našima mrtvim ćemo mobilizirati naše žive. Ako krenemo u konačni obračun s komunističkom nemani, ljudi će zaboraviti trenutačne probleme, nezaposlenost, neimaštinu, propalu privredu, nesposobnu Vladu i te stvari… Umjesto da naši građani kopaju po kontejnerima, mi ćemo kopati po brdima, šumama, proplancima i otkrivati zaturene kosti naših najmilijih. Znači, bageri, forenzika, kaznene prijave, optužnice, novinske naslovnice s potresnim slikama probušenih lubanja… Ja ću kao ministar osobno rukovoditi istragama. Hrvatska je puna tajnih stratišta, gospodo. Ako jame i masovne grobnice pametno rasporedimo po općinama i županijama, to su neslućeni izborni kapaciteti. Znate i sami kako su naši ljudi senzibilni prema borbi za pravdu. Što je više mrtvih, naše biračko tijelo bit će življe. Mislim da sam bio jasan: dok god u ovoj zemlji ima partizanskih jama, HDZ se ne treba zavlačiti u mišju rupu!
Nazočni ga gledaju ushićeno. Kratkotrajnu svečanu tišinu prekida Jarnjak:
– Imam potpitanje, Tomislave.
– Izvoli, Ivane.
– Kojim si načinom došao do brojke od devedeset tisuća žrtava partizanskih zločina?
– Kako to misliš?
– Mislim, ja prvi put čujem za taj podatak.
– Pa i ja sam ga prvi put čuo tek kad sam ga izgovorio.
– A zašto si ga izgovorio? Hoću reći, na čemu je taj podatak utemeljen?
– Utemeljen je na ozbiljnoj procjeni, naravno.
– Kakvoj procjeni?
– Ako je poimenično evidentirano oko osamdeset tisuća onih koje su ustaše ubile u logoru u Jasenovcu, onda je moja procjena da žrtava partizanskih zločina mora biti barem nešto više ukoliko hoćemo da ovaj projekt ima smisla. Mislim da se ne možemo ozbiljno baviti antifašističkim terorom ako stradalnici krvavog antifašističkog pohoda u ukupnoj masi ne nadmašuju žrtve fašizma.
– Logično – oduševljen je Hebrang. – Mog tatu su ubili komunisti, a on je vrijedio kao armija ljudi.
– Bravo, Tomislave – s odobravanjem će premijerka. – Ti se uvijek tako dobro pripremiš za ove sastanke.
– Tu je najvažnije biti egzaktan – staloženo kaže prvi policajac. – Sve preko devedeset tisuća je poželjno, a ispod toga nedopušteno.
– Znači, nama ustvari odgovara da bude što više žrtava komunističkih zločina? – trudi se utvrditi gradivo Jarnjak.
– Normalno – potvrđuje Karamarko.
– Gdje je onda razlika između nas i komunista?
– Ne razumijem… – zbunjen je ministar policije.
– Hoću reći, ispada da mi želimo isto što i komunisti. Da bude što više ubijenih Hrvata.
– Pa nismo ih mi ubijali, nego oni!
– Da, ali nama odgovara da su ih ubijali što više. Ispada da nam se tu podudaraju interesi. Sam si rekao da si zato i spomenuo devedeset hiljada žrtava. Ako bi ih bilo manje, to bi bilo jako loše po nas. Znači, nama je danas najvažnije da su partizani jučer smaknuli što veći broj nevinih ljudi. Da je moguće putovati kroz vrijeme, idealno bi bilo poslati pripadnike naše stranačke mladeži da im pomognu…
– Nemojmo se sada baviti besplodnim diskusijama – prekida ga gospođa Kosor i upućuje mu prijekoran pogled. – To je, naposljetku, rasprava koju treba ostaviti povjesničarima i struci.
– Tako je – slaže se Hebrang. – Na nama je da zadržimo vlast, baš zato da bi povjesničari mogli slobodno raditi svoj posao.
– Apsolutno – suglasan je Karamarko. – Samo nezavisni stručnjaci mogu utvrditi da su partizani pobili i bacili u jame minimum devedeset tisuća nenaoružanih i bespomoćnih Hrvata. A dobiju li crveni izbore, opet ćemo umjesto znanosti imati ideološke istine, pa će se broj žrtava utvrđivati u političkim kabinetima.
– Ja bih minimum ipak definirao na sto tisuća – dodaje Hebrang – pošto su komunisti likvidirali moga tatu.
– A što će na sve to reći Europa? – ponovo unosi dilemu Jarnjak.
– Što Europa ima s našim jamama? – čudi se premijerka. – Jedino ako hoće sponzorirati bagere i poslati opremu za forenzičare…
– Hoću reći, ako mi kao čelni ljudi vladajuće stranke utvrdimo da je antifašizam bio okrutniji od fašizma, te da je proizveo više zločina u Drugom svjetskom ratu, dok se suvremena Europa zaklinje u tekovine antifašizma, neće li nas onda optužiti da smo na suprotnoj strani od suvremene Europe, to jest da nismo antifašisti nego fašisti?
