U posljednjih mjesec dana u arapskom svijetu se drma stolica skoro svakom političaru na vlasti. Tunižanin Ben Ali je već preselio u vječna lovišta, a egipatski bivši predsjednik Hosni Mubarak je na dobrom putu da završi na nekom od međunarodnih sudova, ukoliko ga saudijska braća ne sklone od mogućih sankcija, kako su, vjeruje se u Tunisu, sklonili Ben Alija i proglasili ga mrtvim. Jedna velika promjena je u Egiptu već vidljiva, a to je odnos prema Iranu, odnosno Izraelu. Naime, poslije trideset dvije godine, po prvi put će iranski ratni brod proći kroz Suecki kanal, što za vrijeme Mubarakovog režima nikako nije bilo moguće. Takođe, otvorena je granica sa Gazom, u kojoj vlada ozloglašeni Hamas, teroristička organizacija po izvještajima State Departmenta, i u isto vrijeme, jedina demokratski izabrana vlast u arapskom svijetu, ako ne računamo noviju povijest Iraka i Pakistana, a znamo kakva divlja demokratija tamo vlada. U svim arapskim zemljama uglavnom vladaju familijarne dinastije ili vječni predsjednici. Negdje se države zovu kraljevinama, negdje emiratima, a negdje postoji klasična demokratija na papiru, kao što je npr. slučaj sa Sirijom. U Siriji se održavaju izbori svake četiri godine, unutar jedne većinske i ostalih manjinskih partija. Tzv. «manje» stranke po zakonu moraju prihvatiti vladajuću Baath stranku i legalno mogu učestvovati jedino i isključivo u manjini. Izbori nisu anonimni i iza glasača uvijek stoji vojnik. Ipak, demokratija na papiru, ipak postoji i suštinski se ne razlikuje mnogo od američke, koja ima samo dvije partije u borbi za fotelje i vječno stoji iza MMF-a, Svjetske banke i ostalih unesrećivača ovog svijeta.
Trenutno se najžešči nemiri dešavaju u Libiji. Ova sjevernoafrička država slovi za ubjedljivo najbogatiju na cijelom kontinentu, ako ne računamo turistički razvijene Sejšele. Socijalizam koji tamo vlada već 42 godine, zajedno s liderom Muamerom Gadafijem i njegovim sinovima, iznjedrio je besplatno obrazovanje na svim nivoima, ogroman stepen pismenosti od 82% (što je za arapski svijet i do četiri puta više od drugih zemalja) i mnoge druge građanske pogodnosti, kakve su prije postojale recimo u Jugoslaviji. Naši ljudi koji rade u Libiji vrlo često imaju samo riječi hvale za tu zemlju i mnogi se u nju rado vraćaju. Iako je Libija, po riječima lidera Gadafija, uvijek bila neutralna i nije se svrstavala na stranu kapitalizma ili komunizma, američka administracija je početkom osamdesetih godina Libiju počela smatrati saveznikom SSSR-a, te je vojno i finansijski počela pomagati susjedne zemlje, ne bi li prisilila Gadafija na kapitulaciju. Međutim, to se dosad nikad nije desilo. Gadafi je ostao i opstao na vlasti posljednje 42 godine i vjerno je vedrio i oblačio cijelom zemljom.
Sada je Libiji demokratija pokucala na vrata. Nakon Tunisa i Egipta, nemiri su se nastavili u Jemenu i Bahreinu, te u svim libijskim gradovima, kako u onim gdje je Gadafi omiljen, tako i u Benghaziju, koji tradicionalno pruža slabiju podršku libijskom lideru. U Benghaziju je, po međunarodnim izvorima, ubijeno više od 200 ljudi, dok Gadafijev sin tvrdi suprotno, te procjenjuje žrtve na nekoliko desetina. Nemiri su se proširili i na Tripoli, ali dosad je evakuacija počela samo za turske i portugalske građane. Po snimcima TV Al Džazira, jezivo izgledaju ulice svih libijskih gradova i pitanje je vremena kad će početi pravi građanski rat, s ogromnim razmjerama. Vladajuća politička elita ne odustaje i tvrdi da će se boriti do posljednjeg metka.
Ono što je takođe interesantno, je nazivanje protestanata «demokratskim aktivistima». Sve vlade u Evropi i svijetu se automatski stavljaju na stranu naroda, iako niko pouzdano u medijima ne zna šta je pozadina protesta i šta ustvari protestanti žele, te kakve su to reforme koje se traže. Stiče se dojam da ljudi sumanuto trče i ginu na ulicama libijskih gradova, bez posebnog cilja, a pogotovo bez ideje šta raditi dalje, kada možda Gadafi i odstupi. Poslije 42 godine i tradicijom demokratije ravnoj nuli, postavlja se pitanje koliko ima svrhe svrgavati sa vlasti očiglednog diktatora i jednog od najbogatijih ljudi na svijetu. Libija posjeduje 4% svjetske nafte i ukoliko bi došlo do nemira većih razmjera, postoji mogućnost da se stvori nova globalna naftna kriza, a po riječima domaćih i stranih političkih analitičara, to je ono što će se vjerovatno i desiti, sve dok vojska, policija i narod ne stanu na istu stranu, a to je protiv Gadafija.
Zanimljiva je bila i opservacija jednog od najvećih svjetskih filozofa, Slavoja Žižeka, na nemire u Egiptu. Položaj Hosnija Mubaraka Žižek je usporedio sa crtanim filmom «Tom i Džeri», i opisujući situaciju kada Tom sa stola pada na tlo tek kad ugleda da ispod njega nema ništa, Žižek je kazao kako je upravo Mubaraka trebalo pustiti da ugleda kako nema više podloge ispod njega. Čim je Mubarak ugledao prazninu, popustio je i odstupio s vlasti. Žižek je demokratizaciju u Egiptu nazvao zrelijom od većine zapadnih zemalja i njihovih sistema. Pritom je kazao da je ponosan na Egipćane jer su uspjeli ipak ubijediti svijet kako nije riječ o podjeli na radikalne islamiste i liberalne ljevičare, nego da je riječ upravo o demokratski zrelom narodu, koji je spreman na slijedeći korak. Uostalom, šta je sve Žižek kazao, pogledajte na videu ispod.
Da li se situacija u Egiptu može kopirati na Libiju i ostale arapske zemlje, vidjećemo u narednim danima. Gadafijev sin kaže da Libija nije ni Tunis, ni Egipat, te obećava rijeke krvi. Nakon napada iz zraka, Al Džazira je prepuna snimaka gdje Gadafija optužuju da je «Božji neprijatelj», «najgori diktator u istoriji Arapa», itd. Čak se spominje i usporedba s Jugoslavijom, što itekako podsjeća, ako se malo bolje razmisli, na našu bogatu prošlost i siromašnu sadašnjost. Bivši britanski premijer Toni Bler, iako se Žižek sa njim nije složio, nazvao je arapski svijet nezrelim za demokratiju, te je iz ko zna kojih razloga indirektno podržao diktature, ali se takođe postavlja pitanje šta ako je to tačno. Iz našeg primjera možemo se zapitati da li smo uopšte bili zreli za uvođenje višepartijskog sistema preko noći, jer znamo šta nam se nakon toga desilo. Takođe, vidimo kakve su se promjene desile u Iraku nakon svrgavanja zločinca Sadama Huseina, i ako laički pogledamo kako ljudi sada žive, a kako im je bilo u vrijeme Sadama, logičnim se nameće zaključak da je diktatura za njih bila manje loša opcija.
Nije Irak jedini kojem je Amerika demokratizacijom opustošila sela i gradove, te uzela naftu. Isto se desilo i u Afganistanu prije četrdesetak godina, kada je ta zemlja bila potpuno sekularna, sa veoma jakom komunističkom partijom. Nakon sovjetskih i američkih intervencija, Afganistan je postao uporište radikalnih talibana, s tendencijom da se to više nikad ne promijeni. Sličan scenario se može možda u budućnosti očekivati i u Iranu. A najzanimljivija stvar je činjenica da su sve te zemlje uglavnom bogate; ili naftom, ili nekim drugim prirodnim energentom. Sada kada je u pitanju 4% svjetske nafte, dva miliona stranih radnika koje Gadafi može iskoristiti kao taoce, te raspršivanje države – bombe, veliko je pitanje da li će Amerikanci ponovo intervenisati i unesrećiti arapski svijet, ili će se držati po strani, bez upetljavanja u arapske revolucije. A arapske revolucije, sve i jedna imaju nekoliko zajedničkih osobina; ljudi traže veći dignitet, bilo to na ekonomskom ili političkom nivou, a takođe nemaju ideje šta uraditi nakon ovoga. Zbog toga je i vrlo upitno šta će se danas desiti s Libijom, a sutra sa Sirijom, kao dvije, koliko – toliko bogate arapske države, u koje Amerika i njeni sateliti MMF i Svjetska banka, do danas nisu imali toliko upliva.