– E sad stvarno sereš, Ivane – crveni se u licu Karamarko. – Pa maloprije si rekao da su nam interesi podudarni s onima koje su imali komunisti. A komunisti su bili antifašisti, zar nisu?
– Neće mene nitko proglašavati fašistom samo zato što se borim protiv antifašističkih satrapa! – udara šakom po stolu Hebrang – To je isto kao kad poštene Hrvate danas proglašavaju ustašama samo zbog toga jer su ratovali protiv partizana!
– Dobro, dobro… – smiruje tenzije Jarnjak. – Ja sam samo htio ukazati na opasnost da nas optuže za reviziju Drugog svjetskog rata. Osim toga, ako stvari dotjeramo do suđenja, moram vas upozoriti da ćemo biti prvi i jedini u svijetu koji to čine.
– Kako to misliš, prvi i jedini? – znatiželjna je predsjednica.
– Fino. Ni jedna od zemalja saveznica u Drugom svjetskom ratu nije sudila pripadnicima svojih vojski zbog počinjenih zločina. Ni jedna. Ni Amerika, ni Engleska.
– Sjedni, Ivane, jedinica iz povijesti – osorno ga prekida gospođa Kosor. – Kao visoki stranački dužnosnik stvarno bi morao znati da su Hrvatskoj zemlje saveznice bile Njemačka i Italija. Ja te molim da se pripremiš za ovakve sastanke. Ugledaj se u Tomislava.
Jarnjak deprimirano utone u sjedalicu, bijesan na sebe što do danas nije uspio neutralizirati tragove komunističke indoktrinacije koju je zaprimio još u osnovnoj školi. Najgori zločini totalitarnih režima počinjeni su u mentalnoj sferi, pomisli. Predsjednica stranke odlučuje daljnji tok sastanka posvetiti taktičkim aspektima već usvojene strategije. Prekida neugodnu šutnju obraćajući se ministru policije:
– Druga stvar mene brine, Tomice. Kako namjeravaš otkriti počinitelje punih 66 godina nakon što su se zločini dogodili? Meni se to čini nemogućim.
– To neće biti problem – samouvjereno kaže Karamarko.
– Ma daj, nemoj pričati – insistira premijerka. – Naša policija nije uspijevala rješavati slučajeve ratnih zločina ni kada je sama u njima sudjelovala. Recimo nakon „Oluje“. Tada se događalo da vojni policajci ubiju neke civile, a poslije godinama istražuju i ne uspiju otkriti da su oni počinitelji. A sada će se nositi sa zločinima starim skoro sedam desetljeća. Ma hajde, molim te!
– Ponavljam, to će biti najmanji problem – hladno veli ministar. – Ubojice ćemo otkriti u najkraćem roku i uhapsiti ih prije kraja izborne kampanje. Najbolje uoči samog glasovanja. Garantiram!
– Ali kako? – čudi se Jarnjak, koji je nekoć obnašao Karamarkovu dužnost, pa nije u potpunosti lišen iskustva. – Materijalni tragovi više ne postoje, mjesta zločina uglavnom su nepoznata, ogromna većina svjedoka više nije među živima…
– A koliko je još živih partizana? – pita ga Karamarko.
– Vrlo malo, pretpostavljam.
– Eto – znači da se krug osumnjičenih značajno suzio!
Sudionici sastanka ponovo impresionirano gledaju u ministra policije. Ohrabren, on otpija gutljaj negazirane vode i nastavlja svoju elaboraciju:
– Živih partizana, u dobi između devedeset i sto godina, pogotovo onih koji su nosili činove više od desetara, ostala je jedva šačica. Po našim saznanjima, to su Manolić, Boljkovac, Bulat i još njih nekoliko. E sad, ako s jedne strane imamo minimum devedeset tisuća nevinih žrtava, a s druge strane tek grupicu pripadnika antifašističkih formacija koje su sudjelovale u nečuvenim masakrima, najproduktivnije je sve osumnjičene proglasiti krivima.
– Čekaj malo – žacne se Jarnjak – pa Manolić i Boljkovac su s Tuđmanom stvarali ovu državu. Da je živ, ti bi i njega proglasio krivim!
– A što ti misliš, Ivane, da je naš predsjednik umro bez razloga? – strogo ga pogleda ministar policije.
Jadranka Kosor šuti i razmišlja. Andrija Hebrang šuti i razmišlja. Ivan Jarnjak Šuti i razmišlja. Tomislav Karamarko otpija još gutljaj negazirane vode.
– Dobro je bilo – kaže doktor Kurtović, voditelj psihijatrijske ustanove na Ugljanu. – Sljedeća seansa grupne terapije je u srijedu poslijepodne. A sad molim pacijente da se vrate u svoje sobe.