Bosna i Hercegovina sve ove nemire posmatra sa sigurne distance – u čvrstim rukama stranaca, koje Milorad Dodik baš i ne voli. Nama su dati krediti monetarnog fonda i nemamo baš previše izbora da li da ih istjeramo iz zemlje kao što je to Gadafi svojevremeno uradio. Iako Dodik poziva na njihovo tjeranje, kako je rekao u najnovijem intervjuu za Senada Hadžifejzovića i njegovu Face TV, mi ćemo još dugo ostati kolonijalna rupa, s kojom će Evropa i Amerika raditi šta im je volja. Naša je sreća da, osim vode, nemamo previše prirodnih bogatstava, pa možda imamo i prostora da se oslobodimo pravih svjetskih igrača, te da se konačno okrenemo svojoj ekonomiji i svojim interesima. Kako Dodik reče, u Evropsku Uniju sigurno nećemo ući za pet godina, pa možemo donijeti mnoge odluke koje se tiču neoliberalnog tržišta i interesnih sfera okolnih zemalja, te im zatvoriti vrata barem na jedno vrijeme. Nažalost, vođa SNSD-a sasvim sigurno ne misli ozbiljno prionuti na posao, niti će od ovoga biti išta, bez obzira na motive ovog jaranskog intervjua kakav je sa njim vodio Senad Hadžifejzović prije koji dan. I dalje se postavlja pitanje šta je pravi razlog za Dodikovu promjenu ploče, iako mu vjerovatno ni rođena majka ne vjeruje, i da li je stvarnost postala malo drugačija za SNSD i njegove birače. Da li su možda svjesni da će izgubiti naredne izbore, pa su već ranije počeli na obnovi ekonomije ili su mu Štajnberg i Merkelova zavrnuli ruku? Vidjećemo u narednih nekoliko mjeseci, ali sudeći po intervjuu za TV BN, u kojem Dodik još istog dana tvrdi suprotno od onoga šta je rekao na TV1, ništa se kod nas neće promijeniti.
Neće se promijeniti ni građanska svijest, niti će civilno društvo ikad početi da postoji. Iako Facebook grupa u kojoj se poziva na ulice već broji petnaestak hiljada članova, u njoj se ne zna ni ko pije, ni ko plaća, niti se znaju pravi razlozi izlaska na ulice. Vlasti nema, konstituisati se sigurno neće još za nekoliko sedmica, a bolje nam još zadugo neće biti. Kod nas takođe važi jedna Žižekova izreka, a ona glasi ovako: «Demokratija – u formi u kojoj se upotrebljava danas – tiče se, iznad svega, formalnog legalizma; njena minimalna definicija je da, bez obzira na političke prevare i manipulacije, svaki politički subjekt će nedvojbeno prihvatiti rezultate». Tako je bilo u Afganistanu, tako je bilo u Iraku, tako je uostalom, izabran i George Bush u Americi. Ako Amerika nema pravu demokratiju, i ako glas na Floridi vrijedi nekoliko puta više nego glas u Montani, o kojoj demokratiji mi uopše na kraju pričamo i zašto bi danas – sutra Afganistan imao nešto bolje? Bosna i Hercegovina po tom pitanju može biti i zadovoljna, ali da li će tako biti u arapskom svijetu, ili će «svi legalno poštovati političke manipulacije», vidjećemo u narednim mjesecima ili godinama. Nekako se u zraku osjeća, o kojoj god zemlji da se radi, kako neki veliki igrač postavlja nova pravila igre, a da će nedužni ljudi, koji su danas ginuli za pravdu, već sutra umirati od gladi ili se raznositi po tramvajima, metroima i na glavnim trgovima. Jedno je sigurno; ako privatizacija i strani krediti dođu u arapski svijet u obliku kakav je došao nama – crno im se piše.
